Razgovor sa Snježanom Radetić: O netom promoviranoj prvoj zbirci pjesama Privilegija leta, pisanju i čitanju

Naša sugrađanka Snježana Radetić upravo je izdala svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, u izdanju Biakove iz Zagreba. Urednica zbirke je renomirana književnica Darija Žilić, a grafička urednica Dea Curić, također Porečanka. Promocija je održana početkom tjedna u prepunom Teatrinu Zajednice Talijana, u organizaciji Gradske knjižnice Poreč i ZT-a. Bila je to večer snažnih emocija, otkrivenja i susreta s dragim ljudima, kroz koju je okupljene strukturirano i umješno vodio književnik Neven Ušumović. Na krilima reakcija i velikog interesa koje je pobudila, Snježani smo postavili nekoliko pitanja o Privilegiji leta, njenom pisanju i omiljenim joj piscima.

- Kako si se odlučila na tiskanje ove zbirke? Jesi li imala određenu dozu neugode i stida izlažući se tako otvoreno drugima ili je to doista bilo oslobađanje, izlječenje možda?

- Pisanje samo po sebi jest intimni čin, osobito poezija. U trenutku kad sam odlučila objaviti pjesme na društvenim mrežama, već je prijeđena ta granica neugode. Neugoda je štit koji nas zaklanja prije svega od nas samih, od straha da ne budemo povrijeđeni. Kao što sam i na promociji rekla, nitko nas ne može povrijediti toliko koliko mi sami sebe iz dana u dan ozljeđujemo raznim štitovima, ogradama, zidovima. Stid je nastojanje da se sklonimo pred tuđim očima, a to ujedno znači da se sklanjamo i pred samima sobom. Zaista je oslobađajuće prihvaćanje sebe, zavoljeti sve verzije u kojima se pojavljujemo, osobito one na koje nismo ponosni. Imamo pravo osvijetliti mračne zakutke, zahvaliti im za iskustvo koje nam daju i dopustiti im da se stope s nama. Kroz to prihvatiti sebe.

- Sjećaš li se svojih početaka u pisanju? Što te na to potaklo i koji su bili prvi stihovi ili rečenica koje si napisala?

- Pišem oduvijek, intimno. Duboki ili teški trenuci iz mene bi izvukli riječi, a njihov zapis pomalo je razvezivao čvorove u koji bi ih život svezao. Pisanje me prije svega tjera na promišljanje. Danima me može proganjati misao prema kojoj osjećam otpor ili se s njom slažem ili me nadahnjuje. Svejedno. Pisanje u konačnici zacjeljuje što nije cijelo.

Što je bilo prvo, teško je reći. Uglavnom bol, ponekad i bijes, često dobro prikriven strah. Trebalo je pisanjem iščistiti mnogo taloga da bi se došlo do vlastitoga glasa. I onda sam ušla u proces potraga. Ohrabrila se i pomalo počela objavljivati svoje pjesme na društvenim mrežama. Svaka podrška i reakcija potvrđivala mi je da sam na dobrom putu, rastvarala moju nesigurnost. Što sam ja bila iskrenija i izravnija, reakcije na moje stihove bile su poticajnije. Zaista, ne znam bih li se ikad ohrabrila ovako daleko, do knjige, da nije bilo mogućnosti koje nude društvene mreže – izravnog kontakta s čitateljima.

- Kako pišeš? Imaš li neke posebne rituale, mjesto i vrijeme za pisanje? Radiš li to sistematski, svakodnevno, kao pisci koji tvrde da i za umjetničko pisanje treba imati disciplinu i radnu naviku ili to činiš spontano, u trenutku inspiracije? 

- Istina je da pisanje treba imati radnu naviku, osobito proza. U prozi se još intimno iskušavam, pišem povremeno, kad nađem vremena za to. Međutim, poezija je plod trenutka. Zabilježim osjećaj, nekoliko riječi, motive u bilješke na telefonu pa se tome vratim kad imam vremena. Obično su to kasni noćni sati ili slobodno vrijeme vikendom.

- Imaš li nekog omiljenog pjesnika, pisca, književno djelo?

- Ima nekoliko omiljenih, naravno. Kod mene je na prvome mjestu uvijek Alessandro Barrico, prije svega Ocean more, ali i sve ostalo što je napisao. Često čitam Vesnu Parun, prvu našu suvremenu pjesnikinju koja je, kao žena, teško izborila svoju afirmaciju među pjesnicima, istraživala ženstvo kroz poeziju. Rado čitam Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića i ostale domaće klasike. Vjerna sam čitateljica Zorana Žmirića od prvoga romana. Nedavno sam pročitala Stonera, Johna Edwarda Williamsa i ne prestajem misliti o tome romanu. Potaknuo me i na dvije pjesme.

- Planiraš li već drugu zbirku pjesama ili možda prozno djelo?

- Privilegija leta dobila je koncept nakon dvije godine intenzivnijeg pisanja. Od koncepta do knjige prošla je još jedna godina. Proces je to koji traži posvećenost, promišljanje i stalno čišćenje i novo oblikovanje. Autor nikada do kraja nije zadovoljan, ali dođe trenutak kada se treba ostaviti prepravljanja. To je kao s djecom. Dođe trenutak kad znaš da si im sve dala i da ih treba pustiti dalje da sami kreiraju svoj put. Moji pratitelji na društvenim mrežama znaju da ja povremeno objavim novu pjesmu, a to znači da već imam materijal za novu zbirku. U potrazi sam za konceptom. Međutim, sada se radujem svojoj prvoj knjizi i dopuštam si da uživam u tom osjećaju do kraja.

- Možeš li nam citirati stihove iz Privilegije leta za koje si posebno vezana, ako ih imaš?

Više ih je, jer su svi iz mene izrasli, ali posljednja pjesma u zbirci Peti element upravo je ona koja, kao i njen naslov povezuje sve ostale elemente zbirke. I zemlju i vodu i zrak i vatru na okupu može održati jedino ljubav. Jednostavno, kakva je i ona, inače će vatru ugasiti voda ili razjariti zrak, inače će voda potopiti zemlju, oluje razbiti svijet. Zato ću reći da su najvažniji stihovi: „kad bih mogla vratila bih vrijeme/ samo da budem ljubav svog života“.

- Što ćeš uvijek nositi sa sobom od promocije svoje prve knjige i što bi voljela da Privilegija leta probudi, izazove ili potakne u tvojim čitateljima?

- Na promociji sam mogla opipati ljubav koju su ljudi unijeli u Teatrino. Bilo je sjajno! Sve do jednog obilje dragih, poznatih lica, ozarenih zbog mene. Dogodila se spontana razdraganost, razmjenjivali smo osjećaje nesputano, izravno, baš onako kako bi uvijek valjalo. Privilegiju leta ispisala sam prije svega zbog sebe, ali sada kad je u rukama mojih čitateljica i čitatelja, vjerujem da će ju toplo udomiti sa spoznajom da kao bića imamo privilegiju da sve savladamo ljubavlju. Potajno se nadam da će moji stihovi izazivati njihovu radoznalost da se uvijek iznova pitaju o sebi. To je let! Ne prestati nikada besramno i s radošću ulaziti u sebe.