Porečki lungomare baj-baj, uskoro ćeš postati biskupov mali auto-raj
Čuvari gradskih zidina dozvolili su njihovo probijanje radi primitivnih potreba. Što je sljedeće? Šator na zvoniku Bazilike?
Jesu li stanovnici Staroga grada manje vrijedni od svećenika Rimokatoličke crkve u Hrvata?
[slika1d]Najave da će se parkiralište u porečkom biskupskom dvoru sa ostatkom grada prometno povezati kroz porečki lungomare izazvale su ljutnju brojnih građana, naročito zbog toga što je iz mišljenja Konzervatorskog zavoda (koji je cijelu tu priču predložio) razvidno kako se biskupa i njegovu ekipu smatra osobama od posebne važnosti, daleko veće od, primjerice, stanara porečkog Starog grada.
Nekome muke po parkiralištu, nekome odriješenje vreće svih želja
Građani starog dijela Poreča svakodnevno muku muče sa traženjem parkirališnog mjesta koja bi im na svaki način trebao biti osiguran. Tijekom zime još nekako, ali u ljetnim mjesecima stari je grad preplavljen vozilima vikendaša, pa i onima stranih registarskih pločica, bezobzirno parkiranih posvuda.
Još nam je svjež ljetošnji primjer kad su stanaru iz Cardo Maximusa paukom odnijeli automobil jer je, nemajući gdje, na povratku s posla rano ujutro parkirao ispred hotela Neptun. A i nije to jedini slučaj, ima ih jako puno.
I dok se problem građana godinama ne rješava, odjednom se porečki lungomare, ta pješačka svetinja, može proglasiti zonom predviđenom za automobilski promet, ali ne svih nego samo – biskupa i njegove svite.
Zato i ne čude brojni pozivi i SMS poruke građana kojima smo ovih dana obasuti, a koji nisu takvog sadržaja da bi ih se moglo objaviti. No, svima je zajednička ljutnja na strukture u vlasti, na Konzervatorski zavod, a napose na Crkvu koja bahato za sebe traži ono na što nemaju pravo obični građani.
[slika2d]
Jesu li biskup i njegovi gosti doista toliko posebni da zavrjeđuju takav tretman?
Građani kažu da nisu. No, tko još za bilo što pita građane?
Iako svi skupa odavno želimo da gradska jezgra postane no-no zona za automobile i uopće sav promet osim dostave i za lokalno stanovništvo, ovom će odlukom, ako se ona do kraja provede (a vidimo da hoće), zauvijek biti onemogućena pješačka zona u starome gradu.
Ne vjerujući u to da smo dobro razumjeli ranije priče o tom ”prometovanju”, nazvali smo jučer člana gradskog poglavarstva, gospodina Eda Kosa. Zbog kompleksnosti materije, kako kaže, nije jučer bio u mogućnosti objasniti nam detaljno o čemu se konkretno radi, ali je potvrdio da će promet iz dvorišta biskupskog ordinarijata doista teći na lungomare. Također je obećao da će za parentium.com u petak, između blagdana, pojasniti sve što nas zanima.
Oni koji trebaju čuvati kulturnu baštinu – razvaljuju je
Rezimirajmo, u međuvremenu, ono što znamo: likovi iz Konzervatorskog zavoda došli su na genijalnu ideju da biskup i njegovi gosti trebaju imati pravo vožnje do svojih dvora. Kako se oni nalaze usred starogradske jezgre gdje prometa uglavnom nema (a ne bi ga nikad, ni u kojem obliku, trebalo ni biti), postalo je sasvim prirodno predložiti da se promet ima kanalizirati kroz porečki lungomare. Isti onaj lungomare koji je nedavno štokovanjem kamena napokon doveden u pristojno stanje, da pješaci ne moraju brinuti za lomljenje nogu i ruku, razbijanje glava. Isti onaj lungomare kojeg obični Porečani i brojni turisti koriste za ugodne, romantične i kakve već sve ne šetnje, smatrajući ga gradskom svetinjom i psujući svakog magarca koji po njemu juri skuterom ili motociklom.
[slika3d]Podilaženje biskupu na ovakav način je, da prostite, obično, najobičnije svetogrđe. Blamaža je to bez presedana, i samo kap vode u moru nebuloza u starome gradu (krovovi, jerte, tende, šahtovi, hidranti...) o kojima ćemo, kad smo već izazvani, početi glasno pisati.
Vi koji vjerujete u Boga – molite se za duše onih koji ovom našem gradu ubijaju dušu, jer ne znaju što čine. Osim što su konzervatori dali dozvolu za probijanje kamenih zidina, dozvolit će i vožnju automobilima tamo gdje to nikome normalnome ne bi palo na pamet.
Sudeći prema onome što građani staroga grada govore, ta se odluka, na koju je Grad bio praktički primoran, neće u djelo sprovesti bez otpora. Jer, građani pamte i djeci oduzeto igralište, te znaju s kime imaju posla. ”No passaran” – poručuju.

