Porečke ceste, rotori i prometni znakovi - ubojice motociklista i biciklista

Ne prođe godina a da na stranicama našeg portala ne pišemo o pogibijama ili teškim stradavanjima vozača motocikala, skuteraša i biciklista, najugroženijih sudionika u prometu. Bez namjere da ulazimo u statistike i krivnju za te smrti, teške ozljede i invaliditet, osvrnut ćemo se na prometnu infrastrukturu koja je, osim u rijetkim primjerima, i na području Poreča samo politička fraza rezervirana za izbore.

Dokaza za takvu tvrdnju imamo doslovno na svakome koraku i u ovom ćemo ih članku pokušati pobrojati.

Otkad ovaj portal postoji, a tome je već deveta godina, neprestano upozoravamo na potrebu da se gradske prometnice presvuku slojem asfalta kojim se moguće sigurno kretati i zaustaviti. Usprkos glasnim pritužbama građana, odgovornima za održavanje prometne infrastrukture i dalje su prioritet najjeftinija ponuda te uvijek isti (iz političkih ili drugih razloga preferirani) izvođači radova koji u vrlo rijetkim slučajevima bivaju pozvani na odgovornost, odnosno prisiljeni da poprave evidentno loše izvedene radove.

Zbog toga su nam gradske prometnice kao klizališta. Kružni tokovi prepuni su tragova izlijetanja, a gotovo svako od njih izaziva materijalnu štetu, poneko i ozljede. Kao ni u mnogim drugim područjima djelovanja gradskih i županijskih vlasti, politička odgovornost je mrtvo slovo na papiru, a o moralnoj i kaznenoj da i ne govorimo. Stvari su jednostavne: kad građanin pogriješi, onda mora platiti kaznu i/ili otići u zatvor. Kad građanin pogine ili se ozlijedi zbog klizavog i lošeg asfalta - u pravilu se (osim njemu) nikome ništa ne dogodi.

Usprkos činjenici da promet i vozila evoluiraju, u glavama odgovornih za prometnu sigurnost u Istri i Hrvatskoj i dalje je situacija iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se bez razmišljanja i po sistemu "što jače - to bolje" u zemlju i beton nemilice sadili metalni stupovi i ograde svih debljina. Isto vrijedi i za prometne znakove koji bi bez problema mogli biti i plastični. Osim što bi tako bili manje ubojiti u odnosu na motocikliste i bicikliste, bili bi i manje zanimljivi kradljivcima metala u nepopularnim prastarim kamionima marke Mercedes, uglavnom slavonskih tablica, čiji vlasnici na "sekundarnoj sirovini" zasnivaju svoju kriminalnu egzistenciju. Ne bi li novac ulupan u pokradene znakove bilo bolje uložiti u prevenciju prometnih nesreća?

Iako je osnovna tema ovog osvrta sigurnost motociklista i biciklista, ne možemo ne spomenuti veliki broj slučajeva u kojima prometni znakovi izgledaju kao da ih je postavio netko na teškim drogama ili pod snažnim utjecajem alkohola: prestanak zabrane pretjecanja na punoj liniji, znak opasnosti na mjestu nastanka opasnosti umjesto barem nekoliko desetaka metara ranije, kontradiktorni prometni znakovi itd.

Što se održavanja znakova tiče, priča je jednako loša. Kao što u našoj fotogaleriji možete vidjeti, na Molindriu i kod centralnog gradskog parkirališta već se mjesecima nalaze polomljeni izuzetno oštri metalni stupovi koji čekaju svoje žrtve. Nikome od nadležnih cijelo to vrijeme nije napamet palo da ih barem ukloni, kad ih već nema namjeru mijenjati. Dovoljna je mala nepažnja da netko završi naboden na te metalne šiljke. Dokle tako?

Iako su već i u susjednoj Sloveniji počeli sa ugradnjom metalnih ograda koje se po visini protežu do ruba asfalta, kod nas se i dalje uz prometnice (pa i novu porečku obilaznicu) ugrađuju ograde koje će automobile prilikom udarca usporiti i zaustaviti, a motocikliste i bicikliste uz to pri padu i ubiti, jer će umjesto u ogradu udariti u njene oštre, gusto postavljene vertikalne nosače. To su ograde-ubojice, a naši bi prometni projektanti trebali nemirno spavati zbog svakoga tko se na njima povrijedi, osakati ili umre.

Posebno je pitanje kome su namijenjeni silni i prekobrojni metalni prometni znakovi na debelim, čvrstim metalnim stupovima, postavljeni na gotovo svim frekventnijim raskrižjima. Usprkos tome što na prilazima svakom od rotora postoji uobičajena prometna signalizacija, na njima je poredano i po nekoliko dodatnih metalnih znakova koji, kad motociklist ili biciklist na njih nalete, predstavljaju opasnost po zdravlje i život.

Posljednji takav primjer bio je nesretni mladić iz Kaštelira koji u prometnoj nesreći kod sela Mihatovići nije poginuo od posljedica sudara sa drugim vozilom, nego zbog udarca u metalnu tablu koja reklamira jedno hotelijersko poduzeće.

Kako na gradskim prometnicama, tako i na porečkoj obilaznici možete primijetiti da su stupovi javne rasvjete, izrađeni od vrlo čvrstog metala, postavljeni vrlo blizu ruba prometnice. Zbog svake male nezgode u prometu (naglo kočenje, pucanje gume, izguravanje, bilo kakva izvanredna situacija) moguće je da vozilo sleti s ceste. Udari li u tako čvrst predmet, svaki će se automobil propisno razbiti, dok biciklisti i motociklisti u sudaru sa njima jednostavno nemaju nikakve šanse.

Osim što bi ih se moglo udaljiti na više od 30-40 centimetara od rubnjaka, moglo bi se u donjem dijelu postaviti zaštitu od barem laganih udaraca. Ne traže motociklisti spužve ni strunjače, nego samo malo uključenog mozga i razmišljanja, ili kopiranja gotovih rješenja iz svijeta.

Još su jedan smrtonosni porečki kuriozitet i previsoki rubnjaci, naročito oni u kružnim raskrižjima, a ne treba ni spominjati kako na prometnicama nije moguće uočiti nikakav standard, nikakvu ujednačenost prometnih rješenja čak ni na dva susjedna raskrižja udaljena samo nekoliko stotina metara.

Porečke su prometnice, kako gradske tako i županijske i državne, načičkane prevelikim brojem reklama. U proteklih smo nekoliko godina malo konkretnije "čišćenje" tog opasnog korova vidjeli tek nakon pobune mještana Tara i Vabrige zbog brojnih teških nesreća koje su se dogodile na dvije (nekad) crne točke. One su u međuvremenu postale kružna raskrižja. Bile su potrebne godine prozivki putem našeg portala i "Glasa Istre" da bi se odgovorni dosjetili ukloniti metalnu šumu-ubojicu. Nakon toga na opasnim raskrižjima u Vabrigi i Taru nije zabilježena niti jedna teža ozljeda, barem koliko je nama poznato.

Primijetit ćete da su fotografije u našem prilogu snimljene prije nekoliko mjeseci: trava je na njima zelena i puna života, a ne žuta i spaljena kao sada. Dokaz je to u prilog tvrdnji kako se ne radi o zauzetosti nadležnih za sigurnost u prometu, nego o njenom sustavnom zanemarivanju. I uzalud se policija trudi preventivnim akcijama smanjiti broj poginulih i ozlijeđenih u prometnim nesrećama kad svoj posao ne rade oni koji su direktno zaduženi za preventivu. Uzaludni su, jednako tako, i napori novinara da sustavnim objavljivanjem informacija o prometnim nesrećema utječu na čitatelje: problem treba početi rješavati u korijenu.