Posada isturene karaule 'Sjevernjača' na putu do Reykjavika i natrag (usput se patili slušajući Dylanov koncert)

[slika2d]Posada isturene karaule ´Sjevernjača 1´ zaputila se na kilometrima, miljama daleki put. Nakrcavši motorne saonice raznim potrepštinama, dovoljnim za dvodnevno bivanje van doma, hrabro smo se otisnuli u avanturu. Iz Dalvika, mjestašca na sjeveru Islanda, krenuli smo državnom cestom br. 1 u smjeru juga.

Cilj putovanja je Reykjavik, glavni grad ove otočne države, i , nama važnije, mjesto održavanja koncerta legende američkog folka, Boba Dylana, pravim imenom Robert Zimmermann.

Njegove su nas pjesme godinama oduševljavale, i svi koje poznamo njegovo ime spominju glasom punim divljenja i poštovanja. No, uspijevamo stišati uzbuđenje, umiriti se, jer, krenuli smo dan ranije i do koncerta ima još više od 30 sati, a predstoji nam dugačak put preko cijele zemlje.

Sa sobom nosimo nekoliko izdanja Putumayo records, najugodnijeg iznenađenja iz sfere svjetske muzike, ili po stranjski - world music, za koju je moja malenkost mislila da se neće probuditi iz duboke nesvjestice, u koju su je, čvrsto je zgrabivši za vrat, ubacili sotona Peter Gabriel, i crni mu bezbožni brat Youssou N´Dour, uz pomoć gomile bezličnih zombi glazbenika pretvorenih u kvazizvijezde. No, ne. Prosvijetljenje.

World music živi, diše punim plućima, srce mnogih kuca brže slušajući besprijekorno složene kompilacije kvalitetnih, nepretencioznih, kreativnih i maštovitih glazbenih umjetnika, okupljenih oko labela zvanog Putumayo. Svaka čast, majstori, zero crap label ! ! ! Go lem system - Pura sangre, udara na prvu, i čarobno uvodi u svijet latino reaggæ, Pericose su mi davno preporučali argentinci, ali nisam ih čuo dok mi Go lem nije pokazao gdje su, i nakon toga Muchachito Bombo Infierno, Macaco, Radio Malanga, Los Cafres, in tanto cijeli cd pršti od snage.

Dalje idemo prema Africi, a tu mi je Putumayo uvalio zapadnoafričku zemlju Mali, raskrsnicu kultura i glazbenog nasljeđa koje, valjda, datira iz vremena kada je Timbuktu bio jak grad. Ovo je toliko dobro da disk, bez obzira na to što se radi o kompilaciji, tj. svaku pjesmu izvodi drugi izvođač, kod mene slobodno ostaje na repeat, s neograničenom kilometražom.

Vođa grupe Tinariwen je obučen kao beduin, ima rasta frizuru, a oko pasa nosi Gibsona, pripada plemenu Tamashek, za koje kažu da su strancima poznati kao Tuarezi. Ma bi teka Youssou N´dour, da ga ovi uhvate. Sahara bi mu bila mala, gadu gramzivom i dolara željnom. Dalje ide Congo to Cuba, i na rubu plača rasvjetljuje mi se da savršeno ispunjava ogromnu rupu, ili vir, koji su za sobom ostavili starčići iz Buena Viste, držeći nas gladne son cubana, samo ovi ovdje vjerojatno neće iskakati iz jogurta, i vip bonova, Chico Alvarez možda je i svirao sa nekima iz Buenaviste, ali son, pomijesan sa africkim glazbenicim pravcima, čini slušanje nezaboravnim, i opet zove na repeat.

Ha! Ima još, American folk, iliti americana, odvedena pogrešnim smjerom, ovdje je vraćena na pravi put, i neka nam tamo i ostane, predvođena damom Natalie Mercahant.

Tu prekidamo slušanje, i pripremamo prenoćište, podižemo šator, te palimo vatru za logorsku večeru i grijanje.

Ustrijelili smo janje, poslali psa da ga donese, oderali, izvukli iznutrice, bacili ih psu (sve osim plućne maramice, koja je dobra za umatanje pljeskavica), te nasjekli meso na manje komade, pogodne za gulaš. Prethodno smo u padeli iznad vatre pržili kapulu, podlijevajući vodom, te preko nje prepržili meso, lagano posolili, dodali indijsku ljutu curry mješavinu (velike količine), pomidore, i malo češnjaka, pred kraj kuhanja. Na to smo izvukli veću količinu prethodno pripremljenog naan kruha, i sve lijepo zalijevali indijskim Cobra pivom.

Ugodan završetak ugodnoga dana, uvukli smo se u šator i krenuli na spavanje.

Dan drugi.

Lijeno se kotrljamo do glavnog grada, i čekiramo u hotel, ovdje nema šatorovanja. Dan provodimo u laganom obilasku, i navečer se skupi ekipica za večeru, nakon čega se zapućujemo u Laugardalshöll, sportsku dvoranu u kojoj se održava koncert, glavni razlog našeg dolaska.

[slika1d]Cijeli dan prolazi nekako otužno, mozda i zbog dnevne porcije Putumayo glazbe, koja ja uključivala New Orleans brass, što nije baš moj par rukavica, ali inače dovoljno kvalitetno i zanimljivo za nekoga kome je to djir, i Hawaiian playground, izdato na sub-labelu Putumayo kids, za ovo nisam siguran da li je namijenjeno djeci ili odraslima, vjerojetno traži još koje slušanje. Svejedno, ja sam potpuno bez očekivanja, i prepušten slučaju, a čovjek kojeg ćemo upravo vidjeti na djelu, ikona je svjetske glazbene scene, idol mnogih, i inspiracija, a njegove su pjesme prepjevane tisućama puta, u mladosti je bio buntovni pjesnik, koji je svojim stihovima zadao glavabolju mnogoj svjetskoj vladi. No, stavimo sve to na stranu, i mirno pratimo, jer koncert upravo počinje.

Prva pjesma također počinje dosta otužno, no, dečki se vjerojatno zagrijavaju.

Počinje druga, i zasvira poznati rif, ali pjesma kreće nepoznatim smjerom, i nastavlja se, valjda, zagrijavanje. Treća pjesma nastavlja se u istom ritmu, bez oscilacija, riječi nisu izgovorene, niti otpjevane, najbliži opis bio bi: odmumljane, ako takva riječ uopće postoji. Bob Dylan stoji, ili sjedi, gleda u stranu, i pjeva, vjerojatno za sebe, ili za svoje glazbenike. No, nada je još uvijek tu, i čekamo da počne komunikacija između izvođača i publike.

Nakon još nekoliko pjesama, postaje jasno da ovi nisu ovdje radi nas, vjerojatno ni radi sebe, nego radi navike, ili možda dolara (kruna, u ovom slučaju, kojih je trebalo izbrojiti osam tisuća i devetsto po glavi, u prijevodu oko osamdeset eurića, ili petstošezdeset kuna).

Ja razočarano otvaram mobitel, i počinjem igrati solitaire, nasmrt se dosađujući, no odjednom, nešto se događa!! Bas gitarista zakoračuje naprijed! I čini još jedan korak! I još jedan, hoda. No, iznenađenje ne traje dugo. Nakon desetak sekundi, vraća se natrag, u ”voštana figura” poziciju, zaklima lagano glavom i ostaje ukopan, kao i ostatak benda. U sredini jednog od nizova bezličnih nota, začuje se nešto poput ´bhhwlowin´in d wind´, i to je sve što je meni od repertoara folk ikone bilo poznato, kojeg sam se naslušao od sedamnaeste do danas. Ovdje ne postoji nikakva Ljilja sa zapada, irski šerif ne ganja odmetnika Boneya, nema muškarca u dugom crnom ogrtaču, Sare, Ire Hayesa, španjolskog Harlema, Uragana, niti ičega slikovitijeg od starog, bezvoljnog, i osušenog bakalara, koji sada na brzinu predstavlja bend i odlazi u backstage. Nakon podužeg bisa (koji je ovdje uobičajen), vraćaju se i izvode još jednu ili dvije strahote, te se opraštaju od publike, sa držanjem poput bogova.

Sasvim dovoljno za jedan dan koji je počeo u otužnom tonu.

Čujemo da Dylan odmah nakon koncerta ima let, i ja vjerujem da leti kući, te hvata sljedeći koncert dan prije, što je i razumljivo, jer covjek ima 67 godina.

No, godine nisu razlog za ovakvo nepotrebno gubljenje vremena, ima i drugih načina za to. Mene bi, naprimjer, nekakav hobi poput vrtlarstva ili lagane stolarije umnogome više zabavio nego rock koncert čiji je jedini znak bio nečija bljuvotina u zahodu.

No, svakome svoje, kritike su bile podijeljene, upućeni su rekli da je koncert bio savršen, a čiča Bobi uvijek ponešto hladan prema publici, ne kaže ”dobra večer” ni ”laku noć”, a ako predstavi bend, to znači da je u izuzetno dobrom raspoloženju.

Ja mislim da sam se nagledao sranja, i ne znam koliko je Dylan drukčije svirao prije desetak godina, ali znam da sam oko devedeset pete vidio u Austriji Neila Younga, i taj ima papar u dupetu. Bez obzira što mu na početku koncerta spuštaju klavir na stage, nakon pola sata vidi ga se kako prašnjavom kaubojskom čizmetinom udara po gitarskoj pedali, i trese sijedom glavom kao da ima devetnaest. Ovo je možda ekstremna usporedba, ali i jedina koja mi pada na pamet.

Dan završavamo u lokalnoj krčmi, napijeni do grla lager pivom. Mene zadovoljava to da svi donekle razumni o viđenom koncertu imaju otprilike isto mišljenje kao i ja, a tek neki sa profinjenim umjetničkim ukusom (kh,kh) se ne slažu.

Sutra se vraćamo put isturene karaule, vjerojatno sa alkoholnim oblačićem iznad glave, svejedno sretni, i bogatiji za iskustvo.