Prvi koraci na putu odrastanja

 [slika1]

Prvi put nakon osam godina, odvojeni od svojih starih razreda, profesora i poznanika, ušetali smo u školu Mate Balote,našu novu školu. Školsko zvono pozvalo nas je u nepoznatu, veliku, zelenu školu šarenih zidova i označilo početak novog puta našeg odrastanja. Znali smo da taj početak nosi velike promjene u naše živote, strahovali smo, isčekivali, razmišljali, pitali se.... s čežnjom se prisjećajući poznatih zgrada naših starih škola i lica naših profesora koji bi nas sada sigurno utješili. Tih prvih dana na hodnicima su se mogla susretati brojna začuđena i zbunjena lica koja pokušavaju pomiriti sva naša očekivanja i prve dojmove.

Sasvim sigurno, tih dana, nije bilo mnogo lakše ni našim novim profesorima. Trebali su upamtiti sve nas, mnogobrojnu novu djecu dok su im u sjećanju bila, sigurno još uvijek, dobro poznata lica učenika koje su ispratili na put novih izazova prije samo nekoliko mjeseci. Nakon početnih uzajamnih upoznavanja profesori su nam morali što jasnije predstaviti svoja pravila i metode rada, elemente ocjenjivanja, načine rješavanja problema...

U prvi mah sve je djelovalo prilično zastrašujuće... U samo nekoliko dana pred našim se očima izredalo mnogo različitih ljudi, naših profesora, koji su iznosili svoje stavove, metode, očekivanja...

Tako smo u prvom tjednu nastave svi bili relativno zbunjeni od silnih informacija koje su se na nas silovito srušile. Vjerovali smo da neće biti lako uklopiti se u tu novu, nama nepoznatu sredinu. Tek što smo prihvatili novi način rada, lica novih profesora, uslijedio je novi val stresa. Počela su prva ispitivanja. Nekima od nas vratila su osmjehe na lica, a druge pak gurnula u još dublji ponor. No, vrlo brzo smo shvatili kako niti jedna loša ocjena nije konačna jer smo tek počeli.

Zbunjenost i strah od novoga otežavaju nam siguran nastup, a naši novi profesori to dobro razumiju. Uostalom i sami su nas utješili porukama kako se sve da ispraviti i nadoknaditi sustavnim radom i zalaganjem...

Zahvaljujući današnjem ubrzanom životnom tempu i nama dani uistinu brzo prolaze. Gotovo se nismo uspjeli ni okrenuti, a već je prošao prvi mjesec u novoj sredini. Upoznali smo profesore, nove kolege u razredu te polako počeli zakopavati strahove i sve one loše misli s kojima smo se suočavali na početku.

Naravno, još uvijek, u mislima potražimo dobro poznato lice omiljenog profesora ili blage osmjehe najboljih prijatelja iz osnovne škole koji su sada kilometrima daleko, a donedavno smo s njima dijelili školske klupe. Ponekad zažalimo za prijateljstvom koje je vladalo u starom dobrom razredu i poželimo se vratiti.

Ipak, kako vrijeme prolazi, naša prošlost postaje draga uspomena koju ćemo uvijek nositi sa sobom, a sadašnjost je realnost s kojom se valja uhvatiti u koštac i učiniti je što ljepšom. Pred nama su stajala golema vrata pred kojima smo se možda osjećali sasvim sićušno i izgubljeno, ali kako vrijeme prolazi, mi postajemo sve veći, a ona izgledaju sve pristupačnija. Svaki novi dan novi je izazov za dokazivanjem, naizmjenično pobjeđujemo ili bivamo poraženi, ali počinjemo biti dovoljno jaki da se sa time znamo nositi.

Ovo je novi početak, učinimo ove četiri godine posebnima jer naše vrijeme tek dolazi. Ova je škola naš novi dom, u njoj ćemo dijeliti dobro i zlo iduće četiri godine, a kada dođe dan rastanka i ona ce postati dio naših najljepših uspomena iz vremena odrastanja, a naši srednjoškolski profesori jednako važne figure, značajni odrasli u našim životima kojih ćemo se uvijek rado sjećati.