Porečki barba Napoleon na tehničkom pregledu vozila

I prije najnovijih postroženja uvjeta za prolaženje tehničkog pregleda vozila, porečka je stanica bila poznata po strogoći, zbog koje su mnogi vlasnici sa područja Poreštine svoje karampane išli registrirati kojekuda diljem Istre gdje je režim bio „labaviji“. No, jednako tako, porečka je stanica za tehnički pregled vozila bila i ostala poznata po korektnosti, barem kad je u pitanju iskustvo autora ovih redaka.

Otkad sam 1984. dobio vozačku dozvolu, otac me učio da automobil i motocikl moraju biti ispravni i čisti. Toga se držim i danas, u svojoj 45. godini. Uvijek na tehnički pregled nastojim doći nekoliko dana prije isteka valjanosti prometne dozvole. Koliko se sjećam, nikad me u životu ni jedan kontrolor nije vratio, pa makar i zbog neispravne sijalice.

Sa svim sam kontrolorima u korektnim odnosima, uvijek su spremni podijeliti sa mnom (i sa drugim vozačima) tehnička znanja kad nas nešto zanima, drže nas svojim savjetima informiranima, upozoravaju na novitete na koje trebamo pripaziti.

Ovaj podulji uvod napisao sam zato da bih vam dao do znanja, poštovani čitatelji, kako mi nije namjera blatiti ljude koji korektno rade svoj posao. Čak ni „Porečkom Napoleonu“ iz naslova ovog članka do prošle subote nisam imao što zamjeriti, niti mu imam namjeru zamjerati u budućnosti. Neću iskoristiti ni moć koju mi ovaj medij kao uredniku daje, pa izaći u javnost sa imenom i prezimenom. Umjesto toga ću opisati svoj doživljaj kao „obični“ čitatelj portala.

U subotu, 31. srpnja u ponoć isticala je registracija mog motocikla. Iako tehnički pregled imam naviku obaviti nekoliko dana ranije, na miru, ove su se godine (doista, ali stvarno doista: viša sila) stvari poslagale tako da to nisam mogao učiniti, pa sam se u Stanici za tehnički pregled vozila Poreč „nacrtao“ tog, 31. srpnja oko 12:30 sati. Nije bilo velike gužve, tek nekoliko automobila i kombija. Bio sam siguran da ću do kraja radnog vremena (14:00) stići obaviti sve potrebno. „Papire“ mi je pristojna i nasmijana gospođa sredila u roku od nekoliko minuta, a svoju sam Yamahu parkirao na izlazu iz hangara, kao toliko puta ranijih godina. Barba Napoleon me upozorio da moram stati u red iza automobila, jer od prošle godine sva se vozila fotografiraju. Rečeno-učinjeno.

Red se pomicao nikako, vrlo sporo. Oko 13:15 sati „susjed“ u redu iza mene počeo je sumnjati da ćemo stići na red tokom subote, ali mi je to izgledalo nemoguće. Osim toga, valjda bi nas Barba Napoleon ranije upozorio da ne čekamo nepotrebno na suncu, pa rekao neka dođemo u ponedjeljak?

Nakon gotovo sat vremena prženja na suncu, Napoleon je izašao i rekao „primit ćemo danas još do ovog kombija“, ostali mogu doći u ponedjeljak. Kako je do kraja radnog vremena bilo još više od 20 minuta, zamolio sam ga da primi i moj motocikl za kojeg mu ne treba više od 2-3 minute, kad sam već toliko dugo čekao iza „dizelaša“ i kombi vozila čiji pregled traje i po pet puta dulje. Osim toga, dok su „dizelaši“ bili na eko-testu na ulazu u hangar, drugi je kontrolor stajao besposlen i mogao je primiti mog „benzinca“.

No, Napoleon je bio neumoljiv, pa je i mene i preostale u redu jednostavno poslao kući.

U ponedjeljak sam se vratio na „mjesto zločina“ porečkog Napoleona. Primio me voditelj Centra, provjerio ispravnost vozila, ispisao potvrdu i za manje od pet minuta teta na šalteru mi je veselo ispisala novu prometnu dozvolu i knjižicu vozila.

Ne znam je li Barba Napoleon imao loš dan, ali znam da je meni pokvario vikend, iako to nije morao. Čisto sumnjam da je u ponedjeljak, vidjevši me ponovo na tehničkom pregledu, osjetio nekakvu satisfakciju svojim iskazivanjem virtualne moći, a ne vjerujem ni da će mu biti ugodno kad se u ovim redovima prepozna.

Neću napisati prigovor Centru za vozila Hrvatske, kako sam prehodno, u ljutnji, bio naumio. Možda barba Napoleon shvati kako smo svi obični smrtnici, vijci u sustavu, a ne gospodari tuđih sudbina, te da nas malo skromnosti i dobre volje neće ubiti. Ja ću to provjeriti već za nekoliko mjeseci, kad na tehnički pregled odvezen svoje vozilo na četiri kotača. Onako kako me otac učio: tehnički ispravno, provjereno, očišćeno i oprano. Zauzvrat ću očekivati samo poštenje i korektnost.

Za kraj imam tek jednu molbu, odnosno želju, koju sa mnom dijele mnogi poznanici: u 2010. godini bi doista bilo smisleno i potrebno omogućiti klijentima plaćanje davanja putem kreditne i debitne kartice. Ako to mogu svi, pa i osiguravateljske kuće, nije nam jasno zašto to ne može i Centar za vozila Hrvatske.

Zahvaljujem na pažnji.
Dražen Požarić, Poreč