Potpis nije glas
U predizbornoj kampanji svi su marketinški štosevi dozvoljeni. Utoliko je dio aspiranata na županske i (grado)načelničke fotelje novu proceduru, po kojoj su svi kandidati, bili stranački ili nezavisni, morali skupiti potpise podrške birača, iskoristio i za svoju promociju. Vidjelo se to i pri predaji kandidatura za istarskog župana kad je Ivan (Nino) Jakovčić na stol izbornog povjerenstva donio više od 20 tisuća potpisa iako mu ih je bilo dostatno dvije i pol tisuće. »Po broju skupljenih potpisa s pravom možemo očekivati odlične rezultate«, odmah se novinarima uz poznatu samodopadnost pohvalio istarski župan i glavni favorit skorih izbora.
Sličnu »demonstraciju sile« pokazao je i Plinio Cuccurin, jedan od, po dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, ozbiljnijih kandidata za mogući drugi krug. On je donio gotovo deset tisuća potpisa. Otprilike isto toliko prikupio je i za svoju nezavisnu listu za Županijsku skupštinu iako mu ih je za njenu pravovaljanost bilo potrebno samo 500. Lino Červar, koji bi također bio župan, donio je »samo« sedam tisuća potpisa, ali još uvijek dva i pol puta više od potrebnih.
Najmanje je potpisa, niti 2.700 (ali dovoljno!), za svoju župansku kandidaturu predao Bruno Langer, što ga nije smetalo da izjavi da očekuje »veličanstven ulazak u drugi krug«. Istini za volju, množina potpisa i množina glasova na izborima ne moraju biti ni u kakvoj korelaciji, pa i Langer kao svih ostalih pet kandidata za istarskog župana može u sljedeća dva tjedna o svojem mogućem uspjehu govoriti što god hoće.
Prikupiti što više potpisa za kandidaturu postalo je, već s predsjedničkim izborima na razini države, stvar prestiža i pokazivanja moći među bahatijim kandidatima. Manje poznatim kandidatima to je pak prilika za (prvo) predstavljanje potencijalnim biračima, pa je i za njih dobro da sami prikupe što više potpisa, da ih ljudi vide i prisjete ih se kad u predizbornoj kampanji budu iznosili svoje programe. Ili kad uzmu glasački listić u ruke.
Svi skupljači potpisa računaju i na psihološki, motivacijski utjecaj na birače. Potonje se iskanjem podrške čini aktivnim sudionicima u postupku kandidiranja, kao: i mene se, eto, pita. Ima ih i koji potpis podrške doista doživljavaju kao obvezu za glas na izborima, bez obzira što je razlika između ta dva čina suštinska. Potpisanu podršku kandidatu, ili nekoj listi, daje se javno, imenom i prezimenom, brojem osobne iskaznice čak, ali samo kao mogućnost za sudjelovanje u izbornom natjecanju.
Našli bismo i na dosadašnjim lokalnim izborima nemalo primjera da su za nezavisne liste potpisivali i istaknuti stranački dužnosnici za koje se unaprijed znalo da ni u ludilu neće za njih glasati jer su, uostalom, imali svoje liste. No, to je stvar političke tolerancije i kulture: evo ti potpis, natječi se, a vidimo se nakon zbrajanja glasova.
Za razliku od potpisa, glasovi su tajni. Na tajnost glasanja izborni zakoni posebno paze. U dva zakona koji se primjenjuju pri aktualnim lokalnim izborima - o izboru predstavničkih tijela, odnosno župana i (grado)načelnika tajno glasanje ističe se kao načelo već u prvim člancima. Biračima se jamči sloboda opredjeljenja i osiguranje tajnosti glasanja, uključujući i »tehničko« - na samome biralištu. Birač je, istina, slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje, ali na to ga nitko ne smije siliti. K tome, »nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao«, identična je odredba u oba zakona.
Samo ispunjavanje listića je doista tajno, ali neizlazak na izbore nije, jer nemalo ljudi to prati, pa se u praksi može nekome dogoditi da »negdje« (od svojih partijskih ili drugih šefova) bude pozvan na odgovornost jer nije glasao. To se, nažalost, ne može efikasno spriječiti, kao ni pritisci kojih više ili manje izraženih, suptilnih ili sirovih, bude pri prikupljanju potpisa za kandidature.
Naposljetku, skupiti što više potpisa da bi se pokazalo svoju popularnost i snagu zna biti i Pirovom pobjedom. Već se dogodilo, a moglo bi se i 17. svibnja ponoviti da neki kandidati ili liste dobiju manje glasova nego što su ih za samu kandidaturu skupili. To je malo »nezgodno«, bit će (opet) zadirkivanja, ali to nije sramota jer kandidati su dobili priliku, a birači odlučili.
Goran PRODAN
