Portret pjesnikinje Snježane Radetić. Koja se ne boji stršati na pokošenoj livadi

Ljude upoznajemo u nekim njihovim životnim ulogama. Snježana Radetić spada među one osobe koje ljudi poznaju iz različitih konteksta: kao njeni učenici i učenice, kolegice i kolege, ljudi od kulture, ravnatelji/ce i… ljubitelji/ce poezije. Premda je iz perspektive javnosti bivanje pjesnikinjom njezin najnoviji identitet, Snježana će reći da je pjesnikinja oduvijek.

„Godinama se u meni taložilo iskustvo, osjećala sam ga kako želi van, ali nisam pronalazila kanal kojim bih to propustila. Čak sam i naglas govorila kako ću jednoga dana napisati knjigu. Potreba je bila sve jača pa sam počela zapisivati jutarnje stranice, dnevničke zapise, stihove. Verbalni sam tip pa kad me život zatekao na poslu koji me u tom smislu stiskao, sužavao moj intimni prostor, pisanje se pokazalo kao oslobađajuće. To je bio kanal za ono što je iz mene tražilo svjetlo dana.“

Prije nepune dvije godine javnost je ugledala Snježanina prva zbirka pjesama „Privilegija leta“ – vrlo intimna i iskrena kolajna stihova teških kao gusta zimska kiša. Prigrlile su je i publika i kritika. Sad je već u pripremi druga. Pitam je želi li da to još ostane tajna. „Da, neka ostane tajna jer sam praznovjerna. Mogu samo reći da je zbirka spremna i da joj je radni naslov Ničija zemlja.“

Budući da sam pjesmu istoga naslova čitala na društvenim mrežama i kako me se dojmila snažna impresija žene koja je sama, koja se nema na koga osloniti u vrijeme kada je oslonac potreban, pitam možemo li s čitateljima podijeliti koji stih, kako bismo zajedno zavirili na stranice knjige u nastajanju. Meka kakva jest, Snježana pristaje podijeliti posljednju strofu.

„otkad si ničija/svi su tvoji ispiti komisijski/ nema više lakog prolaza/ jer sigurno nekog potajno imaš/ i sigurno si nešto gadno skrivila/ u svakom slučaju ti nešto fali/ zato se oni i usude nonšalantno/ prilaziti/ kao da si neograđena livada/ na kojoj bi mogli lagodno pasti/ i otići dalje/ ničija zemlja bez prirodnog zaklona“

Snježana je na društvenim mrežama nedavno imala „projektić“, kako ga ona zove. Kroz mjesec dana dnevno je ispisivala po jednu misao o tome kako biti nježna prema sebi i kreirala videozapise koji bilježe ljepotu trenutka.

Projekt se može vidjeti u highlightsima na njenom Instagramu pod nazivom Dnevne nježnosti ( https://www.instagram.com/stories/highlights/18037367732115013/ )

Jedna od njenih nježnosti je ne željeti biti netko drugi. Je li joj ugodno biti Snježana? Što je u tome bivanju najugodnije? Ona na to kaže da smo često prestrogi prema sebi jer nas tako oblikuje odgoj, tuđa ali i vlastita očekivanja, pa zaboravimo da najprije treba ugoditi sebi kako bismo mogli ugoditi drugima, treba voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge.

„Nježnost prema sebi dolazi nakon puno različitih obaveza iz mnoštva ženskih uloga koje odigramo svakoga dana. A treba se pitati, redovito, kako sam danas sama sa sobom. Od šume obaveza zaboravljamo na sebe. Zato sam duboku intimnu priču svjesno lansirala u javni prostor, kao podsjetnik i samoj sebi. Natjeralo me je da uđem dublje, a u konačnici, neophodno je biti iskrena prema samoj sebi. To nužno znači pokazivanje vlastite ranjivosti, ali nemam s tim problem. Kad se pokažeš ranjivom, ne mogu te više iznenaditi. Ako se skrivaš, uvijek možeš biti povrijeđena. Bilo je oslobađajuće kad sam do toga došla. Mnoge moje pjesme govore o nelagodama iz uloga u kojima sam se zaticala a koje nisu bile moje, u kojima se nisam osjećala kao ja.“

Kad ovakvu iskrenost pokušate označiti kao hrabrost, Snježana će reći kako je hrabrost isturiti glavu iako se bojiš, dopustiti radoznalosti da bude veća od svega. Hrabri se najviše boje. „Dok god si radoznala, starenje te ne može progutati“, kaže Snježana Radetić.

Književnike, a posebno književnice nerijetko pitaju kada pronalaze vrijeme za pisanje. Čini se da iz Snježane stihovi teku kao iz čudom nabujalog slapa. Ona kaže da gotovo svakodnevno u telefonske bilješke unosi natuknice pa kad je provocira neka tema, natuknice pomognu u nastajanju pjesme. „Onda to krene. Ima takvih razdoblja kad poezija samo teče. Proces stvaranja je prostor koji se stalno puni i prazni. Akumuliram iskustva pa onda dođe trenutak da ih pretočim u stihove.“ U manje od dvije godine napisala je, kaže, dvjestotinjak pjesma.

A ne piše samo poeziju, nego i kratke priče. Radi na zbirci priča, ali veli da još uči pisati u toj formi. Uostalom, tko može reći da nečim potpuno vlada? „Stalno se mijenjamo i stalno smo u procesu promjena. Pisanje je sjajno jer u tom procesu možeš pratiti kako te život mijenja. Vidiš stvari koje su prije bile skrivene, mijenjaju ti se uvjerenja i stavovi a kad je to sve negdje napisano, možeš se vratiti i vidjeti tko si bila. Zasad mi je tema žene najintrigantnija. Pišem priče o ženama različite dobi, u različitim situacijama i okolnostima susreta s drugima. Temelj mojih priča je odnos žene i svijeta u kojem živi. Želim vidjeti što ih sve ranjava, što ih gradi i mijenja.“

Upravo je pisanje kratkih priča razlog što je nedavno, tijekom Mjeseca knjige, bila rezidentica Gradske knjižnice Rijeka. Tema ovogodišnje Književne rezidencije Kamov bila je treća životna dob pa ju je to ponukalo na istraživanje tema i situacija koje sustižu žene u toj dobi. Tokom rezidencije nastala je priča koja je objavljena na mrežnoj stranici riječke knjižnice i prenijeta na njenom Facebook profilu https://www.facebook.com/snjezana.radetic

Otkrit će da je odrasla u konzervativnoj i religioznoj obitelji iz koje nosi iskustvo kako žena po sebi nema osiguran životni prostor za razvijanje i rast, kako se za njega mora izboriti a prečesto je to kroz borbe s vjetrenjačama. Posebno se osvrće na svoje iskustvo žene koja je bila u braku pa se rastala i sama trebala kreirati sigurnost i osobni razvoj u neistraženim prostorima.

„Odjednom su odnosi s ljudima dobili novu dimenziju, jasno razlučeni tražili su od mene veću budnost i više odvažnosti. Bila sam ista žena i onda i poslije, ali različito su me tretirali. Iz toga ne možeš nego zaključiti kako za tebe nema sigurnog mjesta ni u privatnom ni u poslovnom svijetu. Ti si baš kao ničija zemlja. Ako na to pristaneš.“

Pjesnici stvarno jesu čuđenje u svijetu. Spisateljica Snježana Radetić u ovom svijetu jedinka je koja „strši na pokošenoj livadi“. Prirodno, nježno i radoznalo. Kad piše, napinje luk do točke boli koja raskrinkava jer je, kaže, tamo istina koju sebi samima teško priznajemo. Ali, napinjanjem luka razvezuje čvorove – one u sebi koliko i one koji sputavaju druge ljude. „Nije to jednostavno, govoreći o sebi uvijek možeš i povrijediti. Ne samo sebe, već i one koji se kroz tebe prepoznaju. Da, tu se radi o onoj hrabrosti o kojoj smo razgovarale“.