Porečdox: Karla Carević i Davor Sanvincenti biraju za vas

Posljednje tri godine filmove za Porečdox biraju Karla Carević i Davor Sanvincenti. Ona se bavi audio produkcijom i editiranjem videa, on je multumedijalni umjetnik s posebnim interesom za fenomenologiju audiovizualnog i antropologiju vizualne kulture. Pitali smo kako rade u tandemu, kako biraju filmove.

„Porečdox je festival koji nema natječaj putem kojeg se producenti i autori samostalno prijavljuju. Davor i ja tokom cijele godine radimo odabir obilazeći dosežljive festivale i koristeći mrežu kontakata kojima kanaliziramo informacije i filmove k nama. Biramo oboje po pet filmova za natjecateljski program, a zatim dajemo prijedloge jedno drugome o popratnom programu i sadržajima festivala. Odluke se donose u hodu, ovisno o našim pojedinačnim otkrićima i novostima art-house filmova i festivala - raznim nominacijama, nagradama i priznanjima, ovisno o cijenama o kojima pregovaramo sa distributerima ili autorima filmova. Prioritet nam je deset natjecateljskih filmova koje donosimo u središnje termine tjedna. Oni moraju imati visoku umjetničku vrijednost ili moraju odgovarati na izazove današnjice, moraju postavljati prava pitanja i perspektive ispred nas baš kao što to čini ovogodišnji pobjednik Porečdoxa - Film  No Other Land (Jedina zemlja)  gledatelja centrira u srž svjetske ratne drame palestinsko-izraelskog sukoba te na ustrajan, napet i ljudski živopisan način donosi malen prozor u srca mještana Masafer Yatte koji se bore za opstanak na okupiranom tlu Gaze. Odabirom ovog filma željeli smo iskazati podršku i naklonost svima koji se bore za očuvanje osnovnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih kozmičkim ustavom čovječanstva a koje stječemo rođenjem.  No Other Land  je film koji zaslužuje prostor u svakom festivalskom programu koji teži istinoljubivosti i čovjekoljublju s pitanjem što bi čovjek čovjeku valjao biti, vuk ili brat?“, kaže Karla.

Selektori naglašavaju da je ovogodišnja natjecateljska kategorija bila najraznolikija do sad u kontekstu rodovske i žanrovske određenosti, tako da imamo i eksperimentalce i animirane dokseve, dokufikcije, cinema-verite žanr i klasične narativne doku-strukture. Budući da živimo u vremenu kad su ljudska prava sve više ugrožena uslijed društvenih previranja, to selektori Porečdoxa nastoje izabrati filmove koji tretiraju goruće teme i rade to kvalitetno. Davor dodaje kako i uz sve nabrojeno nastoje u konkurenciju za nagradu uvrstiti barem dva filma iz regije.

Dosadašnji izbori filmova ovog selektorskog dvojca sugeriraju postojanje koncepcije festivala koja uključuje uvjetno rečeno ženske teme, aktualne događaje, zaštitu prirode, teme o manjinskim skupinama, obitelji, ratnim sukobima – pitamo ih biraju li filmove tako da se uklope u taj okvir.

„Koncept se nekako sam složi nastavno na filmove koje odaberemo, i naši su interesi u tretiranju bitnih životnih tema, a i redateljice i redatelji koje pratimo bave se egzistencijalnim pitanjima“, kaže Sanvincenti. Karla dodaje da si ne postavljaju ograničenja određujući unaprijed tematske odrednice festivala. „Ako uopće postoji, naš okvir je propustan i odiše svestranošću aktualnih i bezvremenskih tema. Važno je da priča ima određenu težinu ali i da je način pripovijedanja atraktivan za naše uho i oko. Ako se dogodi da nam dva-tri filma progovaraju na sličnu temu, ta tema nužno postaje i "podnota" festivala odnosno jedna od naših programskih odrednica. Može se reći da smo u fokusu ove godine imali nasilje nad ženama, istraživačko i ratno novinarstvo i sudske procese, obiteljske dinamike i djecu. Dok smo ranijih godina naglasili ekološke teme, teme radničkih prava i ženskih pogleda na svijet.“ 

Filmovi koji se projiciraju na Porečdoxu su vrlo kvalitetni, nerijetko već nagrađivani na svjetskim festivalima, ali to kod odabira nije presudno, kažu selektori. Neki se filmovi jednostavno istaknu pred drugima. „Porečdox se odvija u studenome, krajem godine i nije festival sa natječajem tako da ne možemo otkrivati nova imena nego eventualno možemo dati više prostora filmovima koje su neki drugi festivali stavili u drugi plan a zaslužuju punu pažnju. Za primjer možemo uzeti film  Silence of Reason (Šutnja razuma)  redateljice Kumjane Novakove koji tematizira ratna silovanja žena u Foči 90-ih godina. Redateljica je ovjenčana nagradom na IDFA dokumentarnom festivalu u Amsterdamu upravo za režiju spomenutog filma i po svim umjetničkim i političko-društvenim kriterijima ima pravo stajati uz bok najvažnijim filmovima nastalima u protekle dvije godine. Ali kada imate tako strogo eksperimentalno-forenzički dokumentarac, teže gledljiv za širu publiku, vjerojatnost da ćete dobiti adekvatnu pažnju opada na minimum. I tu mi upadamo kao skretničari pozornosti jer imamo prostor za plasman takvih filmova“, kaže Karla. 

Karla napominje kako je posljednjih nekoliko godina snimljeno puno filmova koje bi svatko trebao bi pogledati. „ Soundtrack to a Coup d'Etat (Glazba za državni udar)  je film koji smo predstavili u popratnom programu a koji bi bilo koji ljubitelj moderne povijesti, filmova, blues i jazz glazbe trebao odmah potražiti. Majstorski kolažiran, discipliniran u ritmu i narativnoj dosljednosti, film donosi svjež pogled na povijesni događaj Lumumbinog uspona i smaknuća (1955.-1965.) u borbi za Demokratsku Republiku Kongo i neovisnost afričkih zemalja. Film otkriva detalje zakulisnih igara kolonizatorskih sila u pokušajima održavanja dominacije nad rudnicima pokrajine Katanga. Ranko Pauković, naše gore list s amsterdamskom adresom, odradio je izazovan posao kao dizajner zvuka na ovom filmu u kojem crnačka glazba 50-ih i 60-ih godina pivotira unutar iskrivljenog narativa propagandnih metoda, služeći kao iskren komentar na politička zbivanja toga vremena. Baš poput filma  Les Filles d'Olfa (Četiri kćeri)  gdje redateljica Kaouther Ben Hania znalački operira kadrovima na granici fikcije i stvarnosti, izazivajući nesvakodnevnu obiteljsku dinamiku koja izbija iz pora njenih atraktivnih protagonistica. Poetičan rukopis afirmirane tunižanske redateljice izbalansirana je dokufikcija sa arhivskim materijalima slučaja Olfinih kćeri prebjeglih ISIL-u i potresnim fiktivno-dokumentarističkim scenama onih kćeri koje je majka uspjela zadržati uza se. Osim što je osvojio srca porečke publike zasluživši  Charming Porečdox nagradu publike , ovaj film je i lanjski kandidat za Oscar-a,  što je Ben Hanii već druga kandidatura. Kada je nešto vanserijski dobro brzo se i lako prepozna“ kaže Karla.  

Selektor Porečdoxa je od njegova pokretanja čitavo desetljeće bio Đelo Hadžiselimović pa nas je zanimalo sjećaju li se Karla i Davor kako je bilo preuzeti posao od iskusnog tv urednika dokumentarnog programa? „Gospodina Đelu sam možda upoznala na razini rukovanja na nekom od prvih izdanja Porečdoxa kada nisam imala ni najmanju ideju da ću nekada u budućnosti raditi njegov posao. Nažalost, u Pučkom učilištu ne postoji radni stolac s njegovim imenom. Rado bih ga imala, bio bi to vrijedan antikvitet. Jedino smiješnije od toga da Đelo nije imao svoj stolac jest da ga nemamo ni mi“, smije se Karla i nastavlja: „Naša selektorsko-programerska funkcija nije ni na koji način utjelovljena u zgradi tako da sve radimo od doma i povremeno u ustanovi odradimo po koji sastanak. Tek prije samog početka festivala ulazimo u kino-dvoranu radi tehničkih proba i drugih poslova vezanih uz festival.“ Selektori podsjećaju da su u organizaciju Porečdoxa ušli kad je 2022. godine iz Učilišta otišao Aleksandar Poropat, pokretač festivala. Pozvao ih je voditelj glazbeno scenske djelatnosti David Belas s molbom da slože paket filmova i osmisle 12-o izdanje Porečdoxa.

„Rok za realizaciju bio je kratak, u Učilištu je bilo malo ljudi na raspolaganju za realizaciju tako zahtjevnog projekta a budžet je bio dovoljan tek za mali kvantitativni rast, ne i za ozbiljan skok u filmski festivalski bazen. Izazov je bio takav da je trebalo osmisliti koncept kojeg možemo izvesti brzo i efikasno a da svake godine napravimo određen korak unaprijed te da pritom sačuvamo neke od uspješnih praksa prethodnih izdanja“, sjeća se Karla.

Selektori kažu da su odmah znali koje programske promjene žele unijeti: uvesti nagrade i stručni žiri, pojačati atraktivnost glavnog programa putem izbora recentnijih filmova mlađih autora, jačati popratne programe, otvoriti suradnje s drugim festivalima i edukativnim institucijama te sistematično početi graditi scenu filmske kulture u gradu. „Postavili smo si ambiciozan zadatak i znali smo da se to neće dogoditi preko noći. Ove tri godine naši su počeci u kojima smo stekli bazno iskustvo kako bismo razumjeli sve potencijale i ograničenja te postavili dosezive ciljeve. Strategija je uvijek u razvoju“, mudro će Karla. Zato na kraju pitamo koliko im je osobno i profesionalno važno raditi festival Porečdox.

„Izazovno je i važno. Konstantno težimo za poboljšanjima, otvaranjem novih prostora suradnje, razumijevanja i tolerancije unutar lokalne zajednice“, kaže Davor.

Karla kaže da Porečdox radi iz entuzijazma i želje za kreiranjem filmske kulture u okruženju u kojem živi. „ Svima koji organiziramo Porečdox izazov je dovesti publiku u kino u trenutku kada online ponuda vrvi raznolikim lako dostupnim sadržajima koji zadovoljava većinu potreba prosječnog gledatelja. Ovo što mi nudimo je neka vrst profesionalne ili hobističke dogradnje znanja, prilika za umrežavanje sa ljudima iz filmskog sektora, prilika za stjecanje iskustva u produkciji evenata, ali i prilika za druženje i razonodu, ovisno u kojoj ulozi se netko našao. Na ovom projektu radi više vanjskih suradnika učilišta, među kojima su: Ida Skoko iz Dokumentarist+ obrta, Pino Ružić iz Roseart video produkcijske firme, Andrea Krt naš ovogodišnji projekcionist iz Novigrada, Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić iz MKF&AT dizajnerskog studija, Dea Curić iz Bold Communication-a i Jelena Uher koja nam je ove godine uletjela u zadnji tren pisati tekstove za medije. Tu smo još i Davor i ja. Osim vanjskih suradnika, ovogodišnjeg festivala ne bi bilo da nije bilo i onih iz "unutra": u prvom redu Suzane Rupenović, a zatim Kristine Kuci, Davida Belasa, Igora Paljara, Amira Mrkaljevića, Andija Bančića te ravnateljice učilišta Vesne Tripar. Kolege s kojima surađujem na ovom projektu komunikativni su, otvoreni i snalažljivi ljudi s kojima se ugodno surađuje a to onda doprinosi želji da projekt raste u sve veće i jače stablo s puno plodnih grana. S druge strane, sredina za koju radimo ovaj festival je premala da bi naša publika osam dana za redom iskazivala podjednak interes za ponuđeni program, iako postoji grupica pojedinaca koje moram pohvaliti i zahvaliti im se na povjerenju koje nam ukazuju. Većina nema taj senzibilitet za dokumentarce. Publici treba pristupati zavodljivo, pažljivo osmišljenim metodama za koje mi barem do sada nismo imali dovoljno kapaciteta. Nedostaje nam iskusan producent i marketinški stručnjak koji bi nas brže gurnuli na sljedeću razinu. Učilište nema takvog kadra i zato se ovakvi projekti moraju osloniti na vanjske suradnike za koje uvijek treba prvo osigurati honorare pa uložiti godinu-dvije vremena da se osoba uklopi u svoj posao i da stvar zaživi. Mnogo je izazova ali je i mnogo potencijala, u čemu i leži čar svakog posla pa tako i ovog našeg“, poentira i zaključuje naš razgovor Karla Carević.