Povijest prve porečke kemijske čistionice kroz oči Đina Stelka

Đino Stelko je posljednjeg dana 2011. godine zatvorio obiteljsku kemijsku čistionicu, onu koja je prva otvorena u gradu davne 1971. godine. Nakon što je u Poreču zatvorena i posljednja čistionica, a Porečani svojom robom zatrpali pazinsku, u razgovoru s gospodinom Stelkom prisjetili smo se početaka.

„Čistionicu je odlučio otvoriti moj tata Valerio. Zvala se Nela i radila je u dvorištu koje je koristio moj stric u ondašnjoj Lenjinovoj, danas Kandlerovoj ulici. Stric je u tamošnjoj zgradi imao stan, podijelio je vrt s drugim stanarima, a od grada su dobili dozvolu za otvaranje poslovnog prostora. Bilo je skučeno, a u čistionici su radile moja mama i teta. Tata i stric su pomagali kod popravaka i održavanja strojeva, ali su obojica imali drugi posao“, prisjeća se Đino Stelko.

Nakon dvije godine rada u skučenom prostoru i stalnog razmišljanja kako riješiti problem pojavila se ideja o korištenju prostora koji je imao ulaz iz ulice. „Bilo je to 1973. godine kada su s gospodinom Reinerom, koji je bio vlasnik toga manjeg prostora na Lenjinovoj, u kojem je bila samo neka starudija, zamijene za još jedan prostor koji su imali u dvorištu, sve uz suglasnost gradskih vlasti. U taj prednji prostor preselili su pegle i u njemu su primale i izdavale robu, a mašine za čišćenje ostale su u dvorištu“, saznajemo od Stelka. Veli da je kemijska čistionica bila hit u vrijeme kada je tvorena, a na isporuku odjeće čekalo se i do 30 dana. A onda su 1976. godine iz njemu nepoznatih razloga zatvorili. Tada je Đino upravo maturirao i radio sezonski, ali zapravo je bio bez stalnog posla, pa je otac sugerirao da položi stručni ispit i ponovno otvori kemijsku čistionicu.

„U međuvremenu je stric prodao stan u Lenjinovoj i prostor u kojem su bili strojevi kemijske čistionice. Trebalo ej iseliti strojeve, pa je tata našao prostor u Labincima. Čitav proces čišćenja odvijao se tamo, a u Poreču smo samo primali uprljanu i izdavali čistu robu. Čistionica je nosila sestrino ime Flavia, a radili smo mama, teta i ja. Stricu smo isplatili njegov dio. A kad je početkom 80-ih izgrađeno naselje Balota, dobio sam od grada prostor i preselio strojeve iz Labinci u Balotu. Bilo je malo lakše, ali nije potrajalo, jer su se neki susjedi žalili da čistionica ispušta zagađenu vodu. Preselio sam mašine u dio prostora nekadašnje tvornice Školjka. I tamo sam ostao dok nisam odlučio zatvoriti. Uvjeti rada bili su sve teži a u gradu su bile tri kemijske čistionice. Pogodila nas je 2008. godine prva velika kriza. Narasle su cijene kemikalija koje smo nabavljali iz Italije i Njemačke uz posebne dozvole. Zapravo, jedino kad smo solidno poslovali je bilo u vrijeme Ante Markovića, posljednjeg jugoslavenskog predsjednika vlade. Tada smo plaćali paušalni porez“, sjeća se Đino Stelko.

Danas se ljudima, kaže, više isplati kupiti novo nego platiti čišćenje, a i malo se robe proizvodi koja se ne može prati. Kemijsko čišćenje je postalo preskupo, jer da bi vlasniku bilo profitabilno, u cijenu mora uračunati sve troškove koje ima. A tu je puno više od dozvola i kemikalija. Uvjeti se stalno postrožuju u skladu s principima očuvanja okoliša, pa se težina robe koju obrađuju mora slagati s potrošenom količinom sredstava za pranje i čišćenje, a otpad se odlaže po strogo utvrđenim pravilima i kontroliraju se količine, a sve to košta. Zato je nakon 33 godine bez dvojbe odlučio zatvoriti obrt. „Kad se uvjeti poslovanja pogoršavaju, količina posla se smanjuje, djeca ne pokazuju interes preuzeti posao, procijenite da se ne isplati ulaganje, pa zaostajete i onda nema druge. Danas prođem pokraj tog prostora u kojem sam radio više od tri desetljeća i ne pogledam ga. Tako je to. A sjećam se kad mi je kći bila mala, imala je možda šest godina, šetali smo gradom i ljudi su me pozdravljali, a ona me u jednom trenutku pitala: tata, kako tebe svi poznaju. I danas me stariji još poznaju, ali je puno više onih koji ne znaju za mene. Ne poznam niti ja njih“, nostalgično zaključuje Stelko.

Pitam ga ima li on u ormaru odjeće koja se može samo kemijski čistiti i kamo je ponese. Odgovara mi da je supruga imala kapute koje su, nakon zatvaranja nosili u čistionicu Uljančić, dok i ona nije zatvorena. „Kapute je zamijenila jaknama. Kupujemo i odijevamo se samo u ono što se doma može oprati“, pomirljivo će nekadašnji vlasnik najstarije kemijske čistionice u gradu.