RAZGOVOR: Ivana Dojkić, istaknuta košarkaška reprezentativka porečkih korijena

[slika1d]

Porečanka Ivana Dojkić odigrala je zapaženu ulogu u nedavnom plasmanu ženske košarkaške reprezentacije na EuroBasket. U posljednje dvije kvalifikacijske utakmice bila je ponajbolja igračica na terenu, a u odlučujućem susretu protiv Njemačke ubacila 23 poena, uz 7 skokova, 6 asistencija i 3 osvojene lopte. Dojkić (r. 1997.) trenutačno igra u Pragu. Spominju je kao europsku nadu, a prve košarkaške korake učinila je upravo u Poreču.

Odakle ljubav prema košarci? Jesi li ulogu u tome imao stariji brat košarkaš?

Moja ljubav prema košarci započela je na prvom treningu, prvim dodirom košarkaške lopte. Slobodu, kreativnost i izazove koje mi košarka pruža ne mogu usporediti ni s čime. Oduvijek sam uživala u trenutku kad bi igra započela, jer to je ono što me čini sretnom i ispunjenom. Moj brat Marko je imao veliki utjecaj u mojim košarkaškim početcima, zbog toga što mi je on na lijepe i zanimljive načine približio taj sport koji je za mene u prvim trenucima bio nepoznat.

Košarka je intenzivan, kontaktni, trkački zahtjevan sport. Potrebno je puno fizičkih predispozicija da bi ga se igralo. Samim time dosta djevojčica odustaje od košarke smatrajući da nisu dovoljno visoke ili jake za to. Što poručuješ mladim košarkašima i košarkašicama u Poreču?

Moj savjet je da se u ranoj košarkaškoj dobi ne treba previše opterećivati nedostacima, već uživati u samom sportu. Kada stvarno odlučimo svoj život posvetiti košarci, tada svoje nedostatke trebamo preokrenuti u svoju korist. Rad i odricanja presuđuju, te se one malo lošije strane time potiskuju. S većom predanošću i strašću prema treninzima i utakmicama, imati ćete bolje rezultate.

[slika2d]

Uvijek volim reći da su ponekad i male stvari dovoljne da se postignu velike - ljubav prema tome što radiš, predanost i podrška roditelja. Znamo da uspjeh u sportu nije lagan, ali očito nije ni nemoguć.

Kada si shvatila da košarka nije samo igra ili hobi, nego može biti nešto više?

Da je košarka nešto više sam shvatila kad smo na Markov poziv u Cedevitu, preselili u Zagreb. S 12 godina sam odlučila da je košarka sport kojim se želim baviti u svojoj sportskoj karijeri. Mislim da je to bio pravi trenutak, jer sam od tada sve više i više počela trenirati, razmišljati u nekom ozbiljnijem košarkaškom smislu.

Koliko su ti pomogli obitelj, klub, treneri, prijatelji... ?

Zaista je bilo puno dobrih ljudi koji su na različite načine pomogli da budem ovdje gdje sam danas. KK Poreč u kojem sam započela svoje prve košarkaške korake i za kojeg me vežu jako lijepa sjećanja, u kojem sam se osjećala kao dio jedne velike obitelji sigurno je bio poticaj za daljnje bavljenje košarkom. Uvijek su svi ljudi u klubu davali sve od sebe i tada sam naučila da se sve može postići velikim odricanjima i radom. U Zagrebu, Celju, Moskvi se moj košarkaški put također preplitao s jako dobrim trenerima i prijateljima koji su ostavili traga u mom košarkaškom razvoju, ali prije svega u razvoju mene kao osobe. Najveću podršku sam uvijek dobivala od obitelji, roditelja. Da nije bilo njih, sigurna sam da ne bi bilo ni mojeg uspjeha. U najtežim trenucima su bili tu kad nitko drugi nije mogao biti. A upravo zbog takvih trenutaka sam danas puno snažnija i pametnija.

[slika3d]

Čega se rado sjećaš iz porečkih dana? Jesi li u kontaktu sa kojom od tadašnjih suigračica?

Sjećam se da smo svakodnevno svi dolazili na trening sa osmijehom od uha do uha. Uvijek smo se voljeli boriti za svaku loptu, biti bolji jedni od drugih. Dosta treninga smo odradili cure i dečki zajedno, što je meni bila još veća motivacija. Mi cure se nismo nikada predavale, borile smo se i to nas je tada još više međusobno povezalo. Bile smo super ekipa, kako na terenu tako i izvan njega. Bilo mi je teško otići iz kluba i mojeg grada, ali zauvijek ima posebno i najljepše mjesto u mom srcu.

Poslije Poreča odlaziš u Zagreb pa zatim u Rusiju. Kakvi su ti planovi za budućnost? Vidiš li se jednog dana kada kao trenerica, možda baš u Poreču?

Trenutno igram u ZVVZ USK Praha, euroligaškom klubu koji je već godinama u najprestižnijem natjecanju uvijek na vrhu. Oduvijek sam sanjala da budem ovdje gdje sam sada, da igram euroligu. Nikad ne reci nikad. Budućnost je bogata i nepredvidiva, pa se ne može isključiti ni to da nakon karijere počnem raditi u ženskom košarkaškom pogonu. Mislim da bi me učinilo sretnom, kada bi cure pokušale krenuti putem sličnim mojemu.

Za kraj, po tvom predviđanju, može li naša reprezentacija ostaviti traga na ovom Euru? 

Vjerujem da ova generacija ima još mnogo toga pokazati. Nakon dobrih priprema i zajednički provedenog vremena može se među nama stvoriti još bolja atmosfera, koja je u nekim trenucima ključ za velika postignuća. Imamo veliki potencijal i ako ga usmjerimo u dobrim pravcima, može se od nas očekivati iznenađenje. Jako se veselim i jedva čekam Eurobasket!

Foto: privatni album.