S Mirjanom Devalentinis Jukopila na desetu godišnjicu tvrtke Agro Fructus d.o.o

Mirjana Devalentinis Jukopila nerijetko se crveni zemljom na kojoj ona i suprug već jedno desetljeće uzgajaju voće i povrće i ne srami se toga. Ruke se lako operu, kaže Mirjana. Ova skromna ali ponosna žena zaslužila je, nakon većih i manjih uspona i padova, mir koji joj donosi zajednički rad na polju njihove skladne obitelji. Po struci je ekonomska tehničarka, a dugi niz godina radila je u sektoru komercijale dvije velike tvrtke u Poreču a stečeno iskustvo i znanje prenijela je u privatan biznis koji vodi sa suprugom Daliborom Jukopilom.

Tvrtka Agro Fructus d.o.o bavi se poljoprivrednom proizvodnjom voća i povrća, te dostavom vlastitog asortimana direktno u restorane u koje plasiraju i uvozne proizvode koje sami ne proizvode. Uvijek iz pouzdanih izvora, naglasit će sugovornica. Trenutačno svojim asortimanom opskrbljuju petnaestak poznatih restorana na području Istre.

Danas, nakon deset godina uspona i padova prisjeća se Mirjana koliko je zapravo potrebno truda, energije ali i odricanja da bi čovjek pronašao svoj „mali kutak pod suncem“. Jedan od izazova bila je odluka napustiti stalni posao kako bi se posvetila ozdravljenju svoga djeteta.

- To je razdoblje života bilo zaista zahtjevno, ali to su životni izazovi koji nas čine jačima, koji nas oblikuju kao ljude, kroz njih rastemo, kaže Mirjana, uvijek s osmjehom i bez kajanja.

Novovašanka po rođenju iz obitelji Devalentinis odrastala je uz roditelje i noniće koji su se bavili poljoprivredom, doduše mahom maslinarstvom i vinogradarstvom. Mirjana ima brata za kojeg kaže da je vrstan podrumar i proizvodi odlično vino i jako je ponosna na njega i njegov rad.

- Zahvalna sam što imam brata jer mi je uvijek bio moj, netko kome mogu vjerovati!“

Mirjana i Dalibor, oboje poduzetni, odlučili su pokrenuti vlastiti poljoprivredni biznis kako bi se što više približili zdravoj proizvodnji hrane. U proizvodnom ciklusu za svoje biljke koriste organska tekuća gnojiva kao i mikro-elemente za bolji rast i razvoj biljke koji se koriste u ekološkoj proizvodnji.

- Moj je suprug radoholičar, uz to veoma pozitivan, pravi vizionar s pregršt ideja a ni ja nisam daleko. Karakterno smo veoma slični a ruke nam stalno traže delo, pripovijeda Mirjana. Zemlju koju obrađuju imaju u zakupu, no u samom početku dio zemljišta za pokretanje proizvodnje ustupili su im njezini roditelji na nekoliko godina. S vremenom su zakupili približno hektar i pol zemljišta na kojem njeguju održivu poljoprivrednu proizvodnju.

Pitamo kako na svojoj njivi proizvode hrana na održiv način?

- Prije svega treba priznati da je zemlja niska, treba se sagnuti a ova naša crvenica nije ni laka za obrađivanje, ali je zato plodna i daje obilje ako je tetošite. Mi jedemo sve što proizvedemo a tko bi trovao sebe i svoju djecu? Dakle, naše voće i povrće proizvedeno je bez pesticida i kemije, biljke štitimo uz proizvode za ekološku primjenu i trebalo je vremena kako bi se ljudi uvjerili u kvalitetu proizvoda koje plasiramo, jer stvarno ti pomidori, paprike ili mini angurie, meluni proizvedeni s takvom pažnjom na našoj crvenici imaju poseban gušt! Dakle dajemo im preventivno ekološke pripravke kao što su oni od rakovih ljusaka, algi ili borovih iglica. To su izuzetno skupi proizvodi, ali kad na drugu stranu vage stavite zdravlje, onda je cijena manji problem. Kad vidim kako iz zemlje rastu ti plodovi, koliko god bilo zahtjevno, na kraju kažeš: pa mi proizvodimo hranu! Zdravu hranu. To je važno, otvorenih očiju govori Mirjana kao da je to netom otkrila.

Vremenski uvjeti, klimatske promjene koje su i ove godine donijele poplave na širem području Istre sigurno ne pogoduju i nisu olakšavajuća okolnost poljoprivrednim proizvođačima. Sigurno nije jednostavno uzgajati voće i povrće, ali Mirjana kaže da ih ta neka grinta, svojevrsni prkos, svake godine gura dalje u nove izazove i pobjede.

- Samo sam mrvica na ovom svijetu, ali kad govorimo o pobjedama, svojedobno sam se borila sa zloćudnom bolešću, ali nisam odustala. Vjerujem da su liječnici produžena Božja ruka a da me rad na zemlji liječi. Uvjerena sam da žene mogu sve čega se prime, govori kao zahvalu na daru života, sretna za svaki dan.

- Od samog početka suprug i ja odlučili smo da na našim poljima ne prskamo korov, a ono malo što naraste poplivimo, koristimo kopačicu za suzbijanje korova između redova, no trave i samoniklog bilja uvijek ima. Ali i kukci nešto moraju jesti, smije se Mirjana. Ima divljeg bilja koje buja među redovima pomidora i koje tijekom ljeta redovito jede jer je zdravo - smije se dok mi pokazuje dva velika sočna grma tušta. I dok mi priča o tome kako štite svoje plodove, napominje još jednu važnu stvar: zemlja, kao i ljudi treba odmor. Zato od listopada, tijekom zime, zemlja miruje. Kao i obitelj. To je vrijeme odmora i priprema za novi ciklus.

- Zemlja nam za našu pažnju uzvraća bogatim urodom, ali to nismo uspjeli preko noći. Sjećam se da smo u početku imali samo Opel Corsicu. I danas je živa i u pogonu. S njom je Dalibor razvozio voće i povrće prve godine. Druge smo godine iznajmili kombi. Malo po malo i uz kredit Fonda za ruralni razvoj Istre sada imamo svoj kombi s hladnjačom i komoru za skladištenje proizvoda, pripovijeda Mirjana.

Spominje da iz proteklog desetljeća ima dobrih i manje dobrih uspomena i kaže kako je zahvalna svima koji su bili i ostali uz njih svih deset godina. Kada su počeli željeli su pokazati da se vrijednim radom može živjeti od zemlje, a posebno joj je važno to što zna da s njenog polja ljudima na tanjur dolazi hrana koja je zdrava i kojom hrani i svoju obitelj.

Pitam je, na kraju i za maslinovo ulje koje se okitilo medaljama. Sjeća se kako je prvu ideju suprugu dao njen tata. Pokušali su s reznicama starih maslina, ali samo je jedna preživjela i Mirjana ju je, u znak zahvalnosti svom pokojnom ocu, namijenila za novu okućnicu kako bi je uvijek podsjeća na njega. Sada imaju svojih dvjestotinjak maslina isključivo autohtonih sorti (rošinjola, puntoža i istarska bilica) a u najmu još dvjestotinjak. Njihovo ekstra djevičansko maslinovo ulje „Santini“ ove je godine na sajmu u Zagrebu proglašeno šampionskim, a u Berlinu je zaradilo zlatnu medalju.

- Ulje sam nazvala Santini po našoj obitelji koju su nekada nadimkom zvali Šantini. Sad je to uspomena za vajka, veli Mirjana Devalentinis Jukopila dok se vozimo uz ograđeno zemljište na kojem uskoro kreću s gradnjom vlastite kuće. Žele spojiti prirodno okruženje, svoje proizvode i ekstra djevičansko maslinovo ulje pa ponuditi drugačiji turizam.

- Neka to bude iznenađenje, kaže Mirjana. Ne nedostaje im ni ideja niti energije. Sve rade s osmijehom i dobrom energijom. Zato valjda paprika pršti jedrinom kad je zagrizete a pomidor koji je Mirjana netom ubrala i razrezala, nudeći mi polovinu, puni usta slatkim zalogajem. Na kraju mi još kaže kako samozaposlenost nekome može djelovati zastrašujuće, pogotovo u poljoprivredi i kad moraš cijelu obitelj hranit.

- Ali usuditi se napraviti iskorak u neizvjesno vrijedno je rizika jer bez rizika i hrabrosti nema uspjeha, kao što bez ideje i vizije nema realizacije!