RAZGOVORI S GRAĐANIMA Život u doba pandemije: Vesna Medvedec Buršić, Funtana

Predstavite se ukratko našim čitateljima: Što ste po zanimanju ili gdje radite, u kojem dijelu grada ili okolice živite?

Ja sam Vesna Medvedec Buršić. Umirovljenica. Živim u Funtani, uskoro će biti 29 godina otkako sam došla iz Poreča, a prije toga iz dragog mi Motovuna.

Kako ste organizirali svoj život i domaćinstvo posljednjih tjedana, otkako su na snazi stroge mjere zaštite?

Sasvim dobro. Osim što se ne mogu maknuti iz Funtane, koja je naselje-općina, sve je u redu. Ja i muž se ponekad zezamo da smo bar na miru – niti nam tko dolazi, niti mi moramo kamo ići! Plodine su nam preko puta i tamo nema nikad gužve, ljekarna i pošta rade, također i bankomat. Problem je tek ako trebam ići liječniku, u banku ili po naftu. Život nam se, zapravo, nije bitno promijenio.

Izlazite li iz kuće? Ako da, koliko i zbog kojih potreba?

Idem u šetnju s unukama do mora, u kampanju rezati masline, čistiti teren... Povremeno u nabavku ali ne puno – bar ću očistiti smočnicu i škrinju (nadam se). Inače nabavljam samo domaću hranu – jaja, povrće, meso. Selo ima svojih velikih prednosti, evo primjera: povrće – kod prijatelja Tonija u kampanji naberem radiča, špinata i blitve, na svojoj divljeg radiča, Jelena iz Gradine ima krasnu salatu, a u škrinji se nađe još nešto zamrznutog povrća koje iskoristim za krem juhe. Ma ki to more platit?

Kako provodite vrijeme?

Puno čitam, malo više kuham, pratim vijesti i, naravno, Nacionalni stožer koji mi ulijeva silno povjerenje i optimizam. Često se čujem s prijateljima telefonom, razgovaramo o trenutnoj situaciji, planiramo se vidjeti kada sve to prođe. Kuham ono što nisam dugo jer nisam imala vremena. Prekjučer sam radila tijesto i napravila lazanje koje stvarno dugo nisam radila, šalša iz škrinje odlično se pridružila. Pa gratinirani poriluk koji moja kćer obožava, razne povrtne „gluposti“ koje traže puno sjeckanja i čišćenja. Moja prijateljica iz djetinjstva Erika jučer me je zvala i pričala kako poha cvjetove maslačka, moram to ovih dana svakako isprobati!

Kako se štitite od zaraze?

Ne izlazim na javna mjesta, ako odem uzmem rukavice i dezinficiram ruke. Ne nalazim se s prijateljima i komuniciram na udaljenosti.

Što vam je najteže palo u prilagodbi na novu situaciju? 

To da ne mogu putovati. Iz obiteljskih razloga dugo nisam mogla nigdje ići, sada ne smijem. Guza mi je poželjela puta. Čeznem za auto-putom, za gradovima i nepoznatim mjestima, za razgovorima uz nesvakidašnja jela i pića, novim iskustvima i vidicima.

Čega ste se najteže odrekli?

Nedostaju mi moje prijateljice van Funtane, „ženski“ razgovori. Nedostaje mi da zagrlim moju prijateljicu Pavu kad je vidim, „u letu“.

Imate li tvrtku ili obrt? Radi li i dalje, ili ste ga zatvorili odnosno stavili u mirovanje?

Iznajmljujem sobe i apartmane. Javljaju mi se gosti, svi su zdravi Bogu hvala, ali neki su ostali bez posla, otkazuju rezervacije. Nije mi skoro ni žao, nema one strke i gužve, samo ne znam kako ću otplaćivati turistički kredit.

Kad očekujete da će se stanje poboljšati odnosno normalizirati? 

Vjerujem do sredine ljeta, samo ne znam što će biti na jesen.

Jeste li optimist ili pesimist?

Uvijek sam bila optimistična, tražila svjetlo na kraju tunela. 

Što ste naučili o sebi u posljednjih 20 dana?

Ništa novog. Ista sam kao i prije, samo što sada imam malo više vremena razmisliti o sebi i svojim postupcima.

Vaš slobodni komentar na situaciju i pandemiju:

Ništa posebno. Jedino što mi je velika nepoznanica to kad ljudi vele da ćemo iz ove krize izaći bolji i jači. Kako, pitam se. Kako se, primjerice, ja sa sa skoro 63 godine, mogu promijeniti? Teško. Dobar čovjek uvijek će biti dobar čovjek – plemenit, suosjećajan, skroman..., a loš će, unatoč svim nepogodama, ostati loš. Ili se varam?