Saša Ilić: 'Ovogodišnja momčad je najbolja koju sam trenirao'

[slika1d] Razgovarao Kristijan KLARIĆ

POREČ - Kako je iznenada na nju zasjeo, tako je iznenada s trenerske klupe porečkih rukometaša i otišao. Saša Ilić se nakon pet igračkih i trenerskih godina razišao s Rukometnim klubom »Poreč«, klubom u kojem je i završio svoju igračku i započeo trenersku karijeru i koji će stoga zauvijek zauzimati posebno mjesto u njegovom životu. Nakon što je u zimskoj polusezoni 2003./04. kao igrač stigao u klub iz »Umaga«, na proljeće je sudjelovao u osvajanju naslova prvaka u Trećoj ligi – zapad. Na ljeto 2004. iznenada je dobio priliku klupskog rukovodstva da kao trener-igrač povede momčad u Drugu ligu – zapad, s obzirom na to da je tadašnji trener »Poreča« Vojislav Vujić prihvatio ponudu talijanske »Padove«. Sve ostalo je Ilićeva trenerska povijest u »Poreču«. Kao igrač i trener uveo je klub u Prvu ligu u kojoj je u tri sezone osvojio dva četvrta i jedno peto mjesto, dva puta je klub uveo u europski Challenge kup i dva puta u polufinale Kupa Hrvatske. Za bilo koji klub tako kratke prvoligaške povijesti bili bi to fenomenalni rezultati, no u »Poreču« su, očito, željeli više. I onda je stigao taj nesretni 13. prosinca ove godine kada je nakon »minus 17« u Našicama Ilić podnio ostavku premda je u tom trenutku momčad na ljestvici zauzimala prosječno osmo mjesto, ali s pozitivnim učinkom.

Zašto baš tada?

- Jasno je da je taj poraz samo »kap koja je prelila čašu« u tom trenutku, očito, obostranog nezadovoljstva, ne toliko rezultatima koliko igrama momčadi i mene kao trenera i klupskog rukovodstva. No, teoretski, za ostavku u tom trenutku odlučio sam se iz razloga što sam osjetio da više iza mene ne stoje ljudi u klubu od kojih sam svih proteklih pet godina imao podršku. Naime, uz dužno poštovanje svima koji doprinose pozitivnom imidžu »Poreča«, svoje sam uvjete angažmana, djelomično i izgled momčadi, sve vrijeme dogovarao samo s dvije osobe, predsjednikom Skupštine Darkom Požarićem i sportskim direktorom Aleksandrom Beakovićem. Pogotovo je u svemu tome bila važna uloga Požarića koji je i glavni idejni tvorac ovako uspješnog kluba kakav je danas. Sve vrijeme, pa i ovu sezonu radio sam bez potpisanog ugovora jer smo jedni drugima vjerovali na riječ. Nakon što sam osjetio da mi se praktički priprema smjena nazvao sam Požarića i iz razgovora shvatio da više od njega nemam bezrezervnu podršku. Pojasnio mi je i određena nova zaduženja ljudi unutar klupskog rukovodstva prema kojima njegova zadaća više nije baviti se kadrovskim pitanjima. Za očekivati je bilo da su u novonastalim okolnostima »digli glas« moji oponenti unutar kluba i rastanak je bio neminovan.

Drugim riječima svojom ostavkom na neki ste način preduhitrili otkaz za koji ste slutili da Vam se sprema?

- Možemo na neki način to i tako protumačiti. U zraku se osjećala potreba za mojim odlaskom.

Bilo je igrača koje nisam želio

Spočitava Vam se da su, unutar financijskih mogućnosti, ove sezone dovedeni svi igrači koje ste i sami željeli, a očekivanih igara i rezultata nije bilo?

- Da je dobar dio igrača bio prema mojim željama - stoji, ali da je cijela momčad bila samo plod mojih želja nikako ne stoji. Bilo je u momčadi igrača koje apsolutno nisam želio, a oni su i dalje tu. Maraković je kao najveće pojačanje, recimo, bio moja želja, no kao i većinu igrača doveo ga je sportski direktor Beaković, koji je i zadužen za takve poslove u klubu. No, kada smo ljetos razgovarali o Marakoviću apsolutno nitko u klubu nije bio protiv njegovog dolaska jer smo svi znali kakav je Krešin doprinos rezultatima bio u prvoj prvoligaškoj sezoni. Međutim, u mom odlasku izgled momčadi je igrao najmanju ulogu jer iza te momčadi ja i danas stojim.

Koliko je kašnjenje plaća igračima utjecalo na igru u zadnje vrijeme? Jeste li ikada osjetili bilo kakvu vrstu bojkota igrača?

- Činjenica je da su otprilike negdje oko našeg gostovanja u Našicama igrači dva mjeseca bili bez plaće što je, uostalom, klub korektno javno i iznio. Uoči te utakmice čak sam igrače lažima pokušavao motivirati za igru. No, unatoč svemu ne želim ni pomisliti da je ikada došlo do bilo kakvog bojkota igrača prema klubu ili meni kao treneru.

[slika2d] Je li klupskog rukovodstvo ove sezone precijenilo mogućnosti momčadi i postavilo previsoke ciljeve kad i samo nije uspjelo ispuniti svoj dio zadaće ne osiguravši financijska sredstva?

- Prvo da razjasnimo koje smo to imali ciljeve, a ti su ciljevi opet vezani uz moj ljetošnji razgovor s Požarićem, kada smo i dogovarali dužu suradnju. Njegovi su zahtjevi bili da jednom u naredne tri sezone budemo drugi u Hrvatskoj, ali nije bilo izričitog traženja da to moramo biti već ove sezone. E sad, druga je stvar to što su nekima apetiti porasli, pogotovo nakon dovođenja Marakovića. Što se, pak, financijske situacije tiče sve sam rekao pojašnjavajući u kakvom je stanju momčad otputovala u Našice.

Kako vidite »Poreč« s kojim ste se oprostili, do kuda može dogurati?

- Teško je o tome govoriti s obzirom na to da se ne zna s kakvim će sastavom klub ući u proljetni dio sezone. No, i ukoliko se i ostvare svi odlasci koji su najavljeni, ne vjerujem da će klub previše izgubiti izuzev eventualno odlaskom Marakovića mada nije polusezonu odigrao na nekom vrhunskom nivou. Naime, i po mojoj trenerskoj ocijeni i po ocjeni klupskog rukovodstva svojim nastupima ove jeseni Popov i Matošević nisu zadovoljili očekivanja, dok rekonvalescent Špehar nije imao neku značajnu ulogu u igri. I bez svih njih »Poreč« i dalje ima kvalitetom sasvim solidne temelje momčadi, tako da, ukoliko ih zaobiđu ozljede i ukoliko ih novi trener dobri posloži očekujem da će klub ostati u gornjem dijelu prvenstvene ljestvice. Prednost ovog »Poreča« je što ne ovisi o samo jednom ili dva igrača, i što izuzev Marakovića nema u svojim redovima neke velike klase, ali zato ima širi krug vrlo dobrih igrača. Dok drugi igraju sa svega šest igrača i već prva pričuva prvoj postavi nije ni do koljena, u »Poreču« nema tako drastične razlike u kvaliteti među igračima što je, definitivno, njegova prednost.

Koji bi bio Vaš temeljni savjet Vašem zamjeniku na klupi »Poreča« Željku Zovku.

- Da momčad mora igrati u sustavu i da se ne može oslanjati na pojedinačnu kvalitetu igrača.

Prezadovoljan ostvarenim

Kako sada nakon odlaska ocjenjujete tih, po svim mišljenjima vrlo uspješnih pet godina u klubu?

- Najkraća ocjena je da sam prezadovoljan svime što smo zajedno ostvarili. Najveće zadovoljstvo mi predstavlja činjenica da sam s gotovo svim igračima koje sam u ovih četiri i pol godine trenirao ostao u dobrim odnosima i da se s gotovo svima i dan danas čujem.

Koja je momčad »Poreča« u ove četiri prvoligaške godine bila najkvalitetnija?

- Definitivno ovosezonska, ali s Vedranom Mataijom i vratarom Antom Granićem u sastavu koje, svakog zbog svojih razloga, ove jeseni nismo imali. U odnosu na sve četiri naše prvoligaške sezone, ove smo trebali bili ravnomjernom kvalitetom dobro pokriveni na svim pozicijama. Za to što nismo uspjeli polučiti rezultati kakve su neki od nas već ove sezone očekivali postoji niz razloga od kojih ja potpuno prihvaćam i svoj dio krivice.

Kako vidite budućnost »Poreča«? Ima li on nakon svega i dalje prvoligašku perspektivu?

- Klub se, definitivno, trenutno nalazi na prekretnici i stigao je do prve situacije kad mora zaokretati i mijenjati neke stvari. Što se budućnosti tiče sve ovisi o tome s kolikim će financijskim sredstvima klub raspolagati, odnosno, hoće li osoba zadužena za slaganje igračkog kadra s tim sredstvima uspjeti posložiti dobru momčad, kao što je to recimo do sada uspijevao Beaković. Sve ostalo je nadogradnja i samo o financijama ovisi koliko će klub biti uspješan, a uz dovoljno sredstava bit će i dobrih trenera i dobrih igrača, i dobrih rezultata i uspjeha, i velikih utakmica i punih dvorana. Koliko god klub imao dobru omladinsku školu, iluzija je da se Prva liga može igrati samo s igračima iz vlastite »proizvodnje«, niti će to ikada moći postići. Uvijek će se morati dovoditi igrači sa strane kao što ih uostalom svi i dovode, a njihova će kvaliteta ovisiti jedino o raspoloživim financijama.

Nakon svega »Poreč« će Vam, ipak, zauvijek ostati poseban klub, koji Vam je pružio prvu trenersku prigodu?

- Apsolutno, i sva ova moja trenutna mala nezadovoljstva koja su i logična kada je do rastanka došlo i prije nego što sam očekivao, ne mogu zatamnjeti sve ono lijepo što sam kao igrač ili trener tog kluba u tih pet godina doživio. S gotovo svim sam članovima rukovodstva, počevši od Požarića na dalje, imao odličan odnos isto tako i sa svim igračima koje sam trenirao. Posebno bih se na pomoći zahvalio svim suradnicima s kojima sam u ove četiri i pol godine radio, Beakoviću, Brčiću, Turkoviću, Tomšiću, Mataiji, pokojnom Borotiću, našem tehniku prve momčadi Corazzi i fizioterapeutu Šariću. Gotovo svakodnevno sam pet godina provodio na putu tih 60-ak kilometara od Umaga gdje živim, do Poreča i natrag i sada je definitivno u mom životu nastala praznina. Upravo iz razloga što sam u »Poreču« završio svoju igračku i započeo trenersku karijeru za tu sam se sredinu i posebno emocionalno vezao. I teško da ću se ikada više za bilo koju sredinu tako vezati jer od sada će svaki moj posao vjerojatno biti čisti profesionalizam. Barem ću se ja truditi da tako bude.