Porečki kontrasti

Lokalno
02.05.2013 10:22
D. Požarić
1
1
Sjedim tako u kafiću na porečkoj rivi nakon napornog dana na poslu. Prelijepo je vrijeme, dan uoči Praznika rada, u grad su stigli brojni turisti predvođeni vjerojatno najbrojnijim Slovencima koji su uspjeli napraviti "veliko spajanje" (vidi, vidi – ima toga i u Europi!). Muvaju se po terasama, sunčaju se, ispijaju kave, ližu sladolede, jedu kolače. Djevojke u ljetnim haljinama... prorezi, gole noge, ruke i ramena, ženske obline i muški mišići "na izvol'te", psi veselo laju i sve odiše ugodom u kojoj kao da nitko ne zna za krizu. Dobro, jasno mi je za pse! Ali ljudi – pa oni bi valjda trebali znati... ma ne, ne treba narušavati idilu i najavu bogate turističke sezone. Samo da vrijeme bude lijepo i da opet ne presuši Butoniga.
Na bitvi za koju je privezana više stotina tisuća eura vrijedna jahta sjedi muškarac star četrdesetak-pedesetak godina. Naravno, jahta nije njegova! Nekad je bio poznati poduzetnik, a danas mu baš i ne ide najbolje. U ruci drži plastičnu bocu iz koje povremeno otpije gutljaj vode, pogled uprt u daljinu, prema morskoj pučini. Njegov aktualni mjesečni prihod ne može pokriti ni cijenu goriva koje spomenuta jahta potroši za vrijeme jednostavnog manevra pristajanja uz obalu, jer taj si nekadašnji poduzetnik danas teško može priuštiti i kavu. Nije on ni glup ni nesposoban, a ne spada ni među one koji su do imovine došli preko rodijačkih veza ili kriminalnih djelatnosti, pa je zbog nesmotrene rastrošnosti izgubili. Jednostavno ga nije išlo. Poklopila se hrpa nedaća i sad je tu gdje je: razveden, djecu rijetko viđa, dekintiran, bankrotiran, besperspektivan i neprimjetan. Riječju: suvišni čovjek... onaj poznati romantičarski ruski lišnaji čelovjek (da sad ne pišem izvornik na ćirilici, znate već zbog čega!), s otvorenom perspektivom da postane i novovjeki kišni čelovjek... da se izgubi u bespućima vlastitog uma!
Uz bitvu za koju je vezana spomenuta jahta nalazi se velika terasa lijepo uređenog kafića. Za jednim od stolova na terasi, među sretnim turistima, s dijelom obitelji sjedi "poznati porečki poduzetnik" čiji je vrhunski poslovni doseg u proteklih deset-petnaest godina bilo stjecanje članske iskaznice jedne od političkih stranaka, nazvat ćemo je HDSU (Hrvatska Demokratska Stranka Uguza). U suštini je propalica i nesposobnjaković, "dužan na sve strane".
Čovjek s bocom vode svoj je nekadašnji imetak stekao znanjem i radom. Uguz je svoj imetak, međutim, stekao potpisom na listu kandidata HDSU-a. I ne samo imetak, nego i šansu da dodatno uspije, osigura sebe i svoje potomke. No, uguz je po svojoj definiciji čak i nedovoljno radišan da bi poklonjeno uspio oploditi, te je i poklonjeno uspio upropastiti.
Poduzetnik s bocom vode je propao, a propalica-uguz i dalje egzistira zahvaljujući svojoj "snalažljivosti". Jedan na bitvi pijucka vodu, možda i onu iz špine, jer nema novaca za novu "Janu" čija litra košta skoro kao litra benzina. Za to vrijeme onaj drugi na terasi kafića trpa u sebe sočne kolače i sve zalijeva spremutom od naranče.
Osim očigledne poslovne, obiteljske i svake druge tragedije koja se oslikava na sivom, bezizražajnom licu čovjeka s bocom vode, malo tko primjećuje da smo onu uguzovu spremutu i kolače platili - mi. Porezna uprava kojoj je njegova tvrtka dužna veliki iznos novaca, svi oni koji zbog njega i drugih uguza nisu uspjeli dobiti poslove na pošteni način, putem javnih natječaja koji nisu namješteni, dokazujući svojim znanjem svoje mjesto pod suncem zaposlenosti. Platili su tu spremutu i kolače i svi pošteni poduzetnici kojima je uguz dužan i koji nikad neće doći do svoje love. Platio ih je, naposlijetku, i onaj nesretnik s bocom kojemu je naknada za nezaposlenost, zbog svih uguza u ovoj državi, gotovo besmisleno malena i nedovoljna za život dostojan ljudskog bića.
U međuvremenu, nitko se ne bavi ljudima s bocom vode, nego se veselimo zbog toga što je cijena litre benzina pala na 9,99 kuna. Pritom smo potpuno zaboravili da se prije nevelikog broja godina za deset kuna moglo kupiti dvije i pol litre iste tekućine. Malo brontulamo, ali plaćamo, a da nas pritom nije dovoljno briga za činjenicu (ili je neki od nas nisu niti svjesni) da su stalna poskupljenja očigledan primjer porobljavanja radničke klase koja fizički vjerojatno radi duplo više nego prije 15 godina, kad se moglo razmišljati i o nekakvoj štednji za budućnost, o mirovini u kojoj još stignete biti zdravi i uživati. Umjesto da zarađuju dvostruko više, današnje generacije doslovno životare od prvog do petog u mjesecu – poslije toga samo životinjare. Umjesto da štede i osiguravaju nekretnine za svoje potomke, današnje generacije kopaju po kontejnerima i skupljaju plastiku, još ovo kratko vrijeme dok je još imaju kome prodati. Mnogi su naprasno odustali od zaljubljenog maštanja po parkovima o dvoje-troje djece koju su planirali imati. Oni ne mogu zaraditi za nekretnine kao njihovi roditelji. Oni svoju djecu umjesto u bezbrižan život bacaju na okrutno "tržište rada", što je eufemizam za džunglu u kojoj vlada zakon jačega. I to ne zbog nesposobne radničke klase, nego zbog uguza na svim nivoima, od mjesnih odbora, županija, do država, federacija i globalnih organizacija tipa EU.
Kad je egzistencija u pitanju, danas su jedino sretna djeca onih čiji su roditelji ili ekstremno sposobni ili su im roditelji jednostavno uguzi. Sva su ostala djeca propali slučajevi, osim ako i sama ne budu natprosječno nadarena, ili ako se ne uguze k nekom uguzu.
Definitivno ste u krivu ako nakon čitanja ovog teksta mislite kako znate na koju stranku uguza mislim. To je vaš bed, jer ja uopće ne mislim ni na kakvu konkretnu stranku, a čovjeka s bocom "Jane" i propalicu koja loče spremutu i ždere kolače uzeo sam tek kao tipičan primjer nečega što se nalazi svuda oko nas – obojicu ih gledam(o) svakog dana. Tipičan je to primjer nedovoljne brige za one kojima je teško, primjer nedovoljne spremnosti da učinimo napor pa jednom u četiri godine izađemo na izbore i barem odbijemo glasati za uguze, ako ih već prepoznajemo!
Možda niste znali
Litra goriva je pedesetih godina prošlog stoljeća koštala malo više od jedne kune. Do 1971. njena cijena nije prelazila 2,2 kune, a do 1977. je narasla na oko 3,30.
Kad sam 1999. kupio svoj stari Kawasaki, litru sam plaćao oko 4 kune. Rezervoar na sadašnjoj Yamahi (20 litara) me dvije godine kasnije koštao oko 90 kuna. Danas taj isti rezervoar goriva košta 200 kuna ili gotovo deset puta više nego 1971. godine. Razliku u cijeni pojeli su, pogađate, uglavnom uguzi, veliki dio oni bjelosvjetski, koji igraju na veliko, ali ne puno manje i oni naši, vlastiti uguzi.
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti