Primjer sportske gostoljubivosti: kako je izraelski domaćin sustavno iscrpljivao porečke odbojkašice
U blizini Netanye
Kalvarija mladih porečkih odbojkašica koja se krije iza šturog izvještaja o rezultatu prve utakmice šesnaestine finala CEV kupa sa domaćim Hapoelom u dvorani u Kfar Sabi i očekivanju "zlatnog seta" u Poreču svakako zaslužuje da bude objavljena široj javnosti, jer predstavlja sve ono nesportsko sa čime se sportaši-amateri diljem Europe suočavaju kad ih ždrijeb dovede do sraza za "iskusnima".
Jer, doista nitko zdrave pameti ne može očekivati ono na što je vrli izraelski domaćin bio spreman i što je sve priredio mladoj, nadobudnoj odbojkaškoj ekipi koja je u Izrael krenula ostvarivati svoj san – igru u Europi. Iako zbog besparice često spavaju u autobusima, Porečanke nikako nisu mogle očekivati scene iz filmova "
Hostel
" i "
Pogrešno skretanje
", i to ne na ekranu, nego uživo!
Djevojke su u Kfar Sabi izgubile rezultatom 3:1, ali su igrale izvrsno i jedini pobjednik je, prema pričama onih koji su utakmicu gledali, bio umor. Ne umor zbog putovanja, nego zbog nevjerojatnog bezobrazluka kakvom je porečka ekspedicija u Izraelu bila izložena.
Da bismo vam dočarali priču o "dobrom domaćinu Hapoelu" prenijet ćemo vam riječi koje je, nakon što je sve dobro prespavala, na
Facebook stranici OK Poreč
iznijela Mirjana Burilo Šimegi, jedna od sudionica događaja. (Budući je tekst dugačak, više nego zanimljive fotografije objavljujemo na kraju članka.)
Let iznad kukavičjeg gnijezda
Neka mi Miloš Forman i kao genijalac i kao Židov oprosti što sam naziv njegova remek-djela iskoristila kao naslov za ovaj tekst, no, poveznice su toliko jake da nisam imala izbora.
Iako je teško u nekoliko crta i na jednostavan način dočarati sve ono što su djevojke doživjele u Izraelu, a ja nisam novinar, pa da znam izvući ono najbitnije, složit ću to kao trilogiju.
Prvi dio
Tužno je vraćati se sa mjesta kakvo je Izrael, kolijevke nečega, a vratiti se prazan. Putovanje je bilo predivno i puno entuzijazma, svi smješteni u dva kombija, jednog vozi Miki, drugog Zoki (treneri, op.a.). Uz glazbeni repertoar kojeg su birale Laura i lena te ga uredno (da te Bog sačuva) otpjevale, do Beča je sve prošlo u najboljem redu. Beč, aerodrom, potraga za kavom i čekanje zrakoplova. A onda stvari kreću: Miki ugleda "mali" avion i kreće uzbuna:"Kako si mogla NARUČITI tako mali avion?!?!" A tek kakvu je facu imao: izbečio oči, požutio u licu, hodao u krug i lamatao rukama.
Njemu panika od visine, meni od njega. Srećom, u zrakoplovu je sjedio daleko od mene, između dvije Švabice, starije, naravno. Avion je zbilja bio omanji, to Mikiju nikad neću priznati.
Napokon oko 2:30 ujutro slijećemo u Tel Aviv. Vani nas dočekuju dvije cure, predstavnice kluba uz: „Welcome to Israel!” Ok... simpatično. One će nas odvesti u hotel u Netanyi, po njihovoj tvrdnji oko pola sata od aerodroma. (Tu još nismo znali da njima minuta traje prema potrebi).
Malo pojašnjenje: U CEV kupu je uobičajeno da se smještaj organizira na bazi reciprociteta, odnosno oni ugošćuju nas u Izraelu, a mi njih u Poreču na uzvratnoj utakmici, što smo i dogovorili. Poslali su nam fotografije hotela "Residence Netanya" na obali mora u Netanyi u kojem su nam ponudili smještaj, a mi smo njima ponudili Parentuim ili Diamant. Na naše pitanje koliko je hotel u Netanyi udaljen od dvorane, rekli su 15 minuta. OK, mi pristanemo na ponudu jer nam se njihov hotel svidio, a oni su izabrali Diamant. No da se vratim priči...
Nakon sat, sat i pol (!) vožnje od aerodroma stižemo pred hotel i Miki opali volej iz prve: „Ovo nije naš hotel!”
Dana, djevojka koju nam je domaćin dodijelio, uvjerava nas da je to naš hotel... sa tri zvjezdice, prema protokolu CEV-a. Ok, nek vam bude. Čudni recepcionar nam daje ključeve 6 trokrevetnih soba i jedne dvokrevetne a nas dvadeset... 15 ženskih i 5 muških osoba. Mi ih pitamo kako rasporediti 20 osoba u 18 kreveta u trokrevetnim sobama? Matematika – haaalooo?
Oko 5:30 ujutro smo cure nekako smjestili u krevete, a mi smo ostali rješavati zavrzlamu. Alen i Kristijan koji su putovali s nama, ostali su bez sobe, jer zakon brojeva kaže da je 20:3= 6,66, nedostaje jedna soba!
Padaju prijedlozi (naravno, od strane hrvatskih dečki) da ih ove dvije cure domaćini povedu svojim kućama i tek na inzistiranje svih nas te uz komunikaciju rukama i nogama oko 6:30 ujutro pronađu jednu slobodnu sobu u koju ih smjeste uz "sorry".
Miki i dalje vrti glavom: "ovo nije naš hotel!"
Već ogladnjeli odemo na doručak. Hm... kvaliteta sumnjiva... izgled čudan... „miris” neobećavajuć... ali gladni smo i umorni pa bismo i svoje čarape pojeli nakon cijelog puta provedenog u njima. Navalili smo na doručak, Alen i Jadran ugledaju pudinge i pojedu količinu veličine Maslinske gore. A Kiki proročanski (a da to nije ni znao) kaže: "Jedite, ovo vam je najbolji obrok koji ste pojeli u Izraelu."
Tako i bi. Siti, odemo na spavanje... Spavanje?!?!?
Soba- Alan Ford! Prljavo... smrdi... žbuka otpada... štokovi vise... Vrata wc-a su nekakva klizna daska sa kvakom... Kada za kupanje je prljava i ljepljiva, pa su se cure tuširale u čarapama! Plahte sumnjive boje, a deke dio nasljedstva Crvenog križa od prije 50 godina. Soba trokrevetna, a treći je krevet dvosjed zatvoren sa tri strane, bez jastuka. Na njemu bi trebale spavati cure visoke metar i osamdeset!
Rene mora zaspati razmišljajući hoće li joj luster, koji prijeteći visi samo na žicama, pasti na glavu ili neće... Srećom, djevojke nisu princeze nego su navikle spavati na sjedalima autobusa te se i ne bune, nego, po svom običaju, sve okreću na šalu i umiru od smijeha. One su jednostavno – divne!
Drugi dio
Kikija i Alena izbace iz sobe u 8 ujutro, sat i pol nakon što su u nju ušli jer je SOBA ZAUZETA?!?!
Tek što smo zaspali ne znajući da Alen i Kiki iznose svoje kofere iz sobe, netko bjesomučno lupa po našim vratima. Polako ustajem (uz psovke, naravno) i otvaram vrata. Na vratima ogromna bosa Crnkinja, teška brat bratu 150kg. Podbočila se na kukove i viče na mene: "KLIIIN!!!" (clean, čišćenje, op.a.)
"Ma kakav klin", govorim ja... Tek smo zaspali, ostavi nas na miru... Ne treba nama klin. Ako niste čistili mjesec dana, nećete ni sad!"
Ona se, onako bosa, odmakne od vrata, zamahne rukom i prstom mi pokaže da izađem iz sobe uz poklič: "AJ SED KLIIIN!!!" Ma, goni se, zalupim joj vrata praćena bjesomučnim gunđanjem. Sve cure je tako redom "izklinala"...
Da smo barem tada znali kako je to samo druga postaja naseg "križnog puta".
Oko podneva se spustimo na recepciju. Recepcionarka vrišti na Alena jer on, brižan, i dalje traži svoju sobu. Dogovorimo da on i Kiki odnesu stvari u našu sobu, a pitanje njihovog smještaja ćemo riješiti sa odgovornima u klubu, jer smo njima i poslali spisak cijele delegacije koju moraju „ugostiti”.
Slijedi nešto sto oni nazivaju ručkom (nitko ga nije ni dotaknuo). Strašna smjesa nečega u aluminijskim posudama...
Nakon "ručka" po nas dolazi bus kako bi nas odveo u kratki obilazak Jeruzalema. Svaka čast vodičkinji koja nas je vodila u zbilja ekspresan obilazak (bukvalno smo protrčali Stari grad Jeruzalem) - prva je to ljubazna osoba na koju smo u Izraelu naišli. (Mala napomena bez zlobe - nije Izraelka vec Amerikanka.)
Nakon "zagrijavanja" trčanjem po Jeruzalemu, po nas dolazi autobus i odlazimo u Kfar Sabu na prvi službeni trening. E sad... Vratimo se na ranije naglašenu činjenicu da kod njih minute traju prema potrebi. Ovako... odakle god krenuli, vožnja prema dvorani (na trening, pa i na utakmicu) traje oko sat i pol, bez obzira na to odakle krenuli. Kad se iz dvorane vraćamo na mjesto odakle smo krenuli, vožnja traje najviše 20-ak minuta ?!?!? Netanya je od Kfar Sabe udaljena 24,5km. A mi kao posljednji naivci "pušimo" priču o gužvi, krivom vremenu, jedinom putu i tako dalje. Samo se stari, lukavi lisac Miki cereka i govori: "hihihiiiiii kako nas vozaju! Koja je ovo sabotaža!!! Hihihiiiiii!!!" Mi mu ne volimo dati za pravo pa kontriramo: "Ma daj, Miki, di ti briješ!"
Naravno, do kraja puta smo naučili da Miki zna. No, da se vratim na priču...
Vjerovatno vam je dosadno ovo čitati ali ja moooooram sve ispričati - do poslijednjeg detalja. A vi izdržite do kraja jer, zbilja je to bila avantura za pamćenje i zaborav!
Uglavnom, naravno da na trening kasnimo. Konačno se pojavljuje famozna gospodja Ofra, odgovorna osoba u klubu, sa kojom smo do polaska komunicirali i sve dogovarali i koja nam, bajdvej, od našeg dolaska u Izrael nije odgovarala na telefonske pozive. Teuta se odmah uhvati sa njom u klinč objašnjavajući joj da ovo kako su nam oni organizirali boravak u najmanju ruku- sramota i da ni promjena prijavljenog hotela ni masa drugih propusta nisu u skladu sa pravilima CEV-a! Jedini odgovor bio je da je sve OK i da će ispraviti pogrešku. Sve to, slučajno, čuje službeni delegat na utakmici (Izraelac) i - ukori je, a opravdanje joj je bilo da se tog dana u Tel Avivu održavaju neki sajmovi, pa u hotelu kojeg su nam ponudili (a mi prihvatili!) nema mjesta.
Ni u jednom hotelu u Tel Avivu - nema mjesta, a datum utakmice poznat je već pet mjeseci!?!?!?!
Strašno. Delegat, naravno, prihvaća opravdanje, doduše ne baš s odobravanjem. Ofra nas izvještava da je soba za Alena i Kikija sređena i da je taj problem riješen. Hajde, hvala Bogu, barem to.
Na treningu - cure se vuku po terenu. Osam sati kombija, dva i pol na aerodromu, tri i pol u avionu, još tri u autobusu polako počinju pokazivati posljedice. Najgore je od svega što im od gladi oči ispadaju.
Odemo do prvog marketa kako bismo im kupili bilo što za jelo. Donosimo nekoliko "poznatih" stvari, a one ih bukvalno progutaju pa krenemo prema hotelu zajedno sa jednim od sudaca koji će nam sutra suditi. U hotel,naravno, stižemo za dvadesetak minuta i odmah odlazimo na večeru.
Kako su večeru bukvalno činili ostaci od ručka, nitko ništa nije pojeo. Pokupili smo kruh u torbe i krenuli u sobe, nakon čega je uslijedio bjesomučni napad na Nutellu u teglama koju smo im kupili. Miki i Zoran ostaju u hotelu, a mi ostali odlučimo prošetati do centra i pronaći neki restoran kamo ćemo cure odvesti na ručak, jer, ono u hotelu je nejestivo, a navečer igraju utakmicu.
Pronađemo restoran i nadobudno sve dogovorimo za sutra. Ako ikad budete išli u Izrael - ne planirajte ništa unaprijed! Po povratku u hotel dočekao nas je noćni recepcionar koji nam ne zna reći broj Kikijeve sobe kako bi mu dao ključ. Vadi mi nekakav papir pa da ja nađem sobu?!?!?! Gledajući u taj papir, primjećujem samo jedno: pod rubrikom "check out" za svih nas piše - 23.10. Pitam recepcionara da provjeri u kompjuteru do kojeg datuma su nam rezervirane sobe. On nam, mrtav-hladan kaže: "do sutra u podne".
Oblijeva me hladan znoj, Teuta okreće očima, Miki tone, a Jadran se hvata za mobitel da piše Ofri mail. Kako sutra?!?!?! Sutra navečer je utakmica, a avion nam kreće 24.10 u 5:50 ujutro i naš dogovor sa klubom domaćinom je bio: 21-24.10.! Kaže stari, ništa ja ne znam, vratite mi taj papir. Ma ne vratim ti ga ni da mi 5 Mossadovaca dođe po njega! Papir ide u CEV. Sad je dosta! Teuta odlučuje sve prijaviti CEV-u, jer izbacivanje kluba iz hotela na dan utakmice i dan prije polijetanja aviona više nije slučajnost. Sve je to sistematski isplanirano: smještaju nas u horror hotel, vozaju nas satima okolo-naokolo kao da su plaćeni po prijeđenom kilometru, stalno stvaraju probleme, ne javljaju se na telefone, bacaju nas iz hotela ujutro na dan utakmice... i tko zna šta nas još čeka. Baš tako - tko zna?
Noćni samo viče:"Ja ne znam ništa, ja sam samo – noćni." Pa, kad je tako, idemo i mi na spavanje pa ćemo ujutro rješiti s nekim tko zna.
Treći dio
Odmah ujutro Teuta traži objašnjenje od recepcionarke koja sliježe ramenima i kaže: "Domaćinski klub je za vas rezervirao hotel do 23.10. pa izvolite ići po svoje stvari i donesite ih dolje. Tu imate još ručak. pa kad se vratite sa treninga ručajte i aut!"
Teuta bjesni. Pita je gdje misli da će se cure prije utakmice odmoriti ili istuširati? Ova sliježe ramenima: "Ja ništa ne znam, nek se istuširaju na bazenu." (UUUuaaaauuu! Oni imaju bazen!)
Pa nek' se cure lijepo skinu gole i tamo tuširaju, a odmarat će se šetajući Netanyom po žegi od 13 do 17 sati kad trebamo krenuti na utakmicu?!?!?! Bože!!!
Vrijeme curi, a mi na trening moramo bez sobe ili sa njom. Recepcionarka obavještava Teu da će nam, ako ih ne iznesemo, sama izbaciti stvari na ulicu. Tea je pukla - izbacite, da vas vidim!
A cure?
Ko Alise u zemlji čuda. Umjesto da odmaraju za utakmicu, tri ih dana maltretiraju. Strašno. Konačno uspijevamo dozvati nekoga iz domaćeg kluba, koji nas nakon nekog vremena obavještavaju da izađemo iz tog hotela jer će nas smjestiti u drugi. A mi naivni svi u glas: "Ajde, hvala Bogu!!!"
I odlazimo iz tog pakla prema dvorani na jutarnji trening. (Treba li napomenuti koliko smo se vozili i koliko smo zakasnili na trening?)
Nakon treninga, po nas dolazi autobus da nas konačno odvede u novi hotel. Sigurno bolje, jer goreg nema. Hm... da. Koliko čovjek može biti naivan...
Autobus nas doveze u nekakav kompleks. Ogroman. Gdje god se okreneš, stoji neka velika zgrada. To je njihov studenski kampus (i vojni očigledno)...
Šofer koji ne zna beknuti engleski (provjereno, već nas treći put nekamo vozi) zaustavi autobus na cesti pokraj tog oooogromnog kompleksa, otvori vrata i kaže: "Baj baj"
Teuta bijesno izbeči oči: „Šta baj baj?! Gdje je tu hotel?” A on pokaže prstom u smjeru naselja i ponovi: "Bajbaj!” Uz smiješak, naravno.
Kad su svi preda mnom izašli iz autobusa, pita on mene na engleskom: "vaj ši is so engri?” i naravno, smješka se! Ja gledam u čudu, čovjek misteriozno progovorio engleski! Sad, kad nas je izbacio iz autobusa. E, naivnosti moja, ime ti je OK Poreč.
Slijedi vrhunac drila: prtljagu lijepo na leđa pa hodaj tako natovaren čitavim kompleksom tražeći hotel i restoran. Labirint uzbrdica, nizbrdica, staza koje završavaju zatvorenom ogradom pa se vraćaj i idi opet iz početka. Cure (koje za nekoliko sati trebaju igrati utakmicu karijere) hodaju bespućima ogromnog kampusa, natovarene svom prtljagom po gorućem Suncu. Vojni dril. Izbezumljeno se vrtimo u krug. Na kraju se konačno dočepamo restorana, ali sa pogrešne strane, pa opet moramo ići oko velike zgrade...
Svi smo već premoreni, pa se kolona rastegnula nekakvih stotinjak metara. Kad je Miki (koji je pazio na začelje) ugledao čelo kolone koje se ponovo vraća natrag, prasnuo je u takav smijeh da se počeo gušiti pokazujući prstom dijelove slike koju je vidio i koja ga je dokrajčila: Mi se vraćamo, crveni, uspuhani, natovareni, Jadran onako velik samo bespomoćno maše rukama i gestikulira... Karmen raščupana, blijeda, samo stoji i gleda u prazno, Ori se pogrbila i gunđa nešto sebi u bradu... Marina se jedva gega, a oči joj se i ne vide, Zoran bacio svu prtljagu na pod, legao na leđa u travu i pokrio lice rukama, Kristijan odložio prtljagu ispod stabla u hladu i samo gleda, Ivana Sučić se skupila 160cm pod teretom torbi, Čosićka se više ni ne smije.... Laura uhvatila neki pravac i nekud piči, Tina u rukama nosi i torbu i kičmu... Leni se noge iskrivile... Rene se kosa izravnala od muke.. i tako sve redom, a Miki pada na tlo od smijeha!
Konačno se dokopamo restorana! Studenska menza. Konačno nešto jestivo i potvrda da se u studenskim menzama i dalje najbolje jede. Svi se najedemo i - pravac sobe.... da ne bi bilo da se zlosretni niz događaja ne nastavlja: recepcionarka nas obavještava kako je domaćinski klub za nas rezervirao taj i taj broj trokrevetnih soba – mi opet ne vjerujemo. Opet fali soba za Kikija i Alena. Nekako to s njom relativno brzo rješavamo, jer je žena razumna (konačno barem jedna!) pa se oko 16:00 raspoređujemo po sobama. A sobe, kako Miki kaže – plač Majke Božje... ali nećemo cjepidlačiti. Jedini nam je problem taj što treći krevet u sobi predstavlja onaj na izvlačenje, ispod običnog kreveta, a on se ne da izvući jer ga blokiraju noćni ormarići. Da ne bismo rastavljali namještaj u sobama zbog sata vremena, cure se skupe na jedan krevet po dvije i ...odmor do 17:00. Tek što smo Tea i ja ušle u sobu, recepcionerka nas zove da siđemo. Neeeee opeeeeet!!! Zar nas i ovi izbacuju?!?!?!
Kad smo stigle dolje, kaže nam žena da su zvali iz kluba i napali je zašto nam je dala još tu jednu sobu, te su tražili da Kikija i Alena iz soba izbace jer za njih nisu rezervirane.
Već se svi histerično smijemo. Objašnjavamo ženi što nas je sve snašlo, pa im je, razumna, objasnilla da smo mi ljudi i da se sa ljudima tako ne postupa te će nas sve ostaviti u sobama.
Konačno u 17:00 po nas dolazi autobus da nas preveze na utakmicu... prtljagu na rame i u bus.
Pogađate li?... Bus vozi li voooozi.... i voooozi i vooozi okolo i naokolo, pa zakasnimo. Na službeni protokol pred utakmicu umjesto u 18:00 mi stižemo u 18:10.
Teuta se zaleti i ruši hrvatski rekord na 100m sa preponama – cilj je službeni delegat. Perfektim engleskim (nisam ni znala da ga tako dobro priča, a mislim da nije ni ona) u par minuta mu očita sve... on je obavještava da mu je pomoćni sudac (koji je smješten u našem hotelu) posvjedočio kalvariju koju smo prošli ali... znate... ipak... mislim... ajmo... neće... hoće... osmijeh... sorry... sorry...itd. Teuta je ovoga puta izdržala i samo ga hladno izvijestila da ćemo sve prijaviti CEV-u. Istovremeno se Jadran dohvatio predsjednika njihovog kluba koji nam se prvi put ukazao... verbalni aperkat... pa high kick.... pa low kick... pa baaaam direkt! Okrene se i ode.
Cure, pune želje da im pobjedom vrate za sve što su doživjele u ova poslijednja 3 dana, krenu u utakmicu. Na žalost, nisu uspjele, kod 1:1 u setovima i pri našem vodstvu u trećem setu jednostavno je umor donio svoje. Koncentracija je nestala... noge više ne mogu, ruke ne slušaju, a srce beskonačno hoće. Bilo je tužno, zaista tužno gledati njihova lica kako ocrtavaju silnu želju, istovremeno i očaj zbog toga što tijelo više ne može.
Preko puta igraju cure daleko starije i iskusnije od njih, našima prva utakmica takvog kalibra, ali nema ni straha ni respekta. Ni malo. Uđe Ćoso na servu, ja se lovim za glavu, Teuta prestaje disati, a carica mrtva-hladna uđe i zvekne je kao da se ovaj europski kup zove po njoj. Svaki poen – narodno veselje na terenu. Svaka je dala najviše što je mogla u tim uvjetima, ali nije dostajalo. Falilo je tako malo... imale su ih u džepu, ali se i džep od silnog iscrpljivanja zadnjih nekoliko dana potrošio i probušio, i sve je iscurjelo.
Mogu ja pisati koliko hoću o utakmici, ali najljepše rečenice su izrečene nakon nje. Kad su izašle iz dvorane i krenule u glas: „Kako sam glupa! Kako sam mogla fulati onu servu!” ... „ne mogu vjerovati da sam ono kuhala na nju...vidim je i opet”... „šta sam ono napravila...” i tako unedogled. Ni jedna od njih nijednom rječju nije spomenula umor ni kalvariju, niti tražila alibi zbog gubitka utakmice. Ni jedna. To je njihova veličina i ono što ih je dovelo tu gdje jesu: na krov hrvatske odbojke, na početak puta u europsku odbojku. Gdje god i kako god on završio, za njih je to samo početak.
Nemojte misliti da je tu priči kraj!
Domaćin nas je uvjerio kako je Tel Aviv noćni grad te da ga obavezno moramo posjetiti noću. Organizirali su autobus koji je po nas došao odmah nakon večere. Trebali smo uzeti prtljagu pa nakon razgledavanja grada u 2:30 ujutro krenuti na aerodrom.
Pristali smo, jer izbora baš i nismo imali. Ali, kakav crni noćni život Tel Aviva?!?!?! Bauljamo ulicama za preljubaznim vozačem koji nam se smilovao i pokušao pronaći lokal koji radi, da malo sjednemo, odmorimo se i popijemo nešto. (Barba šole je Jemenac, ne Izraelac, naravno.)
U neko smo se doba konačno dočepali aerodroma i polako put Beča i naših kombija. U jednom trenutku sam pogledala unatrag, a njih 6 kao anđeli spavaju naslonjene jedna na drugu. Tako mile i preslatke.
Da ne bi ispalo kako je sve bilo ružno, moram spomenuti da nam je izlet u Jeruzalem, makar kratak, bio predivan. A nama koji smo bili pratnja je i sam Jeruzalem zasjenila jedna druga stvar. Njihov osmijeh. To je najljepša slika sa puta u Izrael. Šta god se dogodilo, šta nam god pripremili, one su se smijale i svaku tešku situaciju izvrtale u smiješnu anegdotu, crkavajući od smijeha. Jeste li kada čuli Valentinu kako se smije? E to trebate čuti.
Eto, onima koji su im kukavički odlučili ovako nešto prirediti, nek sve ostane na njihovoj duši, Nisu oni dorasli toj goloj i istinskoj ljudskoj ljepoti, veličini koja krasi te cure. One idu dalje, preletjet će to kukavičje gnijezdo i odletjeti u Baku.
I konačno
Svaka čast svima vama koji ste ovo pročitali do kraja. A ako ste odvojili vrijeme za čitanje mojih misli prosutih na papir, molim vas da u srijedu odvojite vremena pa dođete na uzvratnu utakmicu u Žatiku u 18 sati. Pomozite curama da se osvete na terenu. Jer, nemaju vremena za odmor i teško će se oporaviti do srijede, budući u međuvremenu moraju igrati i prvenstvenu utakmicu protiv Mladosti iz Zagreba. Zato im treba velika, ogromna pomoć sa tribina. Njih je 12, a za pobjedu će im trebati trinaesti igrač. Obucite neku majicu, napišite na nju broj 13 i dođite na utakmicu. Jedni kažu da je to nesretan broj, a drugi da im je upravo taj broj sretan. Dođite, budite trinaesti igrač, da riješimo i tu dilemu.
Fotogalerija
