Predstavljena knjiga „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“ Sniježane Matejčić – priča koja očeve tišine vezane za Goli otok pretvara u glasnu ljudskost punu razumijevanja

U rukama vam je nedovršen očev dnevnik o uzništvu na Golom otoku, svjedočanstvo o danima zatočeništva, surovosti i borbi za očuvanje ljudskosti, o kojemu za njegovog života niste čuli ni riječ. Napisan je dokumentaristički, detaljno i suzdržano, ali unatoč tome doživljaji su potresni, gotovo neizdrživo teški. Poput kamenih stijena razvaljivanih pod uzavrelim suncem, uz dozvoljenih tek nekoliko škrtih gutljaja vode za piće. Sljedeća tri desetljeća taj će vas rukopis stalno iznova privlačiti sebi, intrigirati, rasplakati i mučiti. Što s njim, pitala se svih tih godina Sniježana Matejčić, Porečanka i rođena Požežanka, diplomirana politologinja, cijenjena novinarka, strastvena aktivistica za ljudska prava i građanske slobode, i rijetko altruistična osoba - i to ne samo deklarativno. Upravo je tako nastao njen književni prvijenac „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“, predstavljen krajem proteklog tjedna u dupkom punoj porečkoj Gradskoj knjižnici. Predstavila ga je u razgovoru sa Zoranom Žmirićem, urednikom knjige objavljenje u izdanju Naklade Fragment, a sljedećih sat vremena mnogobrojna publika je zajedno s njima brisala suze, ali i smijala se, kimala glavom i pljeskom podcrtavala upečatljive rečenice.

Večer je započela Sniježaninim čitanjem sjećanja koje je njen otac Vladimir Grgić zapisao u plavu bilježnicu godinama nakon što su ga pustili s Golog otoka na kojemu je kao mladić odslužio 20 mjeseci. Zašto je bio politički zatvorenik? Jedino što su protiv njega imali, pojasnio je Žmirić, bilo je to da je posjedovao knjigu Majakovskog. Ono što bi za mnoge bilo preteško za izreći, Sniježana je pročitala smireno, s poštovanjem i bez patetike, ali s dubokom tugom koja nije tražila sućut, već samo razumijevanje.

- Teško je ovo slušat', priznao je Zoran Žmirić, ali je odmah dodao da večer neće biti čemerna, jer pred sobom imamo rukopis natopljen dobrim emocijama, izuzetne poetske snage i optimizma. Istaknuo je da mu je čast što ga je sudbina spojila s autoricom koju je upoznao prije tri godine na svojoj radionici pisanja u Fužinama. „Pomislio sam najprije, evo još jedne gospođe koja je dočekala mirovinu da bi pisala jer je to oduvijek željela. Moja predrasuda je bila rasplinuta nakon pol ure,“ otkrio je. Jer čim je počela čitati ono što je napisala, bilo mu je jasno – „Tu se valja nešto jako snažno, opako, od negdje iz dubine dolazi“.

Sniježanina knjiga je dvostruka. Sastoji se od autentičnih, povijesno relevantnih očevih zapisa i njezinih priča iz djetinjstva i mladosti, koje su iz tog rukopisa i dugogodišnje šutnje izrasle. Naglašeno je tu pitanje u kolikoj se mjeri traume prenose s generacije na generaciju, makar i u naizgled nevidljivim tragovima, kao i teme pogubnosti šutnje te neizmjerne ljubavi i odnosa unutar obitelji, posebno između oca i kćeri.

-Ne znam točno kada sam saznala da je bio na Golom otoku, rekla je. „To je bila neka slutnja, ali prava priča došla je tek nakon njegove smrti.“ Kad ga je jednom zatekla da piše i pitala ga o čemu se radi, rekao je: „Uspomene s Golog otoka. Kad završim, dat ću ti, pa učini s tim što misliš“ Nije završio. A Sniježana je 30 godina živjela s tom tišinom.

„Bio je emocionalno zaključan, uspravan, vrijedan“, rekla je o ocu kojega na Golom otoku nisu uspjeli slomiti. Tamo je izučio zanat, postao klesar i kasnije je otvorio vlastiti obrt i tim poslom pružio dobar život svojoj obitelji. „Po svom uvjerenju je definitivno bio komunist, ali nije bio fatalist i fundamentalist. Mislio je svojom glavom. Zato je i završio valjda na Golom otoku“, razmišlja ona.

Te slike iz djetinjstva - otac koji se vraća iz lova, a zatim s društvom iz gostionice u rijetkim večerima kad popuste granice uz alkohol, prijatelji koji ga slušaju kao propovjednika, dok on razmješta šešire i drži predavanja o Titu, Staljinu, socijalizmu i komunizmu – sve je to ukazivalo da, iako nije želi opterećivati svoje bližnje, ispod površine je postojao sloj traume koja nije mogla biti artikulirana drugačije.

U jednom trenutku, kroz projekt udruge Documenta , Sniježana je počela pričati dijelove očevih uspomena. Na poticaj pokojne prijateljice Vesne Kesić, odlučila je kontaktirati preživjele. Jedan od njih bio je Vlado Bogojević, očev prijatelj s kojim je dijelio iskustvo Golog otoka. Bogojević je potvrdio autentičnost očevih zapisa, rekao joj da je važno da knjiga izađe, ali i da ne traži dalje, jer teško će se netko od bivših zatvorenika otvoriti nepoznatoj osobi.

I tada se, između plave bilježnice i šutnje, dogodilo nešto novo – Sniježana je na Žmirićev poticaj počela pisati vlastite priče, razmišljajući o njima kao o jedinstvenoj cjelini. Polazeći novu radionicu s prijateljicama Sunčicom i Snježanom, koje su komentirale njene zapise i hrabrile je, napisala je tako deset poglavlja.

Nekoliko ih je pročitala te otkrila je da nije bila sigurna je li to što piše važno samo njoj ili je od šireg značaja. Druga joj je dvojba bila kako povezati priče, pa je u svojoj intimnoj potrazi oživljavala sjećanja kako bi otkrila je li nešto od užasa koji je otac ponio s Golog otoka preneseno genima, odgojem ili nečim trećim i na nju, njenu sestru Natašu. „Mislim da ja jesam opterećena tatinom pričom, seka manje ili možda uopće nije, a moj bi tata bio takav kakav jest i da nije bio na Golom otoku - to je jednostavno pitanje karaktera“, kazala je, spominjući i da su njih dvoje dosta slični.

Prisjetila se i trenutka kad mu je obznanila da želi studirati političke nauke, a on ju je pitao kako to misli kad nije u partiji. „Pa baš zato!“, odgovorila mu je tadašnja 18-godišnjakinja. Na Žmirićevo pitanje kako je njen otac dočekao demokratsku Hrvatsku, rekla je da ne zna iz prve ruke jer ih je rat razdvojio – ona je bila u Poreču, a otac i seka u Požegi. No, čini joj se da nije time bio opterećen. Više ga je brinuo užas rata, sve ono što su prolazili pojedinci te sudbina ljudi iz okolnih sela, pretežito srpske nacionalnosti.

-Što je za tebe danas Goli otok?, pitao je dalje Žmirić.

- Isto ono što je bio nekad. Meni je stravično kad čujem da netko hoće napraviti turističke ture po Golom otoku. Ili kad se ljudi ne slažu u političkim stavovima, pa kažu: Ti si zaslužio da te zatvore na Golom otoku. To govore ljudi koji nemaju veze s tim što je Goli otok. Goli otok je jedno pre strašno mjesto koje je odraslim ljudima utjeralo strah i sram. I mislim da o tome treba govoriti i pisati kako bismo mogli prepoznati svaki trenutak u društvu koji bi mogao dovesti do nečeg sličnog, kazala je Sniježana, popraćena snažnim pljeskom prisutnih.

A boji li se da će njena knjiga biti predmet političke manipulacije?

-Mogu mi staviti soli na rep!, u svom je stilu komentirala, uz aplauze, smijeh i odobravanje. „Ja znam što sam htjela reći. Ono što u knjizi piše je nedvosmisleno. A pokušaj manipulacije može biti samo pokušaj, jasno je dala do znanja.

Na kraju je Žmirića zanimalo osjeća li olakšanje.

- Meni je sad lakše zato što sam, pišući svoj dio priče, izvukla stvari koje sam bila pospremila duboko, jer su mi bile nejasne ili mi je bilo emocionalno teško izaći s njima na kraj. Na površinu je izašlo puno i teških i lijepih stvari. Dok sam pisala, stalno sam čitala tatin rukopis. I pomislila sam - bilo bi tako dobro kad bih jednog dana mogla otvoriti plavu bilježnicu, a da se ne rasplačem. I to sad mogu, iskrena je bila.

Mnogi su te večeri čekali da Sniježana potpiše i njihov primjerak, uz čestitke, zagrljaje, razmjenu sličnih iskustava i zahvalu radi onoga što je Žmirić odlično opisao u pogovoru knjige.

-Sniježana Matejčić donosi priču goleme duhovne snage koja ni u koga ne upire prstom, koja umjesto tako uobičajenog prijenosa međugeneracijske traume nudi prozu gotovo utopijske autentičnosti i topline, priču koja očeve tišine pretvara u glasnu ljudskost prepunu razumijevanja – knjigu koja će vas zagrliti na kraju.