Razgovor: Porečanka Leonarda Lovreković završava Fontys Dance Academy i započinje plesnu karijeru u Nizozemskoj

Plesna predstava „Tu sam“, koju će publika sutra imati prigodu premijerno pogledati u porečkom kazalištu, autorsko je djelo 22-godišnje Porečanke Leonarde Lovreković. Radi se zapravo o diplomskom radu ove talentirane i energične plesačice, koja je svoju ideju i koreografiju ostvarila u suradnji s udrugom mladih USB (Urbana subkulturna baza) Poreč i Pučkim otvorenim učilištem Poreč.

Leonarda upravo završava četverogodišnje školovanje na Fontys Dance Academy u nizozemskom Tilburgu, gdje je sa šest svojih kolega nominirana za nagradu Jacques de Leeuw Prize, namijenjenu najboljem studentu ili studentici. Nominacija o kojoj odlučuju svi profesori akademije najbolje svjedoči o kvaliteti njenog rada i postignutim rezultatima, a našu je sugovornicu jako iznenadila i s razlogom je ispunjava ponosom. I dok iščekuje konačnu odluku, Leonarda se potpuno posvetila svojoj predstavi, pa ćete je ovih dana najlakše pronaći u kazalištu gdje održava probe s USB-ovkama koje će nastupiti zajedno s njom - Azrom Baltić, Emili Ritoša, Gaiom Mingon, Ivom Mingon, Lanom Brčić, Lucijom Korlević, Ninom Puniš i Sarom Đukić.

- Presretna sam i stvarno jako uzbuđena što ću školovanje završiti baš ovom plesnom predstavom u Poreču, pred svojim sugrađanima. Tu sam odrasla i završila osnovnu i glazbenu školu, pravo sam dijete Društva Naša djeca i USB-a te stipendistica Grada Poreča, pa mi je velika želja vratiti nešto od toga svojoj sredini - pokazati što sam radila i naučila u Nizozemskoj, podijeliti to s mladim plesačicama, donijeti dašak novine i neke drugačije energije, pokazati što je sve moguće napraviti i potaknuti druge da se odvaže u ostvarivanju svojih snova i ciljeva, objašnjava.

Njezina plesna priča započela je kad se sa šest godina priključila plesnoj radionici DND-a, a kad je postala srednjoškolka i s vršnjacima prerasla uzrast kojemu je ova udruga namijenjena, nastavila je plesati u USB-u s istom grupom i voditeljicom Ivanom Domazet. S Ivanom je počela i samostalno kreirati koreografije koje su je sve više privlačile i zaokupljale. Osim toga, koristila je sve dostupne mogućnosti za dodatno usavršavanje s različitim mentorima u Poreču, ali i drugim gradovima.

S veseljem se prisjeća da je u DND-u išla na sve moguće radionice, od likovne i scenske do žongliranja, a voljeni USB nikad nije napustila, već nastavlja voditi radionice u ljetnom kampu „Art lab“ i doprinositi drugim aktivnostima. Obaveze i marljiv rad nikad je nisu plašili. Uvijek je htjela biti dobra u redovnoj, glazbenoj i plesnoj školi te dobro dijete svojim roditeljima Sonji i Zlatku, pa se to trudila i ostvariti. Iako se danas ponekad pita kako je sve to stizala, brzo joj se ukaže i odgovor: uz veliku želju i ljubav… i malo žongliranja s vremenom. Pitamo je osjeća li da si je pritom nešto uskratila – zabavu možda, izlaske i druženja s prijateljima. Odgovara nam niječno. Okružena je odličnim prijateljicama i prijateljima iz svojih škola i udruga, koji su je snažno podržavali, jednako kao i njeni roditelji koji su konstantno uz nju i na tome im je neizmjerno zahvalna.

Plesna predstava „Tu sam“ održat će se sutra u 19 te u 20.30 sati. Ulaz je slobodan, a ulaznice je moguće rezervirati putem internetskog rezervacijskog sustava (www.rezervacije-poup.hr) ili na blagajni Pučkog otvorenog učilišta Poreči još danas od 17 do 20 te sutra od 18 do 20.30 sati.

Kao gimnazijalka išla je u Gimnaziju i strukovnu školu Jurja Dobrile u Pazinu. Bio je to logičan nastavak, kako je rekla, odrastanja u jednom prekrasnom, zdravom, zaigranom i poticajnom okruženju kakvo bi svakom djetetu poželjela - najprije u Poreču, a zatim u Pazinu.

- Pazinska gimnazija je najbolji izbor, škola mi je dobro išla i baš je super bilo upoznati vršnjake iz cijele Istre, ali mene je zanimao samo ples, ples i ples! Tako sam, nakon srednje, istražila dostupne mogućnosti i odlučila sam se za Nizozemsku koja ima fantastičnu plesnu scenu, a uz to je prekrasna zemlja, otvorena i inkluzivna za kulturnjake i druge zanimljive ljude iz cijelog svijeta. Otišla sam na audiciju za Fontys dance academy – akademiju suvremenog i urbanog plesa, smjer performance, koja je nudila upravo ono što sam priželjkivala i jedina je tada imala predavanja na engleskom jeziku. I prošla sam!, priča nam, dodajući da joj je cilj bio što svestranije se umjetnički razvijati i educirati, ne zanemarujući ni komercijalni aspekt.

Uslijedio je, tako, neumoran rad na sebi – fizički i mentalni, usavršavanje vlastite ekspresije, upijanje svih dostupnih informacija, znanja i širenje vidika u multikulturalnoj sredini. Ostvarila je petomjesečni staž (internship) u Rotterdamu i to u BackBone Hip hop dance company by Alida Dors, za koji se također nadmetala na audicijama.

- Za mene je to bilo nevjerojatno iskustvo! Radili smo kompletnu plesnu produkciju počevši od nule, s live glazbom i kamerom, ma svaštanešto, i to u najvećem kazalištu u Rotterdamu. O tome smo snimili i dokumentarac koji će uskoro izaći. A zatim sam trenirala u Copenhagen Dance Space-u u Kopenhagenu. Za Božić sam se vratila u moj Poreč i nikako mi nije bilo u planu ostati tako dugo, ali pružila mi se prilika savršene suradnje s mojim USB-om i POUP-om. Pripremala sam svoj završni rad za fakultet koji je imao naslov „Razvitak scenskog prisustva kroz imaginaciju kod plesača“, a razvila se cijela predstava koncentrirana upravo na prisustvo i osvješćivanje vrijednosti prisustva osoba u našem životu, napominje.

S njom će sutra nastupiti osam plesačica uzrasta od 15 do 18 godina, čije potencijale jako dobro poznaje, jer s njima redovito radi u USB-ovim radionicama. Većina njih je sudjelovala i u Leonardinoj predstavi „Now“ izvedenoj na porečkom Street art festivalu prije dvije godine te u projektima poput Erasmusovog ljetnog kampa „The connection“ koji USB organizira zajedno s klubovima Modus i Hip hop house iz Zagreba.

Na vođenju USB-ovih radionica bit će angažirana i ovog ljeta, nakon diplome, a od toga ne namjerava odustati ni u budućnosti. Na jesen joj je u planu seljenje u Amsterdam, gdje namjerava započeti svoju plesnu karijeru. Taj je grad već dobro upoznala, jer se nalazi na samo sav vremena vlakom od Tilburga u kojemu je studirala. Iako dosta velik, Amsterdam daje osjećaj male zajednice, vrlo je ugodan za život i po tome podsjeća na Poreč, a nedostatak mora donekle nadoknađuje rijeka Amstel, razmišlja Leonarda.

Tamo se povezala s krugom divnih ljudi i već je dobila nekolicinu poslovnih ponuda. Možda će se priključiti nekoj kompaniji, što ovisi i o audicijama. No, ako dobije nagradu za najbolju studenticu, koja je doista veliko postignuće, pripadajući novčani iznos bi iskoristila za stvaranje svoje nove predstave i(li) dodatnu edukaciju. Sve to ne znači da bi u Amsterdamu ostala sljedećih 30 godina, ali za početak karijere i novog života nakon škole smatra ga najidealnijim mjestom.

Pitamo je još i je li ples poziv od kojeg mlada osoba može kvalitetno živjeti.

- U inozemstvu sigurno da! Za Hrvatsku nisam baš sigurna, jer živim vani već duže vrijeme, pa nisam dovoljno upoznata s domaćom scenom i honorarima. Možda je i kod nas to moguće, ali mislim da hrvatska plesna scena trenutno nije dovoljno razvijena, da se uvijek izmjenjuju isti ljudi, pa novi i talentirani plesači i koreografi teško nalaze svoje mjesto pod reflektorima. Međutim, prilika uvijek ima. Tako sam i ja nedavno, na poziv koreografkinje, sudjelovala u snimanju spota za jednog poznatog glazbenika s ovih naših prostora. Nažalost, zasad ne mogu reći ništa više o tome, ali spot izlazi uskoro, pa će se sve saznati (smijeh), veselo poručuje.