Razvoj koji poštuje krajobraz i tradiciju - što Hrvati (i Istrani) mogu naučiti od sardinijskog turizma

Napisao i snimio Goran PRODAN

[slika1d]Nedavno je više od 150 hrvatskih turističkih djelatnika iz gospodarstva i institucija te predstavnika lokalnih vlasti i medija imalo priliku kroz višednevno studijsko putovanje upoznati se s dijelom turističke ponude Sardinije i njenim privrednim i društvenim iskustvima vezanim uz turizam. Putovanje je organizirala Hrvatska turistička zajednica preko svog rimskog predstavništva, a posjet je obuhvatio sjeverni i sjeverozapadni dio tog velikog otoka – provincije Olbia-Tempio, Sassari i Oristano. Tu i jesu neka od najpoznatijih turističkih odredišta. Prije svih razvikana Costa Smeralda (Smaragdna obala) na kojoj je 60-ih počeo razvoj njihovog mondenog turizma.

[slika2l]Pokrenuo ga je »bjelosvjetski« princ Aga Khan kupovinom jeftinog zemljišta u uglavnom netaknutoj prirodi uz tirkizno plavo more i osnivanjem konzorcija koji na tom teritoriju strogo provodi pravila igre od urbanizma i arhitekture do komunalnog uređenja (turističkih) naselja. Turistička izgradnja – od vila i hotela do golf igrališta - poštivala je krajobraz i graditeljsku tradiciju, a područje nije prenatrpano smještajnim kapacitetima. Sve novo, a sve je novo, nastojalo se graditi da izgleda što starije te uklopiti u divljinu sredozemne makije i razvedenu obalu na kojoj se stijene smjenjuju s pješčanim uvalama.

[slika3d] Noćenje - dvije tisuće eura

»Sinergija« medijski poznatih i džepovima dubokih kupaca vila i dolaska renomiranih hotelskih brendova i njihovih VIP posjetitelja multiplicirala je poželjnost destinacije, a time i cijene. Danas se i u desecima tisuća eura mjere kvadrati luksuznih vila u Porto Cervu, a polupansionski smještaj u superluksuznom hotelu »Cala di Volpe« penje se i preko dvije tisuće eura na noć. U »običnim« sobama. Vila na Costi Smeraldi ili barem kratki ljetni turistički boravak stvar je prestiža u tzv. džet setu koji obuhvaća cijelu lepezu dobrih platiša – od poznatih glumaca i pjevača do »običnih« bogatuna i političara. Na brijegu u Porto Cervu dominira ogromna vila koju je Bill Gates prodao Putinu.

Naravno, u tako skupom i reguliranom turističkom području teško je naći zamjerke uređenosti, kvaliteti ponude, servisu, čistoći... No, posjet početkom listopada doveo nas je u gotovo prazna naselja. Sezona je, doznasmo od naših vodiča, tamo prilično kratka, a zimi osim čuvara nema nikoga. Čak ni pasa i mačaka lutalica. Jednostavno: to je umjetni život jednog umjetnog svijeta. Naravno, novac je stvaran.

[slika4d]Izvan »smaragdne« oaze, Sardinija je jedan »normalan« mediteranski otok. Kamenjar i makija koji pretežu na sjeverozapadu nisu baš ugodni za svakodnevni život, pa ne iznenađuje niska napučenost otoka i depopulacija njegove unutrašnjosti. K tome, pozamašna područja držala je vojska zbog strateške pozicije otoka u Mediteranu. Brojne su utvrde i baze kočile turizam i druge gospodarske aktivnosti, pa i naseljavanje, ali su, kao i u nekim našim primjerima, vjerojatno sačuvale prostor od još veće, možda i nekontrolirane urbanizacije. Sada planiraju te vojne objekte – a i bivše zatvorske poput onih na otoku Asinara – turistički valorizirati ili na njihovom mjestu podići hotele. U parku-arhipelagu La Maddalena, nasuprot Smaragdnoj obali, brojne su urbanizacijom netaknute pješčane plaže, a takvima će i ostati jer je turistička izgradnja dozvoljena samo na mjestima postojećih objekata.

[slika5l] Zabranjena gradnja turističkih objekata do dva kilometra od mora

Uz skladno u pejzaž uklopljene hotele i vile vidjeli smo i turizmom generiranu izgradnju tipa španjolskog Lloret de Mar. Primjerice, brojne »rezidens«, nizove bezličnih zgradurina punih apartmana uz plažu u Algheru. Na nekim lokacijama i sami vodiči upozorili su nas na nakaradne hotelske ili stambene zgrade. Ipak, većinom je dojam s urbanističkog aspekta bio pozitivan, puno pozitivniji nego da smo prošetali Medulinom, Premanturom, Zambratijom, Virom ili nedajbože splitskim predgrađem. Vjerojatno je i regionalna vlast tome dala okvire. Vodiči nam rekoše da je aktualni »governatore«, kako zovu predsjednika regije, zakonom zabranio izgradnju turističkih smještajnih objekata u pojasu od dva kilometra od mora.

[slika6l]Domaćini iz turističke branše s kojima smo razgovarali uglavnom nisu zadovoljni regionalnom politikom prema ovoj grani. »Gubernator« je uveo boravišnu pristojbu, ogromne namete na vez velikih, luksuznih jahti, takse na letove manjih privatnih aviona... To je u nekim segmentima, primjerice u nautičkom turizmu, osjetno smanjilo dolaske i prihode. Opet, s druge strane posljednjih godina u velikom je porastu niskotarifni avionski prijevoz iz svih krajeva Europe. I to kroz cijelu godinu, što se pozitivno odražava na produženje sezone. Regija uz pomoć EU fondova potiče očuvanje urbane i tradicijske baštine, pa su vrlo povoljni krediti za uređenje hotelčića u povijesnim jezgrama gradića u unutrašnjosti otoka. U tom dijelu smještaja hrvatski su, posebice istarski posjetitelji mogli steći vrlo korisna iskustva. Zanimljiv je i primjer turističkog naselja Ala Birdi kraj Oristana koji svoju ponudu značajno gradi na aktivnostima s konjima: vrlo veliki konjički centar s manježom i štalama izgradila je regija i zajedno s nekoliko stotina hektara okolnog zemljišta dala u povoljnu koncesiju hotelijeru.

[slika7d]Što se tiče »standardnog« turizma, dakle, onog ljetno-sezonskog u smještaju s tri ili četiri zvjezdice, tu od Sarda nemamo puno što učiti. Nakon boravka u nekoliko hotela i turističkih naselja i obilaska jednog kampa dojam je da su njihove četiri zvjezdice manje sjajne od naših. Uz napomenu da prateća infrastruktura – od cesta na dalje, a ni prirodne ljepote i kulturno-povijesne znamenitosti, nisu ništa bolje ili privlačnije nego duž našega Jadrana. Naprotiv. Posebno su hrvatski posjetitelji bili razočarani prljavštinom, smećem, automobilskim olupinama i drugim otpadom uz prometnice. Naravno, one izvan Coste Smeralde.

[slika8d] Poželjnija, ali ne i kvalitetnija od Istre

Inače, turizam na Sardiniji, koji je razmjerno mlada gospodarska grana, nije među tri najvažnije. U ukupnosti otočkog gospodarstva važnije su rafinerije i metaloprerađivačka industrija, pa i proizvodnja sira. Slušajući domaćine iz turističke branše mogli smo lako povući usporedbe s hrvatskim hotelijerima. Žale se na poreze, PDV im je previsok (iznosi 10 posto), sezona prekratka, administracija komplicirana i skupa... Na Sardiniji upravo provode novu organizaciju susreta javnog i privatnog sektora u turizmu. Ukinute su mjesne turističke zajednice i uspostavljaju se »lokalni turistički sustavi«. Situacija je dosta konfuzna, pa se njihovi organizatori uglavnom bave sami sobom. Zvuči poznato.

[slika9l][slika10d]Naposljetku, i ono što smo iskusili od izletničkog i seoskog turizma, te vidjeli turističku valorizaciju nekih arheoloških i prirodnih lokaliteta, nije puno kvalitetnije nego kod nas. Istini za volju, može se naučiti kako i ugostiteljski komercijalizirati tradiciju kroz agroturizme, ribogojilišta ili vinske podrume. Međutim, i tu smo se nerijetko sjetili da imamo mi i bolje. Tim se više mnogima nametnulo pitanje koje je jedan od hrvatskih sudionika tijekom razgovora o sardskom turizmu postavio i samim domaćinima: kako to da sličan turistički proizvod prodaju po osjetno višim cijenama od naših. Odgovor predstavnika njihovih hotelijera bio je vrlo lakonski: vjerojatno smo u percepciji, imaginaciji turističkih putnika doživljeni kao vrjednija, poželjnija destinacija.

Dodao bih: ne treba zaboraviti da je Sardinija ne samo državno nego i turističko-marketinški dio Italije, a to je ime koje puno jače kotira na tržištu od Hrvatske. I još mala opaska: ne znam kako je u Dalmaciji i na Kvarneru, ali imam dojam da Istrani u usporedbi sa Sardima jako zaostaju u čuvanju identiteta svoga prostora, kulture i tradicije. A i to je bitan dio turističke priče.