Predmeti koje nije pregazilo vrijeme - zanimljiv svijet starina kod majstora Žike u Taru

Lokalno
27.02.2009 00:00
D. Požarić
Žika Marjanović u svom 'ateljeu' prepunom manjih i većih starina kojima se bavi već 13 godina
Žika Marjanović u svom 'ateljeu' prepunom manjih i većih starina kojima se bavi već 13 godina
Piše Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ
Snimio Eduard STRENJA
»Starine su oštećeno lice povijesti ili poneki ostaci povijesti koji su sasvim slučajno izbjegli brodolom vremena…«, rekao je jednom prilikom engleski filozof Francis Bacon. Svim kasnijim generacijama koje dođu u dodir s antikvitetima oni su vrlo vrijedni komadići koji upotpunjuju veliku slagalicu prošlosti ljudskoga roda. To »oštećeno lice« približava se svom pravom izgledu sa svakom novom starinom koja se pronađe, a zbog čovjekove nepresušne želje da spozna sebe i ostavi nadolazećim generacijama uspomene na prošla vremena i živote, strast prema istraživanju i kolekcionarstvu neće nikada splasnuti.
Možda nam se čini da u Hrvatskoj kolekcionarstvo nije toliko rasprostranjen hobi, no varamo se, jer postoje brojna društva i udruge koje okupljaju sakupljače raznih starih predmeta, od filatelista i numizmatičara do kolekcionara starinskog alata i predmeta svakodnevne uporabe. Jedno od najvećih takvih društava je svakako Hrvatska udruga kolekcionara predmeta kulturne baštine osnovana 1996. u Rijeci a čiji je član i Života Marjanović, u Taru i okolici poznat kao majstor Žika. U njegov radni prostor pretrpan starinama privukla nas je zidna ura koja potječe iz 1760. iz Nizozemske ili Njemačke.
Starinsko posuđe je vrlo traženo
- Ovu zidnu uru sam kupio preko interneta prije nekih sedam mjeseci, a zadnji vlasnik je bio Englez. Činila mi se dosta zanimljivom i nije mi žao da sam je kupio jer je potvrđeno da je to vrijedan ručni rad i nema lijevanih niti tvorničkih dijelova. Ispod brojčanika je zanimljiva rezbarija u drvenariji, kao neko čudovište ili stilizirana lavlja glava, ima lijepo veliko klatno, a samo je jedan protuuteg novijeg doba izrađen od olova. Ona i sada radi, ali bih je vjerojatno trebao dati nekom uraru na čišćenje jer se svako toliko klatno zaustavi pa ga treba ponovo pokrenuti. Imao sam više raznih satova i zidnih ura, ali nikad niti jednu toliko staru, pripovijeda nam Marjanović.
U njegovom se posjedu nalazi još jedan vrlo zanimljiv sat koji potječe iz Francuske s kraja 19. stoljeća, pa iako se često radi o starim replikama, one se vrlo rado kupuju na mnogim sajmovima starina koje Marjanović posjećuje.
Ono što se na sajmovima ne vidi a često je najtraženije svakako su starinski, dobro očuvani komadi namještaja. Stari »lavamani« raznih oblika i veličina u kojima se nekad držao lavor s vodom za umivanje i pranje ruku, stolovi, komode, kristaljere iz doba Austro-Ugarske, pa čak i željezna postolja singerica preobličena u zanimljive stoliće najčešće završe u nekoj od istarskih konoba, a sve rjeđe u privatnim kućama. Nemojte se začuditi ako vam netko u nekoj istarskoj konobi jelo posluži u starinskom tanjuru, jer su posuđe i pribor za jelo uz ostale kuhinjske predmete godinama vrlo tražene starine.
- Oduvijek me zanimala povijest, a kada sam '90-ih ostao bez posla, počeo sam se u potpunosti baviti starinama jer mi ipak omogućuju kakvu-takvu zaradu. Kada se bavite starinama, stalno nešto novo učite, a prva je stvar kako popraviti ili očistiti, na primjer, drvene predmete koji vam dođu u ruke. Takve stvari se uče od starijih majstora, pa iako ima onih koji su me znali krivo savjetovati, da li namjerno ili ne, hvala bogu ima i onih koji će vrlo rado s drugima podijeliti svoje znanje samo ako ih pitate. I tako, eto, već 13 godina se bavim starinama, a često ih samo popravljam za njihove vlasnike, kaže Marjanović.
I šivaća mašina za postolare
Do starina i nije toliko teško doći jer se često nađu na prodaji u raznim oglasnicima i na internetu, ali, kako kaže Marjanović, sve se manje prodaju autentični starinski predmeti i namještaj. Prema njegovom mišljenju, dosta je predmeta već uništeno ili bačeno, i sve je više ljudi koji zadržavaju starine bez obzira na to obnove li ih i potom koriste ili ne.
Hrvatski kolekcionari, pa tako i naš sugovornik, dobro surađuju s djelatnicima muzeja s kojim se ponekad i konzultiraju u vezi s autentičnošću neke starine. Upravo se od muzeja mora dobiti dozvola za iznošenje starine iz države, primjerice, ako je kupac stranac, a u vrlo rijetkim slučajevima se dogodi da kolekcionar posumnja da u svojim rukama drži predmet kojemu je mjesto u nekom od hrvatskih muzeja.
- Morate biti fer i igrati po pravilima. Svaki staretinar i kolekcionar sam procjenjuje kada mu se ponudi neki predmet radi li se o predmetu koji ima povijesnu vrijednost ili ne. Znalo mi se dogoditi da mi netko želi prodati neki kameni komad za koji je očito da je bio ili na nekoj crkvi, oltaru ili takvo što, ili je pripadao nekom antičkom objektu, ali ja to glatko odbijem jer ne želim imati posla s takvim stvarima, istaknuo je Marjanović.
A kakva bi to bila staretinarnica ako nema barem jednu staru singericu ili kakvu drugu šivaću mašinu, no ova koja se nalazi u posjedu našeg sugovornika je posebna po tome što je jedna od rijetkih starih šivaćih mašina za postolare na ovom području. Na polici iznad singerice još jedna zanimljivost: replika originalne potjernice za drugom Titom izdane 18. lipnja 1943. u Ljubljani po nalogu tadašnjeg šefa policije u Rimu. Replike starih dokumenata, slika, razglednica pa i kinoplakata jako su česte na tržištu starina, a i dosta su tražena roba. Tu su još i jedna stara decimalna vaga koja je još do prije 10-ak, 20 godina bila u upotrebi, stara ali funkcionalna stolica za ljuljanje, stari istarski alati, nekoliko snopova ključeva koji više nemaju svoju svrhu, kao ni obveznice koje su se izdavale za samodoprinos za izgradnju tunela Učke. I sve je to, naravno, na prodaju. Po kojoj cijeni, pitate se.
- Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Ne treba napuhavati cijene starinama ako one nisu zaista nešto posebno vrijedne, jer ćemo tako samo izgubiti kupce. Većina ovih stvari ipak je zaslužila da i dalje bude u upotrebi ili istaknuta kao ukras na nekom vidljivom mjestu, poručio je majstor Žika.
Uspomena iz ropstva u Prvom svjetskom ratu
Možda bi netko u »radnoj sobi« majstora Žike mogao pronaći i dio obiteljske baštine, a nas je privukao jedan zanimljiv predmet, drveni okvir za sliku ručno izrezbaren, za koji znamo i tko ga je napravio i kada. Dotični Velimir Jovanović izradio je ovaj predmet tijekom ropstva 1918. godine kao uspomenu na to razdoblje života koje je proveo u koncentracijskom logoru u Ašahu na Dunavu. Spomenuto je mjesto bilo tek jedno od brojnih logora u Austriji i Mađarskoj u koje su austrougarski vojnici deportirali ovdašnje stanovništvo kako bi onemogućile ustanak i nastajanje gerilskog narodnog pokreta. Deportacije su se javljale u valovima sve do kraja rata, a samo tijekom 1916. bilo je uhapšeno i odvedeno 16.500 ljudi. Isprva su bile hapšene starješine koje su na području bivše Jugoslavije organizirale vojske, a zatim inteligencija i članovi bivših nacionalnih udruženja. Na miru nisu ostavljani ni sportski klubovi, pa čak ni redakcije nekada cvatućih humorističkih listova.
Spomenuti logoraš vjerojatno je kratko vrijeme proveo u logoru, jer su upravo te godine oslobođeni naši prostori, a već 1. prosinca 1918. nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija.

Fotogalerija

© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti