Porečka riba

Napisao: Pavle Estrajher

Porečka riba ukazuje sa svima koji taj grad posjete. Mnogo ih ne primijeti to nevjerojatno stvorenje, ne zato što to ne žele, već radi svoje vlastite nepažnje. Samo oni najistančanijih čula i dovoljne opuštenosti mogu podijeliti trenutke sa njom. Ti su trenuci izuzetno ugodni, i prijazni, jer porečka riba, kao i svako drugo morsko stvorenje, živi svoj život u savršenoj ravnoteži sa prirodom.

Ako se u Poreču zateknete za toplog ljetnog dana, poslušajte pažljivo blago šaputanje ribe, koja će vas povesti u šetnju mislima preko otočića Barbarana, sa ugodnim povjetarcem kao suputnikom, do uvale zvane Peškera. Tu će riba zastati da bi se nadisala stabilnoga zraka*, zaklonjenog poluotokom na kojem leži starogradska jezgra, i u trenu nastaviti dalje put, sjeverno, prema kamenitoj obali punoj malih procjepa i škrapica, u kojim se skrivaju prijateljski mali rakovi i njima slična bića.

Kod staroga bunkera riba opet zastane, i sad čeznutljivo gleda prema zidinama zaštićenom starom porečkom gradu. Kao svako toplo i osjećajno biće, i porečka je riba izuzetno privržena svom voljenom gradu i ne voli se od njega previše udaljavati.

Zato već hitamo natrag, na uske starogradske uličice, i nošeni istim povjetarcem, sad velikom brzinom, prolazimo kroz ljetnu vrevu i znatiželjne skupine turista. Neki od njih ponekad uspije spaziti našu ribu-vodiča, ali to se događa vrlo rijetko. Tada riba na trenutak opet zastane i pozove namjernika da se pridruži šetnji, stvarajući tako neraskidivu vezu između te osobe i sebe, kao i grada kojeg je ona sastavni dio.

Zato, ako vam netko kaže kako se u Poreč redovito vraća, pogledajte pozorno toj osobi oči, sasvim sigurno će u njima na trenutak zabljesnuti odraz ribe, koja sa veselo praćaka, zamahujući živahno repom.

Između visokih, starih kuća, koje se nadvisuju nad kamenim pločnikom ulice Decumanus, riba je najsretnija, mada to njezin tihi, riblji karakter ne pokazuje na čovjeku uobičajeni način. Tu će riba svoje goste velikom brzinom provesti od izloga do izloga, od prodavača umornog lica, do neumornog bacača sladoleda, kroz more ljetnih natikača, lijeno nataknutih na noge turista, šarenih suvenira, i pasa na uzicama, uznemirenih ljudskom masom. Odmičići dalje niz ulicu, riba se nestrpljivo približava trgu Marafor, na kojem veselo kruži oko dječaka-vodonoše, koji tamo neumorno stoji, i obavlja svoju dužnost kao da je najvažnija na svijetu (sve nas uvjerava da tako i jest, barem po njegovom mišljenju).

Kroz ruševine Neptunova hrama riba brzo prolazi, kao da se ne želi prisjećati svoje prošlosti, ili joj je preteško pretočiti tu prošlost u naša ljudska, materijalna shvaćanja. Sve što nam je jasno, jest da postoji čvrsta, neraskidiva veza između porečke ribe i tog drevnog božanstva.

Ovdje izbijemo natrag na Barbaran, no, nakon svog putovanja, mada relativno kratkog, ipak smo svjesni ogromne promjene koju nam je ovo iskustvo donijelo.

Riba sada kreće na jug, prema otoku Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, koji se u tu svrhu ispružio nasuprot gradskoj luci, priječeći ponekad divlje zaigranom moru da u svojoj ludosti ne načini preveliku nesreću.

Na Svetom Nikoli živi porečki zec, inače bliski rođak Uskršnjeg zeca, i striže uznemireno ušima, šireći nosnice, kao da nas upozorava da se ne zadržavamo ovdje predugo, jer otokom još uvijek razuzdani lutaju duhovi umrlih u karanteni, kojima nitko nije oprostio grijehe.

Riba pozna zečju narav i njegovu sklonost pretjerivanju, pa se, kao iz inata, počne praćakati u bistrom, tamnoplavom moru, našto zec uplašeno odskakuće u šumarak pored dvorca i odmahne glavom čudeći se nerazumnoj ribi. To ribu čini još sretnijom, i sada još većom brzinom putujemo na Rivetu, mali molo izgađen da bi prihvaćao jednu ili dvije barke, a u uskoj Eufrazijevoj ulici rastajemo se, ispred Bazilike, tiho i bez riječi, jer ribe su takva bića, pogotovo kod oproštaja.