Profesore, doviđenja. In memoriam: Ante Cukrov

Napisao: Tomislav Sadrić, odvjetnik u Zagrebu

Zatekla me vijest da nas je ovih dana napustio profesor Ante Cukrov. Ionako nikakvo, hladno, jesensko jutro odvjetnika iz Istre na trajnom radu u Zagrebu, u trenu je postalo nijansu tmurnije. Istoga trena, u glavi su se zavrtjele stotine uspomena od pred više od dvadeset godina, prisjećanja na jednostavno, razigrano i nevino dječačko doba i odrastanje na istarskom suncu. A profesor Cukrov bio je jedna od ključnih figura tog odrastanja.

Profesor i ravnatelj. To je prva, ali u biti i jedina uloga u kojoj sam profesora Cukrova osobno poznavao. Zato je jedino pošteno da ovaj tekst bude fokusiran upravo na to razdoblje, na vlastito, subjektivno i neposredno iskustvo.

Na prijelazu iz devedesetih u rane dvijetisućite, profesor Cukrov predavao je povijest i geografiju višim razredima Osnovne škole Vladimira Nazora u Vrsaru. U toj ga je ustanovi, u prvome tjednu petoga razreda, po prvi puta susreo autor ovih redaka. Ozbiljan i strog za sve, strah i trepet za neke, predstavljao je prvi pravi izazov vrsaranskim osnovnoškolcima. Važan izazov. Tada već iznimno iskusan kao višedesetljetni predavač i pedagog, profesor Cukrov savršeno je razumio da nisu svi učenici isti, da nekima ide bolje, dok su drugi manje uspješni, i to je jasno uvažavao. Ali je od svakog pojedinca u učionici kao minimum zahtijevao uljudno i kulturno ophođenje te barem neki trud i učenje. I tu je bio nepopustljiv. Ponekad i neugodno nepopustljiv. Pritom nije smatrao bitnim ako će zbog toga biti nepopularan na školskim hodnicima.

Dva desetljeća kasnije mogu samo priznati da je takav pristup prošao test vremena i da se pokazao ispravnim i opravdanim, iz jednog jednostavnog razloga. Profesor Cukrov postavljao je pred nas učenike jasne zahtjeve, i nije tolerirao pretjerana odstupanja. Kao što nam u kasnijim fazama života od svojih zahtjeva nisu odstupali fakultetski profesori, poslodavci, banke, Porezna uprava i poslovni partneri. U biti, profesor Cukrov nije činio ništa osobito, naprosto nas je suočio s ozbiljnošću života i naučio da postoje standardi koje moramo zadovoljiti kako bismo živjeli ostvaren i ispunjen život, gdje god bili i čime god se bavili.

Da nema prava bez obveza i da puko egzistiranje bez preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke nije moguće, najvažnija je i trajna lekcija profesora Cukrova. Ali nikako jedina. Majstorska predavanja, suverena, iz glave, bez zastajkivanja i čitanja, bez udžbenika, radnih materijala i didaktičkih pomagala. Samo profesor i njegovi učenici. I stoljeća povijesnih previranja koja je imao u malom prstu i o kojima je mogao satima precizno govoriti. I velika karta svijeta na zidu, s tisućama toponima koje je imao u glavi, a od kojih je brojna i osobno posjetio. I fascinantna tišina i pažnja među učenicima. To su bili sati povijesti i geografije kod profesora Cukrova.

Iz današnje perspektive, profesor Cukrov nesumnjivo je bio predstavnik starog, klasičnog pristupa obrazovanju. To je pristup obilježen ozbiljnošću i strogošću, sviješću da je obrazovni proces neodvojiv od svoje odgojne komponente, a da je kvalitetno obrazovanje nužni preduvjet uređenog i prosperitetnog društva. Netko bi ovdje mogao pomisliti da je profesor Cukrov istovremeno odisao i zatvorenošću, staromodnošću ili uskogrudnošću. Ne. Profesora je u svakom smislu odlikovala širina pogleda. Možda je najjednostavnije reći da je bio starog kova i modernih pogleda. To je profesor Cukrov kakvog ga se autor ovih redaka sjeća.

Negdje oko 2002. ili 2003. godine profesor Cukrov izabran je za ravnatelja Osnovne škole u Vrsaru. Time je, uz sve uobičajene zadaće koje prate tu funkciju, na sebe preuzeo i iznimno zahtjevan zadatak razrješenja trakavice oko tada već višegodišnje neuspješne izgradnje nove osnovnoškolske zgrade. I u tome je ostvario sjajan uspjeh. U vrlo kratkom roku, ne dužem od dvije godine, pronađena je nova lokacija za školsku zgradu, započeti su i dovršeni radovi te je škola preseljena u novi, vrhunski opremljen prostor. Kapitalno djelo i trajna ostavština profesora Cukrova u Vrsaru. A imao je još takvih ili sličnih uspjeha u drugim mjestima.

Nakon osnovne škole, profesora Cukrova susreo sam tek nekoliko puta, u prolazu, dovoljno tek za kratak razgovor, pozdrav i lijepe želje. Ipak, bilo je moguće u medijima povremeno zamijetiti njegovo javno, kulturno, prosvjetno, a pomalo i prosvjetiteljsko djelovanje. Autor važnih povijesnih studija iz područja istarskog školstva i iskreni zaljubljenik u glazbu i folklor, učinio je iznimno mnogo za Poreč i Poreštinu. Moralna je zadaća sredine u kojoj je djelovao da u vremenu koje predstoji na adekvatan način vrednuje njegov trajni doprinos. Valja nećemo pasti na tom ispitu.

Ante Cukrov. Rijetko čvrsta karaktera, uvijek spreman braniti svoje stavove pa bili oni i ne-većinski ili nepopularni. Profesor, prosvjetni i kulturni djelatnik. Glavom i bradom. Stavom. Odijevanjem. Ponašanjem. Odnosom. Cjelokupnim habitusom.

***

… Završen osmi razred, kraj osnovnoškolske životne etape. Školska dvorana, priredba, povremena mikrofonija, osmjesi i čestitke. Iščekivanja i nadanja. Prozivka osmaša, jedan po jedan, stisak ruke, svjedodžba, pohvalnica i sasvim tiho, ispod glasa "učini nas ponosnima". Hipoteka za život, koju ne želim otplatiti. Trajno podsjećanje na čovjeka koji je uložio silnu energiju da nas učini spremnijima za stvarni život. I koji je zaslužio da ga se dva desetljeća kasnije i još dugo nakon toga sjećamo. Postavljao je standarde, a u biti, kroz desetljeća rada i zalaganja postao je i sam standard za sredinu u kojoj je djelovao. Iznimno visok standard.

Rodilo je zlatom sve ča god si taka
Nek ti na sve vike zemlja bude laka
Pokrila te ploča sad smo mi na tratu
Triba nam odradit život ka žurnatu

Istrajat će tilo, dat se neće stina
A i ti si s nama i neka te nima

[ Sutra će te ponit , Jakša Fiamengo]