Sebastijan Vojvoda: Čovjek je na kraju krajeva uvijek sam

5portal.hr objavio je intervju sa Sebastijanom Vojvodom, kustosom i voditeljem likovne djelatnosti pri Pučkom otvorenom učilištu Poreč. Intervju uz dozvolu prenosimo u integlarlom obliku.

Rođen u Puli, studirao u Sloveniji i Švedskoj magistrira na ALUO Ljubljana, sudjeluje na različitim umjetničkim projektima kao dizajner, fotograf i filmski snimatelj, izlaže na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Nakon četiri godine pravnog fakulteta dolazi u kontakt sa slikarstvom, na poticaj svog „cimera“  kojem je nacrtao portret. Što je inače običavao raditi i kad se prijatelj vidio na crtežu zapitao ga je, zašto nije pokušao upisati akademiju.Za Sebastijana Vojvodu je to bilo potpuno novo otkriće unutarnje potrebe koja je negdje duboko zakopana tinjala u njemu.

I dalje nam priča Sebastijan

Prvo sam otišao pogledati izložbu studentskih radova, neke stvari su mi se činile odličnima, ali imao sam osjećaj da nije  ništa pretjerano, što ne bih i ja mogao.  Prije toga sam možda i ja razmišljao o tome, ali se moj drugi prijatelj više puta pokušavao upisati na Akademiju i nije uspio. Postojao je mit da je jako teško upisati Akademiju, da su potrebne veze, da se prijavi po 200/ 300 kandidata, a primaju 8 studenata. U meni je do tada već potpuno zamrla želja za studijem prava, pa sam dao molbu na Akademiju da mi odobre hospitiranje. Mogao sam dolaziti na večernji akt i s ostalim studentima crtati i pripremati se za prijemni ispit. Akt je držao profesor Gorki Žuvela i prihvatio me kao ravnopravnog studenta. U prva 2 mjeseca  brzo sam napredovao, njemu se svidjelo kako radim, bio sam jako uporan, redovit i uživao sam u radu i dalje kao da je išlo samo od sebe.  Odlučio sam otići na prijemni ispit u Ljubljanu, htio sam se maknuti od prava i otići negdje malo u Europu, a da opet nisam predaleko. Slovenija mi se činila savršen izbor, lijep studentski grad, izvrsna Akademija, čak se smatra najboljom na prostorima bivše Jugoslavije. Odlučio sam sve staviti na kocku, na jedan broj i uspio sam. Bio sam prvi na listi, imao sam najbolje rezultate  na prijemnom ispitu.

To je za mene bio veliki uspjeh gdje sam si potvrdio da mogu sve ako to dovoljno želim. Poslije, na studiju sam imao krize i opet se propitivao, da li je to, doista ono što želim ? Prije ili kasnije svaki student ili umjetnik dođe u tu fazu, kad se čini da je sve besmisleno, da je umjetnost sve ono što rade neki drugi, bolji od tebe. Da je sve što radiš već više-manje premljevanje istih stvari. Na kraju sam ipak ustrajao i na četvrtoj godini sam bio nominiran za nagradu Akademije za najboljeg studenta i diplomirao. Nagradu je ipak dobio puno zaslužniji, moj kolega Rok Predin. Završio sam poslijediplomski magistarski studij ,paralelno radio na slovenskoj televiziji, pa kao dizajner i na kraju kao odgojitelj i likovni terapeut u  Domu za preodgoj mladih (popularni popravni dom). I tako sam se zapečatio na neko vrijeme…

I tada sam otkrio da problem s takozvanom „autentičnošću“ i pronalaskom „sebe“ je da zapravo ne oslobađa na način na koji volimo vjerovati: tko je taj „autentičan“ slikar kojeg sam tada otkrio u sebi? Možda samo neka slika sebe u tom trenutku. Ako ostaješ vjeran tom „sebi“ i dopustiš mu da te vodi, veže te i ne dozvoljava ti rast koju iskusiš kada prihvatiš da se stalno mijenjaš i ne slijediš pravocrtne utabane putove. Svako najbanalnije radno iskustvo, bolno ili ne je bilo za mene vrijedna lekcija. Mi cvjetamo kad zapravo shvatimo koliko smo kompleksni  i kako raditi s tim kroz samoodgoj. Od djece u popravnom domu sam puno naučio. Otkrio sam da rastem kad zapravo shvatim da nemam tako „usijanu glavu“ zato što sam sklon vjerovati za sebe da imam tanke živce ili da nisam toliko sramežljiv jer sam se uvjerio da sam introvertiran i ponekad odsutan. Većina stvari mogu biti obrasci u koje upadnemo i koje možemo razbiti. Mi zapravo nismo ono što mislimo da jesmo.

Koje su okolnosti pomogle vaš uspjeh?

Trebali bi prvo postići neki konsenzus što tko smatra uspjehom. Pa najviše mi je pomogao odnos s drugim kolegama poglavito jedan kolega s kojim sam tada bio najbliskiji, on je danas zaista uspješan, spomenu sam ga prije, Rok Predin. Inače iznimno talentirana osoba,  slikar i glazbenik, čak i da se odlučio baviti filozofijom bio bi uspješan. Bilo čega da se uhvati to bi bilo prvoklasno, i njega na neki način, držim svojim mentorom.On danas radi u Engleskoj kao režiser i animator, radio je spotove i animacije za velika međunarodna imena s glazbene scene; spot za Rolling Stones, za britansku Kraljicu, za Eltona Johna, Keitha Urbana i štošta još. On mi je bio uvijek veliki poticaj i  motivacija, i uvijek kad sam bio u nekakvoj krizi on me znao izvući  i pomoći mi,  dati neku refleksiju mog rada, koju sam uvijek smatrao kritičnom, istinitom,  ali i vrlo poticajnom.

Kada ste vi znali da je to, što radite uspjeh, kada se to dogodilo?

Kad sam vidio da dobivam pozitivnu kritiku od profesora  i od kolega, to je bilo na četvrtoj godini Akademije. Prije toga sam imao teških propitkivanja i kriza. Čak sam razmišljao ostaviti sve, ali sam ustrajao, jer sam osjećao da je to jedini put kojim trenutno mogu ići. Odabrao sam ga, i sve je nekako „slučajno“ uspjelo, da se upišem iz prvog pokušaja, jer sam dobro položio prijemni i kroz čitav studij sam imao odlične ocjene koje na kraju krajeva i nisu baš neki odraz stvarnosti, ali sam se prepustio uvjerenju da je možda bolje da nekad i prepustim drugima da me vode.

Okruženi ste velikim umjetničkim imenima iz cijelog svijeta, u vrsti posla koja pojedince podiže u visine do zvijezda. Vaša je konkurencija jaka i  nije ograničena na Poreč, ni Istru nego su to globalno velika imena, na čemu se temelji vaš uspjeh?

Možda mogu reći da je i sretna okolnost što se otvorilo radno mjesto u Poreču, kustos sam i voditelj likovne djelatnosti za Pučko učilište u sklopu kojega vodim program za 3 galerije, zajedno s Umjetničkim vijećem kojeg čine Bojan Šumonja, Branka Benčić, Goran Škofić i Davor Sanvincenti. Nekad mi se čini da sam se zapravo odlaskom iz Ljubljane doveo u slijepu ulicu i da sam u Ljubljani imao puno bolje opcije. Ali reagirao sam tako kako sam osjećao tada, dobio sam sina i odlučio vratiti kako bi nam svima bilo lakše. Možda sam mu učinio medvjeđu uslugu…Nekada mi je žao, ali ne previše. Galerije u kojima organiziram izložbe su vrlo  atraktivni prostori, poglavito Zuccato, renovirani, obnovljeni, prekrasno izgledaju, a Poreč je bogat grad s premalo interesa za kulturu, i mogao bi umjetnicima omogućiti puno bolju promidžbu na obostranu korist,  izlaganje na mjestima gdje će njihova djela biti zapažena jer je reputacija Galerije građena dugo i pažljivo.  Ne samo mojom zaslugom, nego i svih prethodnika koji se s puno pažnje posvećuju  izboru umjetnika.

Pomoglo mi je u početku što osobno poznajem ogroman broj umjetnika iz Splita, Zagreba, Ljubljane i Europe… umjetnička scenu ta tri grada je za početak bila dovoljna, budući  imam bliske kontakte, odnose i prijateljstva s mnogim umjetnicima, a to je ključno za ovu vrstu posla jer im nisam mogao za ponuditi ne znam kakve uvjete suradnje. Druženje po ateljeima, obilazak značajnijih događanja, izložbi, kontakt između umjetnika je neposredniji  i mislim da je to ključno za ovu vrstu posla, a i ostale kolege u struci mi to potvrđuju.

Put ka uspjehu nije pravocrtan, što je vama do sada najteža prepreka?

Postoji više nivoa ovog pitanja, budući ne egzistiram samo kao profesionalni umjetnik, jer sam trenutnona redovnoj plaći,pa mi je na neki način slikarstvo nažalost palo u drugi plan, tu puno dobivam i puno gubim istovremeno budući slikanju ne mogu posvetiti puno radno vrijeme. Mogu reći da zapravo stvaram u dokolici. Inače je problem što malo umjetnika u Hrvatskoj može živjeti od svoje umjetnosti. Scena je mala, iako je bogata. Ne postoji tržište, ne postoji nekakva srednja klasa intelektualaca, koji imaju financijsku moć koju su voljni investirati u umjetnost i podržati umjetnike. Malo je kolekcionara, malo je privatnih galerija, a one privatne koje postoje i u Zagrebu izrazito su komercijalno orijentirane. Ljudi općenito smatraju da znaju što valja a što ne, uzimaju si to za pravo u umjetnosti, a sportu pogotovo. Svatko može biti kustos, izbornik, selektor, liječnik. Koriste se otrcane fraze „ja znam što mi se sviđa, a što ne“. To isto pravo si ne uzimaju kad je riječ o višoj matematici, strukturalističkoj filozofiji ili astronomiji. Umjetnost ipak pripada svima, ali zahtjeva intuiciju, razrađen ukus, znanje i puno promišljanja, inače nije umjetnost nego njen surogat, prazni simulakrum koji glumi umjetničko djelo. I za mnoge je to dovoljno da zasite svoju potrebu za „lijepim“. TV showovi i kič parade preuzele su primat u zadovoljavanju tih potreba pa se one sada namiruju kupovanjem „lijepih“ stvari. A umjetnost nažalost ostaje razumljiva uskom krugu obrazovane „elite“ koliko god to snobovski zvuči.

Za mlade umjetnike i općenito za one, koji su već afirmirani jedini vid egzistencijalne sigurnosti, je zapravo da se probiju vani, ali imam puno prijatelja koji su nakon desetak godina izgladnjivanja uspjeli postići zavidan nivo primanja ekvivalentan nekoj prosječnoj plači. I sretni su, čini mi se…

I kako se nosite s poteškoćama  koje vas koče i nepremostive su?

Pa jednostavno vjerujem daje to što radim jedino moguće i za mene ispravno, biti u kontaktu sa svojim svijetom,uz svoj krug ljudi, prijatelja, djevojku,obitelj koja me podržavaj i možda mi je najveća motivacija sin, kojem želim biti primjer. Želim biti prvenstveno dobar otac, a tek onda i dobar umjetnik. A te dvije stvari se često isključuju.Ta vjera me nekako uvijek pokreće kad se nađem u „mrtvom“hodu.

Kako donosite odluke, što je pri odlučivanju za vas najvažnije? Sigurno se nalazite u situacijama kad morate odlučiti brzo?

Pa postoji uvijek ta diskrepancija kao i kod većine ljudi, između razumske odluke, koja bi bila neko pragmatično rješenje i one unutarnje vjere, intuicije. Ja sam više mentalno orijentiran i analitičan, pa znam zanemariti intuiciju koja se uglavnom uvijek pokazala ispravnom. Sam bi sebi mogao biti korektiv da više slušam svoju intuiciju. Razmišljao sam mnogo puta posvetiti se samo slikarstvu,ali kako još nisam u dovoljnoj mjeri lud za takvu odluku,odlučio sam trenutno biti samo otac i kustos, ali ipak imam u vidu jednom biti samo slikar.

Što je za vas uspjeh? Ili što vas čini sretnim?

Za mene je uspjeh jednim dijelom biti autentičan, a drugim dijelom to poricati, možda bolje reći biti potpuno kontradiktoran; najprije kao osoba, pronaći onaj unutarnji pokretač, nešto što angažira sve vaše resurse, a to je na kraju krajeva vjera u to što radite i to stalno dovoditi pod sumnju. Vjera u svoje znanje, kvalitete i sumnja u to isto.Vjera ne može postojati bez sumnje. Svemir je dualan, izgrađen na dijalektici pozitivnog i negativnog, materije i duha, muškog i ženskog i njihovih beskonačnih sinteza i antiteza. Umjetnost je put pun dilema, propitivanja i sumnji, ali jednostavno nemam izbora nego biti sretan na njemu. Mislim da je to stanje u kojem čovjek je,  a ne nekakav krajnji cilj do kojeg treba doći. Ipak i ta populistička pretpostavka može biti privid: često govorimo da je bitno otkriti uvidom u sebe tko si, koje je tvoje pravo ja.Mnogi mislioci su skeptični o postojanju istinske biti čovjeka, pogotovo neke apstraktne. Oni su znali da smo mi, kaotična bića koja se razvijaju gledajući uglavnom prema van, a ne samo prema unutra. Naša se ličnost formira kroz sve što radimo, kako djelujemo u interakciji s drugima, kako reagiramo na neke stvari, aktivnosti koje slijedimo. Razgovaramo drugačije s roditeljima, kolegama, službenim osobama ili bliskim prijateljima. Svaki susret iscrtava drugačije aspekte nas samih. Ono što jesmo, se sastoji od obrazaca ponašanja i emocionalnih korijena u koje upadamo tokom vremena a to znači da se sastojimo i od brojnih mogućnosti onoga što možemo postati i što možemo nazvati uspjehom.Sve te obrasce u koje smo upali možemo mijenjati kroz razne rituale, pogotovo tzv. „kao da“ rituale. Tako ih je zvao Konfucije, čini mi se. Kada se smijem „kao da“ nisam ljut ili se ugrizem za jezikumjesto da se istresem, zapravo glumim. Svi ti „kao da“ obrasci stvaraju male pauze u stvarnostipa ih to čini vrijednima. Ponašamo se „kao da“ smo drugačiji i da smo emocionalno zreliji. Kad to činimo, pretvaramo se u nekoga tko je ljubazan i darežljiv umjesto nekog tko ima pravo izraziti autentično iskrene ali zapravo destruktivne osjećaje. Ako te rituale ponavljamo ponovno i ponovno, tako da naše ponašanje vodi naše osjećaje umjesto obrnuto, postajemo s vremenom drugačiji i bolji. Mislim da me i to čini sretnim, smješkati se u lice nekom dok bih ga zapravo zadavio. Pobijedio sam sebe i sačuvao nečiji život.

Kako bi vi definirali uspjeh ?

Uspjeh je za mene činiti i mijenjati male svakodnevne stvari. Ne mislim daje uspjeh nešto što se najčešće percipira u zapadnom neoliberalnom društvu, prestižne nagrade, materijalno blagostanje i situiranost. Prvenstveno uspjeh je za umjetnika što vjernije predstaviti sebe, ostvariti „svoj jezik“ što komunicira (prvenstveno) s njim samim, a  što je i neki vanjski odraz njegovog unutarnjeg stanjaduha.Mislim da svatko, tko vjeruje i stoji iza svog rada, može i ne mora doći do tih materijalnih ekvivalenata, ali to istinskom umjetniku nije ni bitno. Bar ne za mene, iako bih volio da si mogu priuštiti jednogodišnje putovanje po svijetu.Financijska sigurnost može olakšati ali i otežati stvari, ali opet smatram da su te stvari vrlo promjenjive,danas jesu, sutra nisu. Možda, kad bih imao novaca, ne bih imao potrebu stvarati, nego bi na Maldivima sjedio u svojoj jahti i imao probleme s ovisnošću…

Što je za vas, mladog čovjeka najvažnije ostvariti s uspjehom?

Po meni biti uspješan znači biti čovjek, a budući sam i roditelj onda to znači prvenstveno biti  dobar otac, a da bih to bio, moram biti sretan, a da bih bio sretan moram biti iskren prema sebi. A  to opet znači svoje unutarnje potrebe kao što je potreba za umjetnošću i za slikanjem ostvarivati svakodnevnom praksom, držati se svojih praksi i rituala. Dakle da bih bio sretan ne mogu biti otac. A ako nisam dobar otac također ne mogu biti sretan. Sve ovo prije navedeno poništava ovo posljednje tako da ne znam što bih Vam zapravo rekao. Uspjeh je za mene uspješno zatvoreni krug kreacije i destrukcije jer je destrukcija također oblik kreacije. I svakodnevno započinjanje iznova graditi stvari sve pohabanijm alatima.

Slikarstvo je jedna vrlo kontemplativna disciplina i teška, gdje je čovjek sam u izolaciji ateljea , glazba je neposrednija, neposrednije priziva emocije, i češće se može ostvariti dijalog s drugim umjetnikom, kroz glazbu, i kroz zajedničko muziciranje. Slikarstvo je vrlo usamljenička praksa gdje je potreban  jako dugi period rada, stalnog promišljanja, proučavanja, iako je i za sve ostalo u pravilu tako, umjetnost je ipak jedna vrlo specifična ljudska disciplina, i po meni daleko najvažnija.

Što je vaš najjači pokretač da uvijek idete naprijed, pa i onda kad vam je stvarno jako teško i kad bi mogli naći dobre izgovore?

Uvijek se vraćam na svoje (ne) slučajne situacije i to da sam na kraju kroz taj neki put, došao do toga što stvarno želim, postigao sam savršenu kontradikciju.Kroz sumnje da li to stvarno jesam ja?Pa do neke konačne afirmacije da se prihvatim i  vjerujem u to, jer jednostavno drugog izbora nemam. Ja nemam izbora ne vjerovati u to što radim. I to što radim na nekinačin počinje samo izbijati iz mene. Moj najjači pokretač je rad, krajnje sredstvo je rad, iako je za umjetnost predodređena sklonost, talent i faktor sreće. Ali je rad taj glavni pokretač. Zapravo slikarstvo je izrazito mentalnadisciplina. To je Leonardo Da Vinci rekao, to je prvenstveno promišljanje o sebi i o društvu, o svijetu, i o načinu na koji će se nečiji credo ili uvjerenje ostvariti u likovnoj materiji. I komunicirati s nekolicinom, po mogućnosti sa što manjim brojem ljudi. Prava umjetnost se ne može svidjeti svima, to je onda Konzum umjetnost.

Tko vam je najveća podrška?

Pa sam sam si u biti najveća podrška. Na kraju krajeva, možda će ovo zazvučati malo pesimistično, ali gledajući, mislim da je čovjek na kraju krajeva uvijek sam.

Imate li uzore, ako da, tko su oni?

Oni se vrlo često mijenjaju, znam otkrivati nove ljude bilo u stvarnom životu, bilo u svijetu umjetnika, filozofa ili hrvatskih starleta. Ali najviše volim provoditi vrijeme s malom djecom. I osjećam da i oni mene vole jer vide da ih ne podcjenjujem što odrasli često rade, protektivno im vise nad glavom i paze svaki njihov korak te im usađuju svoje strahove…Od njih možete naučiti sve...Kako biti prisutan u trenutku, uvijek naći razlog za smijeh, biti u kontaktu s prirodom i otkrivati nove oblike, boje i stvari. Oni kad padnu ustaju i idu dalje ne pitaju se puno za prošlost ili budućnost.Podrška su mi  neki prijatelji i djevojka recimo, a što se tiče samog utjecaja na moj slikarski rad, postoji  velik broj smjerova i umjetnika. Jako volim klasičnu umjetnost, primjerice Velazqueza, on je za mene slikarski bog, volim španjolsko slikarstvo općenito, zatim ruski konstruktivizam, pogotovo Maljeviča (Kazimir), Rodchenka (Alexander), Lissitzky (El), Srnec, Stilinović, IRWIN,Bon,Kristl,Knifer, američki  slikariStella iHalley. Mnogi pjesnici su mi uzor, pisci…i velika motivacija mi je, kad se nađem u nekom „mrtvom hodu“ sport, iako na prvi pogled nema veze s umjetnošću. I jedan i drugi mi daju potrebnu dozu endorfina…

Što ste vi s uspjehom dobili, a što izgubili?

Uspio sam ispričati,  svojim „jezikom“ koji se oslanja na slikarsku tradiciju i koji nastavlja dijalog u smislu formuliranja vlastitog jezika,da komunicira s drugima.Žao mi je što ne uspijevam puno više vremena posvetiti tome, iako sam sebe opravdavam, jer bi mogao dati puno više, ali ne gledam na to kao na ograničenje, mislim da će se još otvoriti  prilika za dodatni rad, zato što ideja imam i one nisu produkt mistificiranih stremljenja.One rastu s radom i isključivo,kod mene izviru iz rada. Što više radim, to više ideja raste u meni. A da li sam nešto izgubio? Pa ne.Ja sve više i više pronalazim i dobivam.

Gdje se vidite za 10 godina?

Nadam se za 10 godina biti potpuno samostalni slikar,i živjeti od svog rada, jer je pitanje egzistencije neizbježno. Iako ono ni jednom umjetniku nije u prvom planu, čovjek  mora živjeti od nekakvih resursa .A veliko je priznanje kad se nekome svidi vaš rad, kada komunicira s njim i kada ga želi kupiti i na taj način honorirati vas, vaše ideje, zalaganje, i sve to skupa što volimo.

Što bi poručili mladima, koji ne znaju ni što bi ni kud bi?

Pa uvijek nas hrabre da otkrivamo svoje darove i snage i da ih brusimo od malih nogu. Ako si sportski tip, pridružit ćeš se nekom sportskom klubu, ako si za knjigama, studirat ćeš književnost. Kako rastemo kultiviramo te sklonosti dok ne postanu dio našeg identiteta i karaktera. Ali ako taj mentalni sklop odvedemo predaleko, prestajemo raditi sve ostalo. Mislim da se ne bi trebali fokusirati na to što mislimo da jesmo da bi razbili svoje predrasude. Ako netko misli da je smotan, neka se upiše na tečaj plesa. Ako nisi dobar u jezicima, upiši tečaj francuskog. Cilj nije da postanemo bolji u tim stvarima već da živimo život kao seriju pukotina, jer to je ono što nas mijenja s vremenom. Radi se o otvorenoj borbi sa svijetom oko nas i kultivaciji nas samih kroz taj angažman sa svakim susretom, razgovorom i interakcijom s nečim što sretnemo. To otvara put za vrlo aktivan a ne pasivan način postajanja boljim…

Drugih poruka baš i nemam, jer da nemam sina, i ja bi možda otišao van. Već i jesam, pa sam se nakraju vratio s nadom da su se stvari izmijenile. Zapravo izmijenio sam se samo ja. Ne vjerujem da, osim nekih, možda boljih uvjeta koji se nude, jesi ono što jesi,što nosiš sa sobom. Netko se uvijek najbolje nađe i prepozna u sredini u kojoj je stasao i tu može najbolje funkcionirati jer je tu njegov prirodni okoliš i njegov milje. Ali svatko ima svoj put i ako su za nekoga okviri njegovog grada ili države preuski, onda zašto ne. Ali za većinu to ne vrijedi, većina je ili zadovoljna tamo gdje je ili nije zadovoljna, ali to ne pokuša mijenjati.

Svatko treba iskušati svoje potencijale, isprobati novi put i otkloniti sumnju da je svijet nekakva iluzija o boljem i drugačijem uspjehu. Vjerujem daje za mnoge lakše početi vani, jer vremena nisu baš bajna ovdje. Ni ja ne mogu reći da sam potpuno zadovoljan s vanjskim  okolnostima kad nisam, ali tu sam.Mislim da je jedini izbor ili potpuno prihvaćanje tog stanja, ili neprihvaćanje tog stanja, ali  je onda to put u neurozu, ili u radikalni pokušaj mijenjanja danih okolnosti.Onoliko koliko gledamo na sebe kao na stabilne osobe, takvim vidimo i svijet ali istovremeno smo skloni gledati da je naša okolica relativno predvidljiva i da samo trebamo naći način kako se uklopiti u nju. Ako smo dobri u matematici, nastavit ćemo sa školovanjem, ako smo hiroviti, potražit ćemo partnera koji će nam se pridružiti u pustolovinama. Svijet je zapravo nepredvidljiv i hirovit kao more, umjesto da pravimo planove trebamo raditi s malim pomacima i obilaznicama – slučajni razgovori, neplanirana iskustva, interakcije – to po meni hrani i potičerast u životu. Umjesto da pravimo planove trebamo određivati kurs u pokretu. Po meni su životni planovi, kao i svaki planovi kriva stvar. Kada radim plan za svoj život, donosim odluku za svoje buduće ja, na temelju osobe koja sam danas, a ne one koja ću eventualno postati.

Umjesto da se maltretiramo obvezivanjem  velikim odlukama, bolje je da im pristupimo onim što je malo i izvodljivo. Ako razmišljamo o promjeni posla ili selidbi, odluka će biti lakša ako isprobamo nova iskustva na manjim razmjerima jer će nas ona povesti u novim smjerovima. Umjesto direktne represije nad nekim, bolje je nježno mijenjati situacije, tako da vodimo druge ali oni to ne doživljavaju kao dominaciju.

Stvarno rezanje svih veza sa nekom prošlošću i odlazak u potpunu neizvjesnost, može biti put ka uspjehu. Bitno je da netko stvarno sam sa sobom raščisti što doista želi,  preispita se i proba sve. A naravno kući se uvijek možeš vratiti ako ti nisu oduzeli državljanstvo J... Ali put ili izbor koji želimo pretvoriti u jasno vidljiv put nije trajan put. Tko misli da može skovati savršen plan za svoj život promašio je sve. Umjesto toga, samo si trebamo priznati da smo komplicirana bića, koja stalno povlače i privlače  novi pravci i da rastemo samo kroz rad na odnosima, odgovornostima i iskustvima. Kroz male aktivnosti i mala djela kroz koja prolazimo možemo najviše utjecati u promjeni sebe i svijeta na eventualno bolje.

Želite li reći nešto još a da ja vas to nisam pitala?

Eto, koristim priliku da pozdravim svoje brojne obožavatelje u Tokijskom fan klubu …šalim se.

Današnja pretpostavka ispred svih ostalih je da smo slobodni i da imamo veliku slobodu izbora te da smo pobjegli iz nekadašnjeg represivnog i tradicionalnog svijeta i da možemo birati i živjeti život kakav želimo. Slobodu izbora zapravo imamo samo u trošenju pri kupovanju stvari koje proizvodi Megastroj. Ukoliko prestajemo trošiti, postajemo problem za društvo. Sve ostalo nije problem, možemo birati dućane, TV kanale, kupovati beskonačne varijacije svih mogućih proizvoda, gledati pornografiju, opijati se, kupovati oružje, trpati u sebe što god poželimo… Ako tradicionalan svijet shvaćamo kao onaj u kojem ljudi pasivno prihvaćaju ovakve stvari takvima kakve jesu i pokušavaju se uklopiti u taj stabilan, već postojeći okvir onda smo mi ti zapravo koji su tradicionalni u odnosu na stari svijet. Pretpostavke koje držimo istinitima zapravo ograničavaju naše najveće mogućnosti.

Katarina Šoštarić Perković