Pozdrav mom prijatelju Kokiju (3. listopada 2020. - 21. rujna 2022.)

Ni po čemu se 21. rujna 2022. godine nije razlikovao od ostalih običnih dana tog ljeta. Dok sam radio na nekom tekstu sjedeći na terasi restorana na Galijotu, moja je Conny hranila i fotografirala čopor četveronožnih šumskih ljubimaca zvan Banda iz Vjeveršume.

Na kraj pameti mi nije bilo da upravo tada posljednji put vidim  voljeno, meni dragocjeno biće, jednog, jedinog, posebnog, blesavog, razigranog, totalno drukčijeg od drugih, vjeverca Kokija.

Posljednji sam ga put pogledom ispratio prema palmama preko kojih se znao penjati na krov hotela, odakle bi, iz ptičje perspektive, bolje mogao nadgledati svoje vjeveričje kraljevstvo. Jer, upravo je on bio kralj Galijota. Jedan, jedini, neprikosnoveni alfa mužjak. Mnogi su od njega  pokušavali preuzeti tu titulu, ali ni jedan nije uspio. Osvojila ga je samo njegova Vjeka, koja mu je rodila puno dječice.

Kokijev kitnjasti rep uokviren prekrasnim preljevima tamnosmeđe u zlaćanocrvenu dlaku, bilo je to posljednje što sam od njega vidio. Osim možda kasnije u snovima.

Zabrinuli smo se nakon što ga dva dana nismo vidjeli. Jer, vjeverički kralj nema običaj odlaziti u druge dijelove šume na više od nekoliko sati. 

-Ma, vratit će se on, možda se zaigrao negdje drugdje.
-Možda ga je netko prevario i u torbi odnio kući? Svakakvih ljudi ima.
-Možda ga je otjerao Gricko, tada pretendent na titulu alfe?

Dali smo mu najprije tjedan, pa mjesec dana, ali se nije vraćao. Iako nikad nije imao običaj lutati a da se bar nakratko ne pojavi, rok za povratak produžili smo mu na tri mjeseca, pa pola godine, ali Kokija i dalje nije bilo. Čak je i moj Twitter prijatelj Kjukar postao skeptičan.

Tekst kojeg čitate počeo sam pisati prije više od pola godine, bez uspjeha. Napišem pola rečenice i suze krenu. Ne jedna, već potok. I svaki put kad bih sjeo pisati, a potok iznova potekao, mislio sam si, moram se prvo smiriti, prihvatiti stvarnost  i konačno se pozdraviti s Kokijem. 

Govorio sam sebi da sam budala jer toliko dramim oko vjeverice. No, svi oni koji me poznaju znaju da Koki nije bilo kakva vjeverica. 

Ovaj tekst napokon dovršavam u trenutku kad istječe prva godina bez moje budalice.

-Izbjegni patetiku ako možeš, rekao mi je prijatelj Albert u šali, kad sam mu prije nekoliko dana na kavi u Habitatu rekao da Kokiju pišem oproštajno pismo. 

Patetiku na stranu, priča je to koju moram ispričati, jer se inače od Kokija nikada neću uspjeti oprostiti. A i red je da njegove ljubitelje još jednom podsjetim na bićence koje nas je znalo dobro nasmijati, ili nam izmamiti uzdahe dok se dva puta uz našu pomoć borilo za život.

Kokija sam upoznao 3. listopada 2020. godine. Dok sam s mojom dragom Conny šetao uz more ispod restorana na Galijotu, on se po livadi natjeravao s drugim vjevercem, kojem smo kasnije nadjenuli ime Maji. 

Maji je i danas s nama. Ako nije najstariji, barem je jedan od najstarijih stanovnika Vjeveršume. I moj je miljenik. 

Koki i Maji pri tom prvom susretu nisu pokazivali interes za druženje. Kao pravi oportunisti, pričekali su da se sami dosjetimo u čemu je problem, a kad im je zamirisao kikiriki, krenula je ova naša višegodišnja avantura koja, iako bez Kokija, i danas traje.

Od početka druženja pa do Kokijeva nestanka nije prošao dan a da se nismo vidjeli, pomazili, napojili i nahranili. Kad je nekako bio zaradio tešku ozljedu glave, dežurali smo po cijele dane pod “našim” stablom, sve dok nije smogao snage spustiti se, nešto pojesti i popiti vode. Da bismo izbjegli napad drugih mužjaka na ranjenog Kokija, razradili smo cijeli ritual kojeg ovdje neću opisivati. Reći ću samo da smo ga hranili u transporteru za mačke. 

Uglavnom, Koki je mjesecima imao povlašteni tretman u odnosu na druge, zdrave i neozlijeđene vjeverice. Hrana i piće dva do tri puta dnevno, uvijek na istome mjestu, padala kiša ili sijalo sunce. Pogledom smo ga Conny i ja svaki put ispraćali dok se bolnom mukom penjao u sigurnost svoga gnijezda gdje je strpljivo čekao da ozdravi i ojača.

Nakon mjeseci liječenja, polako je prizdravio i na koncu se u punoj snazi spustio na tlo kao alfa mužjak. Nakon toga teško je ozlijedio nožicu i šapicu. Procedura je bila jednaka onoj kod ozljede glave: potpuno je ozdravio i vratio se. 

A jedna od tužnijih stvari jest činjenica da je nestao u trenucima kad je, usprkos zrelim godinama, baš pucao od snage.

Posebno je bio omiljen na Twitteru, gdje sam brojnim njegovim fanovima slao fotografije i filmiće, prepričavajući im naše dogodovštine. Conny ih je prenosila na našu FB stranicu Porečke Vjeverice.

Znali smo Conny i ja s njime satima šetati, baš kao sa psićem. 

Bilo nam je nezamislivo da bi nas Koki mogao napustiti. Pa ipak, Vjeveršuma je izgubila svoga kralja, a turisti i prolaznici šašavka predivnog repa, koji im je krao hranu s ručnika i ležaljki na plaži. 

Izgubio sam najboljeg i najvećeg šumskog prijatelja ikad. 

Mogao bih još danima pisati o našim igrama, nježnostima, povjerenju… ali vrijeme je da se pozdravimo, da Kokija stavim na mjesto u blizini moga srca, odmah do tate Jureta. 

Zbogom, Koki. Još ću ti samo reći da je tvoja najmlađa kći Kokica pljunuti ćaća. Izgleda kao ti, ponaša se kao ti, penje se po nama kao ti, volimo je kao što volimo tebe i sve ostale stanovnike Vjeveršume. Kad nju dozivam, još mi ponekad pobjegne tvoje ime. Hvala ti na svemu. Hvala ti na tome što si bio dijelom naših života. Budi mi sretan pod dugom. Vidimo se tamo.