Salam Alejkum i Bajram Šerif Mubarek Olsun
We are all in this together (ilustracija: http://drkylechristensen.blogspot.com)
Piše:
Elvis Fekete
,
preuzeto
sa Facebooka, uz dozvolu autora
Sjećate li se ovoga? Često se pojavljuje u medijima, na društvenim mrežama, gradskim ulicama i tijekom zdravica, uglavnom uz osmjehe na licima i prekrasan osjećaj topline pri srcu i nekog neobjašnjivog zadovoljstva samim sobom. Kod onih koji to iskreno misle, zbog prihvaćanja i ljubavi, a kod onih koji su se time dobro ispromovirali, zbog zadovoljstva uspješnom samopromocijom. No, uglavnom svi budu zadovoljni kad se s ovim naslovom sretnu. Pogotovo oni kojima je upućen.
A što on zapravo znači? Eto, ukratko:
- Bajram = slavlje, veselje; muslimanski vjerski blagdan;
- Šerif: = plemenit, uzvišen, odličan, ugledan, otmjen, častan i pošten;
- Mubarek = sretan, blagoslovljen (svet), blagdan, praznik; veselje, slavlje;
- Olsun = neka bude.
Za uvod kratko, jer, bit će ovo dugačak tekst.
Pročitat će ga, po mojoj procjeni, između 5 i 10 ljudi, a lajkati niti petnaestoro. Jedan ga možda i podijeli. A ništa od toga zapravo nije važno. Važno je jedino to da ja nakon ovoga ustanem od stola i nastavim svijet gledati onako kako me majka učila i kako sam, u konačnici i odabrao.
Samo kao čovjek. I samo kroz ljubav. Jer, negdje smo zapeli.
A gdje smo zapeli? Što se to događa, pitate se? Mislim da znam odgovor na to pitanje.
Trenutno furamo neku gospodarsko –ekonomsku krizu. Počela je nedavno i velika humanitarna kriza, a često se čuje i da smo zapali u političku krizu i krizu morala. I najčešća nam je reakcija, kad čujemo da je neka kriza, da budemo još više uplašeni, da se još više zatvaramo i tako, sve se više bojimo krize, a njoj to odgovara jer ona tako raste.
No, zašto nitko ne vidi da kriza zapravo znači prilika za rast? Za novu lekciju, za učenje, za evoluciju - ako ćemo baš iskreno? Jer, što se to zapravo događa?
Neki ljudi plivaju preko mora da bi naselili Europu. Ima ih puno, zapravo previše. Nemaju za jelo niti imaju krov nad glavom, to je sve jasno i malom djetetu. No, zapravo se i nama nešto događa. Dok imamo za jelo i krov nad glavom. U lažnom miru i ukradenom blagostanju mi okrećemo leđa ljudima jer smo se putem televizije, nekakvih desetak minuta svaki dan i po 5 minuta prosječno na društvenim mrežama, educirali o tome tko su ti ljudi. Imamo par teorija o tome tko je nasilnik, a tko žrtva, mislimo da znamo što taj rat znači jer nam je naš nedavni rat još uvijek glavna tema političkih preseravanja i nagrađivanih filmova.
Nedavno su nam tamo, neki ljudi, zvijeri, ubili i Salopeka, pa sad mislimo da nas se taj rat nešto više tiče, sada imamo pravo suditi, a sigurno i bolje razumijemo. Sada napokon, opet imamo opravdanje za mržnju i naše male ratove za koje se pretvaramo da ne postoje.
A to je najvažnije pitanje. Što se to nama događa? Na to pitanje mislim da znam odgovor. I želim ga izbaciti iz sebe.
Rat. Mi smo u ratu. Ponovo. I to zato jer iz svih ratova do sada nismo ništa naučili. Pa nam se ratovi vraćaju, i vraćat će se dok ne naučimo.
Mi nikada nismo živjeli u miru. Ratovali smo sa svima koji su nama vladali, na kraju dobili državu, ali rat nije prestao. Mi smo u ratu svaki dan. Neki ratuju aktivno, neki pasivno, neki bježe, a neki od tog rata zarađuju.
Ono što se Europi danas događa, po mom skromnom mišljenju najveći je izazov modernog doba. Puno teži od tih ratova koje znamo imenovati. Sada smo napokon stigli i do bitke dobra i zla. Vječne, epske bitke dobra i zla. Napokon, kažem, jer je vrijeme da okušamo snage. I jedni i drugi.
Zašto naš umjetni mir i lažno blagostanje sada ugrožavaju tisuće izbjeglica dnevno iz Azije, a već godinama i iz Afrike? Zato jer je mir umjetan, a blagostanje lažno.
I sada smo svjesni da ćemo se sa time morati suočiti. Na stranu to što je naše lažno blagostanje kupljeno njihovim mirom, resursima, radnom snagom i slobodom. Na stranu i što je naša pohlepa kod njih generirala ratove od kojih sada bježe, na stranu, dakle, da smo mi u velikoj mjeri odgovorni za to što nam deseci tisuća ljudi dolazi na vrata, na naplatu.
Na stranu sve. Na vidjelo samo jedno: vrijeme je da rat prestane. I ne mislim tu na njihove ratove (koji su i naši, ali tamo su, pa ću si dopustiti nazvati ih njihovima). Mislim na naše ratove. Tihe, skrivene i svakodnevne kukavičke ratove od kojih okrećemo leđa.
Ljudi koji nas u ovoj humanitarnoj krizi očekuju, deseci tisuća u Hrvatskoj i stotine tisuća u Europi, oni su samo učitelji. Ništa više i ništa manje. Lekcija koju smo dugo izbjegavali napokon je stigla na naša vrata. Najvažniji ispit, ispit humanosti, odgovor na pitanje koliko smo mi ljudi, stigao nam je dostavom na megdan. Kao popravni test. Test za kojeg smo mislili da se lakše praviti kako ga nema, da ga ne vidimo i da neće doći na naplatu.
Svakoga dana, sa svakom bitkom, svakim porazom humanosti, gubili smo male, uvodne bitke. Sada se možda trebamo spremiti izgubiti i taj rat.
Mi ratujemo svaki dan.
Jedan dan protiv Roma u Škabrnji, drugi dan protiv navijača na svakoj benzinskoj postaji. Prve smo ogradili žicom nakon kamenovanja, drugima razbili glave. Ratujemo protiv žena, sve jačom artiljerijom, od kada su '45. ostvarile pravo glasa., ili tek 71. u Švicarskoj koju danas glorificiramo kao da njeni građani imaju zlatna jaja, ili nikad, kao u Hrvatskoj. Obiteljskim nasiljem, silovanjima, nepravednom podjelom ekonomske i političke moći, uvredama, omalovažavanjem, šutnjom, mi sa svojim majkama ratujemo svakoga jebenog dana ovog našeg modernog mira i lažnog blagostanja i još nismo naučili da će nam rat uzeti živote, bližnje ili imovinu.
Još nismo.
A nismo, zato jer taj rat u kojemu smo stalno, mi često biramo ne vidjeti. A na ulici je. U šatoru nasred Zagreba odvija se tihi rat. Pred svaku paradu, svake izbore, svaku krađu razuma, odvija se tihi rat. Prije i poslije svake parade ponosa naših sunarodnjaka koji ljubav ne vežu za ekskluzivno heterogeni seksualni odnos, kada prošetaju s porukama mira, mi bacamo kamenje s porukama mržnje. Zati jer ratujemo. Nije nam do mira. Svaki drugi dan na deložacijama i dan nakon po društvenim mrežama. Po Vukovaru, Kninu, Puli i Zadru. Okruženi turistima mi pozivamo na totalitarizam, masovno kličemo tenkovima na ulicama glavnog grada, mi ratujemo svakoga dana, svakog sata, protiv djece, protiv invalida, protiv susjednih nam naroda, protiv terorizma, terorizmom. I komentarima. Često šutnjom, ali najčešće bojnim pokličima, mržnjom i šakama. Mi ratujemo jedni protiv drugih i sami protiv sebe. Zbog toga cijelo vrijeme gubimo.
Zanimljivo je kako nitko ne vidi da nam je napokon došao ispit koji svo ovo vrijeme, na manjim kolokvijima preskačemo.
Netko je nedavno, usred bijela dana, u centru glavnog grada, pored 20 kamera i stotinjak ljudi, na ulici metkom ubio kćer jednog odvjetnika. Netko je neke novinare bombom digao u zrak, iste te godine. Jedna je majka sebe i dijete autom odvela u rijeku. Sad, nedavno. Rat je nedavno buknuo na ulicama Rijeke - nakon razgovora sa žrtvama rata u kazalištu letjele su boce i šake. A mi se pretvaramo da smo u miru. Iako je rat u krugu od 100 metara oko svakoga od nas. I nećemo se ovaj put uspjeti pretvarati da ga nismo čuli. Rat je na ulicama Grčke, Brisela, Madrida, u Francuskoj, na granicama Mađarske i Srbije grade zid, Srbija i Kosovo repetiraju oružje, London gradi žičane ograde, Italija se okuplja noću kako bi tukla one koji plivaju na njihove obale, Ukrajina i Rusija pucaju, Maroko leti u zrak, Mediteran guta izgubljene duše u svoje virove i dubine. Mi ratujemo, dragi moji prijatelji. Uzbuna ne svira, ali trebala je već odavno. Jer smo u ratnom stanju.
Samo što je bitka napokon stigla i do naših, često generalskih pozicija. I to samo zato jer nismo uspjeli u borbi dobra i zla, u ovim malim bitkama o kojima, eto, pišem, izvojevati pobjedu dobra.
Što je čovjek? Tko je čovjek? I koliko smo ljudi?
Stigao je pred nas i najvažniji ispti modernog doba, od nuklearne bombe na Japan, praktično zar ne, na godišnjicu? Najvažniji ispit zrelosti civilizacije od Rose Parks, 1955, od sufražetkinja 1945. Od rata '91.
Pitanja na ispitu su jednostavna, lekcija je osnovna, a ovoga puta na ispit moramo izaći svi. Nema prepisivanja, nema varanja i nema bijega od ove lekcije. Jer, rat je na cijelog planeti. Najmanje jedan od ovih koje smo nabrojali. Humanost, čovjek, sloboda, mir.
Sve je na ispitu. Mi smo na kušnji. Hoćemo li i ovoga puta reći da se to nas ne tiče? Hoćemo li ovoga puta odgovornost prebaciti na druge, čekati da Amerikanci naprave pokolj, da hladnoća ubije plivače? Hoćemo li i ovoga puta reći da to nije naš rat, da ga vodi netko drugi, treći? Hoćemo li i ovoga puta pokušati zatvoriti oči kada netko bude bacao kamenje na ljude, borce za mir zalijevao mokraćom i kantama govana? Hoćemo li i opet gledati koliko novaca ima čovjek bez obje noge, u koju crkvu ulazi pretučena žena i čiju stranačku majicu na sebi nosi dijete beskućnika? Hoćemo li opet pokušati pobjeći od rata lažući se da smo bolji? I vredniji?
Nećemo, vjerujte mi. Ovoga puta nećemo. Jer nemamo kuda pobjeći. Rat je napokon došao u naše dvorište i više nismo promatrači. Mi smo ti koji ratujemo. U ratu dobra i zla. Jedino što sada možemo jest odabrati stranu.