Potičući djecu na igru, stimuliramo njihov emotivni, duhovni i fizički razvoj

Ne igrati se nije opcija, jer nam je igra upisana u gene, kažu u Društvu naša djeca. Svatko pronađe kanal do igre i važno je igrati se do kraja života, jer igrajući se učimo. Igraju se i odrasli koji misle da je igra samo za djecu, ali to kamufliraju. Najbolji način igre s djecom je spustiti se na njihovu razinu u igri, no, djeci u igri trebaju i granice, čije je postavljanje prava umjetnost, jer im one daju osjećaj sigurnosti i strukture.

Sve ove teze izrekle su i obrazložile Alenka Krivičić Jedreičić, Gestalt terapeutkinja i specijalizantica kliničke psihologije, Sanja Subotić, diplomirana psihologinja i prof. sociologije, voditeljica integrativne dječje terapije igrom i Mirjana Margetić, viša muzejske pedagoginje iz Etnografskog muzeja Istre. Bilo je to na javnoj tribini o važnosti igre u odrastanju, koju je u teatrinu Zajednice Talijana Poreč u povodu 20 godina svoga rada organizirao DND Poreč.

Razgovor je zanimljivo i stručno moderirala Ivona Orlić, profesorica pedagogije, dr. sc. etnologije, a već na početku je pozvala sugrađane koji su se odazvali pozivu na tribinu da sudjeluju u razgovoru. U publici su većinom bili psiholozi, odgajatelji, neki od njih privatno i roditelji.

Okupljeni su mogli čuti komentare na stare načine igre, odnosno što je dijete kroz koju igru moglo naučiti, ali i činjenicu da su se vrste igre i načini igranja u posljednja dva naraštaja bitno promijenili: dok su naši nonići svoje igrače izrađivali sami, a njihova se igra odvijala u prirodi i u doticaju s drugom djecom i stanovnicima naselja, danas djeca nemaju prirodni doticaj sa susjedstvom, pa im to odrasli moraju omogućiti. Jer, potičući djecu na igru, stimuliramo njihov emotivni, duhovni i fizički razvoj.

Dobra je potvrda ove teze činjenica da djeca navikla učiti kroz igru puno lakše postižu dobar uspjeh u školi od djece koja puno znaju, ali ne znaju upotrijebiti to znanje. (DND/dp)