Referendumske reklame
1
Piše: Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Narod nije blesav: desetljećima građeno kolektivno iskustvo naučilo ga je da ono što se previše hvali vjerojatno i nije toliko dobro. Primjer za to su reklame, pogotovo one televizijske: svakakav se bofl nudi, ali uvijek okićen supermenskim svojstvima, animacijom i efektima uvjeravaju vas da je to nešto što svakako morate imati, bez čega ne možete živjeti, ili u posljednje vrijeme kad se radi o turističkim reklamama, nude vam se mjesta na kojima naprosto morate biti bez obzira na to koliko je tamo možda nenormalno skupo ili prljavo.
Posljednjih tjedana s televizijskih nam se ekrana nude i euro-reklame, spotovi u kojima nas se uvjerava da će nam u Evropskoj uniji biti bolje nego što nam je sad, a pogotovo da nisu točne ni istinite predrasude da će nam Evropa ovo ili ono ukinuti, zabraniti, oduzeti, od prava poljoprivrednika do naziva našeg jezika.
Možda su ti spotovi i istinitog sadržaja, u dokumentarno-objektivnom smislu, no zašto se plasiraju baš sada i čemu zapravo služe? Ima tumačenja da, poput nekih drugih poteza Vlade i državnog vrha, ti spotovi zapravo uopće nemaju za cilj bolje snalaženje našega pučanstva u dobrobitnim vrletima Evropske unije, već im je cilj puno pragmatičniji, kratkotrajniji i prozaičniji: da uspije referendum o hrvatskom pridruživanju EU-u.
Pa to je jedno te isto, reći će netko, jer bez uspjelog referenduma nema ni ulaska Hrvatske u Uniju, to je tako jasno, ako «popušimo» referendum, «popušili» smo i pridruživanje, zar ne? No, ako znamo da naš narod ne vjeruje reklamama i da će prije posumnjati u ono što se njima hvali nego to zdušno prihvatiti, podržati, kupiti, zašto onda te proreferendumske reklame? Kao da onaj tko ih je naručio zapravo želi izazvati kontraefekt, kao da želi razjariti narod protiv Evropske unije, kao da želi da referendum - ne uspije?
Ne bi bilo prvi put da HDZ-ovska vlast nespretnom propagandom izazove suprotan učinak od željenog, sjetimo se samo one histerične predizborne propagande HDZ-a protiv IDS-a koja je kulminirala u crtićima u kojoj (HDZ-ov) boškarin mlati (IDS-ovu) kozu; a znamo kako je katastrofalno za HDZ taj slučaj završio. Uzgred, s velikim zanimanjem čekam rezultate popisa stanovništva, ne radi toga da mi statistika objasni u kakvom društvu živim, nego zato da vidim kako su se propagandne kampanje odrazile na državnim mehanizmom zabilježen inat svih onih naših Eskima, Pingvina, Paštafarijanaca i Istrijana kojima je pukao film od uvjeravanja i nagovaranja da se izjasne ovako ili onako.
No, vratimo se na pro et contra EU propagandu: jasno je kao dan da će referendum o ulasku Hrvatske u Uniju biti rezultat i postignuće (kakav god bio) sadašnje Vlade, a da će stvarno pridruživanje, ne kao čin obavljen potpisom ili proglasom, već kao operativni posao, sa svim milim i nemilim procesima koji će iz toga uslijediti, biti realan zadatak (još uvijek ne znamo hoće li biti i postignuće u smislu da će se time moći hvaliti) buduće Vlade.
U tom kontekstu HDZ je u boljem položaju, jer mu obje varijante ishoda referenduma odgovaraju: ako prođe, to su punti na njihov račun, ako ne prođe, to su opet punti na njihov račun koje će si pripisati dok u sljedećem mandatnom razdoblju budu opozicija, kako barem predviđa većina razumnih ljudi. No, jednu stvar treba imati na umu: s toliko kriminalnog putra na glavi HDZ bi nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogao u potpunosti zaposjesti sve remetinečke kapacitete, ukoliko nova vlast bude imala hrabrosti procesuirati sve što bi trebalo, pa i iz zatvorske perspektive HDZ-u odgovaraju oba moguća ishoda: ako ne uđemo u EU, i dalje će imati podršku izvan zatvorskih zidova, a ako uđemo, imat će šire mogućnosti otezanja, odugovlačenja i kompliciranja sudskih postupaka, između ostalog i otvorenijim vratima za nestanak svjedoka u nepoznatim pravcima.
Zato je, dakle, najbolje izbjegavati TV-spotove u kojima na zabrinutu repliku «prosječnih» hrvatskih likova - radnika, poljoprivrednika, učenika, ribara, domaćice - da «su čuli» da će nam u Uniji ukinuti ili uskratiti ovo ili ono, ponosni glas spikerice ili spikera obznanjuje «ma ne, upravo suprotno, naprotiv» i tome slično. U kontekstu hrvatskog pridruživanja Evropi naprosto nije vrijeme za propagandu, jer je zapravo istina što govore obje aktualne političke opcije u Hrvatskoj: nemamo drugog izbora.
Druga je stvar što tako govoreći i jedni i drugi pokazuju stanovitu nemoć, a je li ta nemoć proizašla iz odmjeravanja snaga, znanja i sposobnosti tijekom pristupnih pregovora, to možda nikad nećemo saznati.
Jeste li primijetili da se od početka pregovora, osim vijesti o formiranju tematskih pregovaračkih timova za ova ili ona poglavlja, uopće nije objavljivalo, ni vijesti ni priopćenja, detalje o tome kako teku pregovori, oko kojih se tema s evropskim pregovaračima natežemo više, a oko kojih manje, u kojim smo stvarima popustili mi, a u kojima oni? To bi bilo zanimljivo znati, jer iz toga proizlazi moguća istinitost glasina o uskraćivanju prava, običaja i mogućnosti, jer vijesti o zatvaranju poglavlja tog i tog ne znače ništa, osim poslovne prilike za mnoge novopečene profesionalne birokrate koji nam sada moraju objasniti što su to naši pregovarači ispregovarali. Koliko se sjećam, Slovenci su prilično ponosno, u vrijeme svojih pregovora, obznanjivali što su sve postizali u pregovorima.
A što su postigli naši? To neka nam kažu, a onda neka raspišu ne referendum, već izbore, s referendumom ćemo lako. Sitnim se slovima u tim hrvatsko-evropskim dokumentima piše naša sudbina, a ne u velikim naslovima i u parolama s predizbornih govornica koje su se već počele plasirati u terenskim obilascima stranačkih eksponenata. Ako nemamo drugog izbora - tu nema priče. Hrvatsko biračko tijelo uopće ne zanimaju nijanse u razvijanju neminovnosti. Zanima ga hoće li oni koji su krali završiti u pržunu i hoće li im se uzeti natrag to što su nakrali, eto. To je naš put u Evropu.
Posljednjih tjedana s televizijskih nam se ekrana nude i euro-reklame, spotovi u kojima nas se uvjerava da će nam u Evropskoj uniji biti bolje nego što nam je sad, a pogotovo da nisu točne ni istinite predrasude da će nam Evropa ovo ili ono ukinuti, zabraniti, oduzeti, od prava poljoprivrednika do naziva našeg jezika.
Možda su ti spotovi i istinitog sadržaja, u dokumentarno-objektivnom smislu, no zašto se plasiraju baš sada i čemu zapravo služe? Ima tumačenja da, poput nekih drugih poteza Vlade i državnog vrha, ti spotovi zapravo uopće nemaju za cilj bolje snalaženje našega pučanstva u dobrobitnim vrletima Evropske unije, već im je cilj puno pragmatičniji, kratkotrajniji i prozaičniji: da uspije referendum o hrvatskom pridruživanju EU-u.
Pa to je jedno te isto, reći će netko, jer bez uspjelog referenduma nema ni ulaska Hrvatske u Uniju, to je tako jasno, ako «popušimo» referendum, «popušili» smo i pridruživanje, zar ne? No, ako znamo da naš narod ne vjeruje reklamama i da će prije posumnjati u ono što se njima hvali nego to zdušno prihvatiti, podržati, kupiti, zašto onda te proreferendumske reklame? Kao da onaj tko ih je naručio zapravo želi izazvati kontraefekt, kao da želi razjariti narod protiv Evropske unije, kao da želi da referendum - ne uspije?
Ne bi bilo prvi put da HDZ-ovska vlast nespretnom propagandom izazove suprotan učinak od željenog, sjetimo se samo one histerične predizborne propagande HDZ-a protiv IDS-a koja je kulminirala u crtićima u kojoj (HDZ-ov) boškarin mlati (IDS-ovu) kozu; a znamo kako je katastrofalno za HDZ taj slučaj završio. Uzgred, s velikim zanimanjem čekam rezultate popisa stanovništva, ne radi toga da mi statistika objasni u kakvom društvu živim, nego zato da vidim kako su se propagandne kampanje odrazile na državnim mehanizmom zabilježen inat svih onih naših Eskima, Pingvina, Paštafarijanaca i Istrijana kojima je pukao film od uvjeravanja i nagovaranja da se izjasne ovako ili onako.
No, vratimo se na pro et contra EU propagandu: jasno je kao dan da će referendum o ulasku Hrvatske u Uniju biti rezultat i postignuće (kakav god bio) sadašnje Vlade, a da će stvarno pridruživanje, ne kao čin obavljen potpisom ili proglasom, već kao operativni posao, sa svim milim i nemilim procesima koji će iz toga uslijediti, biti realan zadatak (još uvijek ne znamo hoće li biti i postignuće u smislu da će se time moći hvaliti) buduće Vlade.
U tom kontekstu HDZ je u boljem položaju, jer mu obje varijante ishoda referenduma odgovaraju: ako prođe, to su punti na njihov račun, ako ne prođe, to su opet punti na njihov račun koje će si pripisati dok u sljedećem mandatnom razdoblju budu opozicija, kako barem predviđa većina razumnih ljudi. No, jednu stvar treba imati na umu: s toliko kriminalnog putra na glavi HDZ bi nakon sljedećih parlamentarnih izbora mogao u potpunosti zaposjesti sve remetinečke kapacitete, ukoliko nova vlast bude imala hrabrosti procesuirati sve što bi trebalo, pa i iz zatvorske perspektive HDZ-u odgovaraju oba moguća ishoda: ako ne uđemo u EU, i dalje će imati podršku izvan zatvorskih zidova, a ako uđemo, imat će šire mogućnosti otezanja, odugovlačenja i kompliciranja sudskih postupaka, između ostalog i otvorenijim vratima za nestanak svjedoka u nepoznatim pravcima.
Zato je, dakle, najbolje izbjegavati TV-spotove u kojima na zabrinutu repliku «prosječnih» hrvatskih likova - radnika, poljoprivrednika, učenika, ribara, domaćice - da «su čuli» da će nam u Uniji ukinuti ili uskratiti ovo ili ono, ponosni glas spikerice ili spikera obznanjuje «ma ne, upravo suprotno, naprotiv» i tome slično. U kontekstu hrvatskog pridruživanja Evropi naprosto nije vrijeme za propagandu, jer je zapravo istina što govore obje aktualne političke opcije u Hrvatskoj: nemamo drugog izbora.
Druga je stvar što tako govoreći i jedni i drugi pokazuju stanovitu nemoć, a je li ta nemoć proizašla iz odmjeravanja snaga, znanja i sposobnosti tijekom pristupnih pregovora, to možda nikad nećemo saznati.
Jeste li primijetili da se od početka pregovora, osim vijesti o formiranju tematskih pregovaračkih timova za ova ili ona poglavlja, uopće nije objavljivalo, ni vijesti ni priopćenja, detalje o tome kako teku pregovori, oko kojih se tema s evropskim pregovaračima natežemo više, a oko kojih manje, u kojim smo stvarima popustili mi, a u kojima oni? To bi bilo zanimljivo znati, jer iz toga proizlazi moguća istinitost glasina o uskraćivanju prava, običaja i mogućnosti, jer vijesti o zatvaranju poglavlja tog i tog ne znače ništa, osim poslovne prilike za mnoge novopečene profesionalne birokrate koji nam sada moraju objasniti što su to naši pregovarači ispregovarali. Koliko se sjećam, Slovenci su prilično ponosno, u vrijeme svojih pregovora, obznanjivali što su sve postizali u pregovorima.
A što su postigli naši? To neka nam kažu, a onda neka raspišu ne referendum, već izbore, s referendumom ćemo lako. Sitnim se slovima u tim hrvatsko-evropskim dokumentima piše naša sudbina, a ne u velikim naslovima i u parolama s predizbornih govornica koje su se već počele plasirati u terenskim obilascima stranačkih eksponenata. Ako nemamo drugog izbora - tu nema priče. Hrvatsko biračko tijelo uopće ne zanimaju nijanse u razvijanju neminovnosti. Zanima ga hoće li oni koji su krali završiti u pržunu i hoće li im se uzeti natrag to što su nakrali, eto. To je naš put u Evropu.
