Prvi i posljednji samostalni skok mlade padobranke

[slika1d]Pišu Ivor FUKA i Mateo SARDELIN

Kada je malena »cessna« 3. listopada 2002. godine poletjela sa sportskog aerodroma u Lučkom, nitko nije mogao ni slutiti da će taj let završiti tragedijom u kojoj je nepovratno izgubljen jedan mladi život. U skoku padobranom tada je poginula 22-godišnja Vrsaranka Deana Skender. Bio je to Deanin prvi i posljednji samostalni skok, a niti pet godina od nesreće ova tragedija nije dobila sudski epilog. Njena obitelj, otac Damir, majka Silvana i sestra Tina, na zagrebačkom Općinskom sudu još uvijek potražuje pravdu, okrivljujući za nesreću voditelja padobranskih skokova Zvonimira Radeckog i tadašnjeg kontrolora leta Dragutina Holetića. No, njih su dvojica prije mjesec dana u sudnici raspravne sutkinje Sanje Nole izjavila da se ne osjećaju krivima i da smatraju da su kobnoga dana savjesno obavljali svoje dužnosti.

Što se zapravo dogodilo 3. listopada 2002. godine, kada je s prijateljicom i dečkom Ditmarom Paolom Šegonom stigla u Lučko, ni danas, nakon niza provedenih vještačenje i ispitanih svjedoka, nije najjasnije. Zna se da je Deana sa svojom prijateljicom i vršnjakinjom Tamarom Prekalj tog popodneva ušla u instruktorsku »cessnu« kojom su se vinuli u nebo. Nakon instrukcija, prva je iskočila Tamara. Ona je doskočila točno na predviđeno mjesto. Odmah iza nje iz aviona se bacila i Deana. Padobran se propisno otvorio, ali - da li zbog vjetra ili njenog skakačkog neiskustva - doskočila je 200 metara dalje od cilja, na upaljeni dvokraki propeler aviona »JAK-52«, koji je u tim trenucima radio na 1.700 okretaja u minuti. Djevojka je na mjestu preminula. Udarac je bio toliko silovit da je avionski motor izbačen iz ležišta.

[slika2l]  

Očevici: U zraku bila pribrana

- Sjedio sam u svom avionu na poziciji za čekanje na uzletno-sletnoj stazi s mehaničarom. Čekali smo dozvolu za uzlijetanje i napravili smo potpuni »check control«. Zagledali smo se u instrumentnu ploču i odjednom sam slučajno pogledao prema gore. Vidio sam crveni padobran koji se nadvio nad avion i potom začuo snažan udarac, ispričao je tada Branimir Jambreković, vlasnik i pilot aviona u čiju je elisu udarila padobranka. Iako su on i mehaničar odmah istrčali iz aviona, Deani više nisu mogli pomoći. Deanin dečko ispričao je da je isprva izgledalo da sve ide po planu. Rekao je da je vidio avion na pisti, ali nije znao ide li ona na njega ili će proći pored, da bi na koncu u panici shvatio da će udariti u avion. Odmah nakon pada potrčao je na mjesto nesreće, ali mu zbog potresnog prizora nisu dopustili da vidi tijelo.

Ministarstvo pomorstva, prometa i veza tada je naredilo mješovitoj komisiji da ispita okolnosti tragedije i sastavi izvješće na osnovi kojeg će eventualno kazneno progoniti odgovorne osobe. U izvješću je, među ostalim, stajalo i da je do nesreće došlo zbog »loše procjene prouzročene nedostatkom iskustva, moguće psihofizičke blokade padobranke, prekoračenja ovlaštenja i lošeg rukovođenja letenjem«, a tvrdilo se i da Deana posljednjih 200 metara nije reagirala na instrukcije sa zemlje. Ipak, nekoliko očevidaca svjedočilo je da se po reakcijama mlade padobranke u zraku moglo vidjeti da reagira pribrano i po savjetima instruktora. Tužiteljstvo je na koncu odustalo od progona, uz objašnjenja da u ovom slučaju nije bilo kaznenog djela.

[slika3d]

Nije osigurao teren za doskok

No, obitelj Skender je ustrajna u pronalasku krivaca za Deaninu smrt. U svojoj tužbi tvrde da se voditelj padobranskih skokova Radecki oglušio o Pravilnik o padobranstvu i nije osigurao teren za doskok, na način koji pravilnik nalaže, odnosno nije »očistio« površinu veličine 600 puta 400 metara. Tvrde da je i kontrolor leta Holetić znao da su u tijeku padobranski skokovi, ali je usprkos tome dopustio pilotu Jambrekoviću da avionom iziđe na uzletno-sletnu stazu, koja je udaljena samo 200 metara od predviđenog mjesta za doskok padobranaca. Istovremeno, obitelj u parnici od Aerokluba Zagreb i Hrvatske kontrole zračnog prometa traži i naknadu štete.

Još uvijek u velikoj boli, obitelj priča kakav je bio život s Deanom i što proživljavaju nakon tragedije. Nadaju se da će suđenje ublažiti tu bol koju proživljavaju i da će pravda biti zadovoljena.

Roditelji: Samo želimo istinu o tragediji

- Deana je bila vedra, izravna i odlučna u svim svojim postupcima, odlična učenica i karakterno čvrsta osoba. Dobro se sjećam jednog događaja iz njezinog djetinjstva kada je sa samo deset godina svladala relativno opasnu situaciju. Naime, vodio sam je na kobili kada se nemirna životinja otrgnula i otrčala s njom na sedlu. Viknuo sam joj: »Potegni uzde!« Mala je to učinila i smirila kobilu. Tek kad je stala, Deana je počela plakati, prisjeća se Damir Skender.

[slika4d]Osnovnu školu Deana je završila u Vrsaru, a srednju u Poreču. Željela je postati profesorica pa je krenula na Pedagoški fakultet u Puli na studij hrvatskog i talijanskog jezika. Do kraja studija ostala su joj samo dva ispita. Velika želja i životna ljubav bila su joj putovanja.

- Naša je obveza prema Deani izgurati istinu o tragediji na svjetlo dana. Nije nam cilj da itko završi u zatvoru, već samo da kažu istinu. Svjesni smo da nam Deanu više ništa ne može vratiti, ali nam istina može bar malo olakšati bol. Priznajemo da nas je strah kako će sve to završiti jer svi koji nešto znaju i koji bi mogli rasvijetliti događaj šute, zaključuje obitelj Skender koja s nestrpljenjem očekuje nastavak suđenja sljedećeg mjeseca.