Porečki annale: simbolika prostora

Vjerojatno prvi puta u gotovo pola stoljeća dugoj povijesti godišnje likovne izložbe Porečki annale, jasno je da u fokus ogleda i(li) likovne kritike treba staviti koncepciju, zamisao kustosa izložbe Mladena Lučića. Odabrane radove umjetnika stavio je u službu ideje reinterpretacije slojevitog prostora i naboja Istarske sabornice, koji danas likovno odiše barokom. Koliko je u tome uspio i je li izabrao upravo one autore i ideje koji najbolje grade tu likovnu viziju ili koncepciju?

Svaki javnosti dostupan dio slojevitog povijesnog zdanja umjetničkom je intervencijom ponovno, na kratko, vraćen izvornoj funkciji - svjetovnom likovnom formom i sadržajem, ne crkvenom, naravno. Intervencijama Mirjane Vodopije i Tomislava Bunteka prizemlje Sabornice metafizičkom preobrazbom postaje ponovno ranokršćanska krstionica, u «crkvenom prostoru» Sabornice ne nedostaje niti jedan od liturgijskih elemenata - od orijentalne Ćabe Damira Sokića koja glumi oltar, preko pala Bojana Šumonje, Josipe Štefanac, Lovre Artukovića, Željka Kipkea, vitraja Lea Vukelića, instalacije Posljednje večere Pauline Jazvić, balkonskog ružičnjaka-propovjedaonice Marijane Stanić, ispovjedaonice Ane Zubak, zavjetnih brodova Nine Ivančić, skulpture u niši Predraga Pavića do videorada Alena Floričića i videoinstalacije Silva Šarića… Lučić je odabrao radove tridesetak autora, od kojih su neki nastali upravo za ovaj Annale.

U Sabornici su svi detalji koje bismo očekivali u crkvi - reinterpretirani su različitim umjetničkim poetikama i izričajima, kao i prostor koji nije samo građevinski slojevit, nego je ispunjen kolektivnim političkim, pa ako hoćete i nacionalnim nabojem. Sabornica nije samo prostor, ona je i simbol regije s ruba političkih, socijalnih i kulturnih utjecaja. Zato svaki kustos Annalea koji poslu prilazi promišljanjem konteksta, zaslužuje pohvalu berem za hrabrost zbog «izazivanja svetinje». A to je, ako ćemo pogledati u suštinu, sama jezgra baroka - opravdana pobuna (reformacija) i višestruko snažnija obrana (raskoš i stroga pravila barokne crkvene umjetnosti koju zovu i umjetnošću protureformacije). Uostalom, samo ime ovog razdoblja u kulturi sugerira neobično, bizarno - biser koji je izrodila bolesna školjka. Bogu se treba diviti, a to divljenje najbolje se iskazuje blještavom, obilatom umjetničkom kreacijom, nalaže Crkva u baroku. Na tom tragu radove Kristijana Kožula doživljavam kao ovodobne najbaroknije provokacije koje ubadaju u najtanju liniju osobne obrane. Njegov licitarski šljem i malj i ovoga su puta taknuli najskrovitije mjesto. I dok je Crkva za baroknu umjetnost, koja joj je bila u službi od sredine 16. do prvih decenija 18. stoljeća, odredila kao ikonografsko pravilo izražavanje snažnog vjerskog zanosa i(li) skrušene pobožnosti (što je nerijetko rodilo bizarnošću i izvitoperenošću), to se u ovodobnoj počasti baroku taj princip ironizira do bizarnosti i izvitoperenosti.

Premda su neki posjetitelji Annalea na ovogodišnju izložbu slijegali ramenima uz opasku «već viđeno» - to je istina kada se prilozi koncepciji gledaju pojedinačno. Ali, radi se o tome da Annale treba vidjeti (protumačiti) «u jednom komadu». Kriterij za odabir umjetnika bio je «figurativni predznak neobarokne aure u umjetničkom izrazu» i(li) da rad može u Sabornici funkcionirati kao crkveni namještaj ili pala, kaže Lučić u tekstu koji prati izložbu. Povlačeći paralelu, Lučić napominje da je barok prvenstveno stil protureformacije, kao što je neobarok «stanovit odgovor modernoj koja de facto završava s minimalizmom i redukcionističkim tendencijama početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća». Ide i korak dalje, podsjećajući na to da su 90-te godine prošlog stoljeća «umjetnosti nametnule sociopolitičke konotacije postkonceptualne provenijencije u sprezi sa suvremenom tehnologijom» pa je, kako kaže, neobarokni duh zapravo direktna reakcija na takva razmišljanja. Tko znatiželjom uroni u koncept «počasti baroku», Sabornica će mu otkriti da se i neobarokni umjetnik (i čovjek) pokušava, kao i poneki onodobni barokni, othrvati svome «ideološkom Rimu».

Izložba se može razgledati do 20. rujna. (S. MATEJČIĆ)