Porečki plač - što se u proteklih 30 godina događa sa našim gradom i tko ga je začarao?

Bivši gradski vijećnik iz redova IDS-a, jedan od osnivača i nekadašnji tajnik te stranke Maurizio Vivoda obratio nam se pismom kojim ocrtava svoja razmišljanja o aktualnom porečkom trenutku i stagnaciji do koje su doveli nepotizam i pozicioniranje na čelna gradska mjesta poslušnih i podobnih umjesto sposobnih. 

Vivodino pismo uz minimalne korekcije prenosimo u cijelosti.

Nadam se da će svatko tko bude šetao kaniželama grada, Decumanusom ili Rivom do Suda nakon ovoga pisma čuti moj krik nezadovoljstva i plač duše jednog Porečana. Nadam se da će se taj putnik upitati zašto šeta mrtvim gradom, što se dogodilo u posljednjih trideset godina i tko je „začarao“ naš grad?

Prisjećam se osamdesetih kad su Poreč i njegovi građani bili uzor u turizmu nekadašnje države, njen ponos i primjer. Osjećali smo se gotovo razmaženima jer su mnogi tada smatrali da „živimo na drugoj planeti“. U svemu smo, naime, bili prvi.

Nisam siguran znaju li mlađi uopće kako je Poreč živio od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Bilo je to doba preporoda, kad se malo ribarsko i zemljoradničko mjesto pretvaralo u svjetski poznato turističko središte, kad je dvoje ambicioznih ljudi u sinergiji sa stanovnicima jednako disalo i živjelo, stvaralo i gradilo ponos nekadašnje države.

Štifanić i Restović bili su ljudi koji su obilježili to vrijeme, kreativci i vođe, vizionari u pravom smislu.

Mi koji se sjećamo tih trenutaka, koji smo živjeli u to vrijeme, složit ćemo se jednoglasno oko toga da su od svega danas ostale samo uspomene.

Godine rata i straha, promjena iz socijalističkog društva u nama tada nešto nepoznato bile su teške, a budućnost neizvjesna i upitna. No, koliko su god ta vremena bila nebulozna i teška, Poreč je reagirao brzo i snažno, postavši vrlo važan kreator i lider političkog pokreta koji se danas zove IDS.

Tada sam imao 26 godina i pamtim da se, bez obzira na to kako su vremena bila teška i politički osjetljiva, osjećala volja i želja za novom budućnošću. IDS je tada nadmoćno dobio povjerenje cijele Istre, a Poreč je bio i ostao ponosna „Bastilja“ te stranke, koja je ovih dana proslavila 20 godina svoga postojanja.

U tom smislu razmišljam kako bi lijepo bilo, poput svih velikih obitelji, napraviti analizu prošla dva desetljeća, prisjetiti se nekih perioda i dobrih stvari, ili ljudi koji su i dalje tom čarobnom poluotoku mogli otvarati puteve „prvog i najboljeg“.

Ne mogu iz glave izbaciti vrijeme 93-94. godine kad je „naš Nino“ tadašnju porečku izbornu kampanju zasnivao na kritikama prema Zagrebu i kad smo bili kao Asteriks koji brani svoj regionalizam, otvoreni prema svima. Najbolje što iz tog vremena pamtim i na što sam bio ponosan, a što je činilo bit tadašnjeg IDSa, bio je naglasak na mlade i na zaposlenost!

Govorilo se kako nećemo dozvoliti da naši mladi Istrijani idu trbuhom za kruhom kao njihovi pradjedovi i da je to stranka koja neće dozvoliti da privatizacija raznese ono što su naši roditelji za nas sagradili. Trebala je to biti stranka koja će se boriti za interes malog čovjeka, malog poduzetnika, za sve nas. Kad samo pomislim koliko smo u to vrijeme bili jedinstveni i kako smo bezuvjetno vjerovali našemu Županu.

Vremenom je IDS, nažalost, počeo pokazivati svoje slabosti. Oni koji su bili okrenuti ka budućnosti očekivali su da će se IDS nad porečkom privatizacijom postaviti čvrsto i nametnuti se svojim kvalitetnim kadrovima te aktivno sudjelovati u razvoju grada, ali to se nije dogodilo, posebno ne na način i u okvirima u kojima je grad bio poznat: kao Prvi i Najbolji!

Nikako ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je Poreč u to vrijeme bio u boljem početnom položaju od bilo kojeg drugog grada u državi. No, umjesto da to iskoristi, IDS je krenuo sa nepotizmom i imenovanjem poslušnika bez stvarnih vrijednosti. Nisu korišteni potencijali ljudi koji su mogli dati novu energiju i stvarati dodatnu konkurentnost.

Godine su prolazile, mandati se izmjenjivali, a mi smo gubili kvalitetne ljude. I dan-danas oni koji vrijede napuštaju tvrtke i odlaze iz grada.

Žalosno je da su u doba privatizacije moji sugrađani bili većinski vlasnici svojih tvrtki, a njihovi su predstavnici u upravnim odborima prodali njihovu i našu budućnost. Osigurali su sebi mirovine, a radnike zaboravili, dok je IDS mislio – kako to nije politika!!!

Zahvaljujući tadašnjim „velikim“ direktorima koji su te tvrtke vodili, mi smo danas stranci u vlastitom gradu, gradu mrtvila i neuspjeha. Istovremeno „penzionerski VIP-ovci“, od kojih neki još trguju glasovima umirovljeničke stranke u Gradskom vijeću, od današnje vlasti za to bivaju nagrađeni gradskim nagradama. Imena su zaista nepotrebna, ali se svejedno pitam: "mogu li oni mirno spavati?"

Birali smo gradonačelnike i vjerovali da oni mogu puno toga učiniti. Uvijek se sjetim Žufića i Kosića koji su se zdušno zalagali i borili za projekt Peškera, a koja još uvijek stoji nedirnuta i to samo zato što to nekima nije odgovaralo, i zbog toga što oni nisu bili odabrani.

Dvadeset godina je zaista puno vremena i uz svu tu veliku vojsku poslušnika, nažalost, do sada nismo napravili ništa, čak ni bolnicu za svoje djedove i bake. Ali smo zato dozvolili Rockwool. Baš tužno.

Poreč je grad čiji se stanovnici više ne smiju. Grad poprima neke nepoznate oblike i običaje, gubimo svoj identitet primorskog mjesta, a riva je ljeti degradacija za svakoga tko se osjeća imalo Porečanom.

Porečka je vlast prije nekoliko godina izgradila "mauzolej sporta" koji nam ostaje u desetljetno isplaćivanje, ne vodeći računa o tome kako ćemo za nju namiriti novac. Jer, to je ipak samo jedna dvorana.

Ne znam jesu li tadašnji gradski vijećnici prilikom dizanja ruku razmišljali i vodili računa o tome da gradu trebaju nova škola, nova riva, revitalizacija starogradske jezgre, obnova muzeja (koji je zatvoren već 3 godine!) i još štošta, pa su tako bezumno zadužili grad. Ili je za to bio dovoljan samo blagoslov gradskih čelnika, počev od gradonačelnika gospodina Štifanića, velikog gospodarstvenika i predsjednika Gradskog vijeća gospodina Kodana te svemoćnog gospodina Eda Kosa, a uz obavezni blagoslov Odbora za financije, tada vođenog od predsjednika uprave Plave Lagune kao jedinog velikog ekonomskog vizionara? Vizionara koji je, vidjevši da investicija plovi Titanikovom rutom, izjavio da je u sukobu interesa i napustio Odbor.

Pitam se kamo naš grad ide vođen ljudima koji griješe u kapitalnim investicijama, uz napomenu da samo oni znaju koliko su stvarno pogriješili?

Vjerujte, svi su se dobro naplatili, a nama su, dragi moji, ostavili samo dugove i probleme.

"Naš Nino" je prije nekoliko dana istaknuo da je došlo vrijeme za generacijske promjene, izbjegavajući spomenuti kako je vrijeme da zaboravimo autokrate, zavidne i opstrukcijske subjekte koji upravo pod patronatom stranke vode pojedina mjesta i gradove.

Priča se o "vremenima novih strategija" i o tome da će "ljudi uskoro na Mars", a mi i nakon 20 godina još uvijek gledamo Nina i "baruna Kosa" pitajući se smijemo li ih uopće na ulici pozdraviti, ili se trebamo osjećati kao na dvoru, ponizno i počašćeno njihovim prisustvom?

Predizborno je vrijeme, ostalo je još godinu dana, a nikad nismo bili u lošijem stanju nego sada. Zaduženi preko svake mjere, neispunjenih obećanja danih građanima, svi napuštaju brod i podsjećaju na časnike Costa Concordie. U stvari, ovi su još gori. Jer, nije tajna da Lo Župano ide u Bruxelles, a gosp. Kos na visok položaj u Hrvatske ceste. Za Kodana je najbolje da ode u mirovinu, a gospodin Štifanić... ionako samo on zna gdje mu je mjesto, kao što dobro zna i to da je preskroman za tako ekskluzivno društvo.

Je li moguće da za takvo stanje nitko neće odgovarati? I da će i dalje, povlačeći konce poput lutkara, izdaleka upravljati marionetama (ovim ili nekim novim) u našem gradu? Porečani i sugrađani moji dragi, ma kakva nas to budućnost čeka? U kom mi to smjeru idemo?

Žalosno je imati potencijale kakve ima Poreč , a biti tako inertan i bez rezultata. Biti grad rimske povijesti, imati sjedište Biskupije, nekadašnjeg Sabora, imati UNESCO-ov spomenik i ogroman turistički potencijal pravo su bogatsvo s jedne strane, a s druge, sve smo jadniji, bezvredniji i zapostavljeniji.

Pitam se, jesam li ja jedini koji izražava svoje nezadovoljstvo ili je možda vama ostalima sve ovo dobro?

Misli li uopće još neko kao ja?

U nekim bi se durgim vremenima ovakvo moje obraćanje javnosti smatralo neposluhom zbog kojeg bih vjerojatno bio kažnjen. Jer, svojevremeno sam kao tajnik stranke u porečku kolicijsku postaju bio priveden kao potencijalni atentator na gospodina Kosa, i to samo zbog toga što smo nas dvojica u više navrata o nečemu imali različito mišljenje.

Jedina moja krivica je u tome što sam ovdje rođen, što volim ovaj grad i što za njega živim.

Znam, neki će reći "Što je bilo, bilo je..", ali baš zato, zbog svoje djece ne smijemo dozvoliti da ovaj grad bez ikakvog osjećaja srama i bez odgovornosti nastave voditi u daljnju apatiju.

Brinem zbog toga jer bi u svakom imalo razvijenom društvu ovakvo stanje izazvalo nekakvu reakciju. Nemojte misliti da je to samo moj problem i moje nezadovoljstvo i... ne zamjerite što sam si dozvolio malo vikanja i u vaše ime.

Nek nam je Bog na pomoći! - Che Dio ci aiuti!

Vivoda Maurizio, Poreč, ožujak 2012.