Porečanke i Porečani slobodno mogu početi umirati pred vratima HMP-a

Počelo je. Samo dan nakon početka primjene suludo nedorađene ideje o reorganizaciji hitne medicinske pomoći rođene u glavama neodgovornih političara – dogodilo se. Na Krku je muškarac umro od infarkta jer mu, nakon što su ga članovi obitelji dovezli pred Hitnu, nije imao tko pomoći. Vrata su bila zaključana, a jedina ekipa na intervenciji u Rijeci. Nekoliko dana kasnije i Istra dobiva prvu žrtvu: dok je ekipa T1 (liječnik, vozač, med. sestra) bio na intervenciji, umaška T2 ekipa (med. sestra i vozač) zbog pomanjkanja adekvatne opreme nisu mogli pomoći ženi pogođenoj infarktom koja je naposlijetku umrla.

Ako mislite da je takav scenarij u Poreču nemoguć, moramo vas razočarati: realan je i možda se događa upravo dok ovo čitate.

Jer, živimo u gradu koji je, zajedno sa okolicom, drugi u Istri po broju stanovnika, a opslužuje ga jedna (ponavljamo: JEDNA) ekipa hitne medicinske pomoći sastavljena od liječnika, medicinske sestre ili tehničara i vozača. Na 30.000 stanovnika. Pa si vi mislite.

Kad ta jedna ekipa ode na teren (Pula - 2x60 km, minimalno dva sata, ili Rijeka, 2x120 km, minimalno 3 sata), u HMP Poreč, Ispostava Zavoda za hitnu medicinu Istarske županije, vrata su zatvorena a na njima stoji natpis "EKIPA HMP POREČ JE NA TERENU. U SLUČAJU HITNOĆE ZOVITE ŽUPANIJSKI CENTAR 112.

Tijekom radnog vremena uz dežurni se telefon nalazi netko iz Sanitetske službe, kome to uopće nije posao. Što se ministra Milinovića i zakonodavaca tiče, kad je ekipa HMP na terenu, tamo službeno ne bi trebalo biti nikoga.

No, krenimo redom.

Sustav hitne medicinske pomoći je i do 1. studenog ove godine funkcionirao na rubu mogućnosti, najviše zahvaljujući dobroj volji, treningu, obrazovanosti i požrtvovnosti vozača, medicinskih sestara i tehničara te liječnika. U Poreču je djelovala ekipa od 6 liječnika, 11 sestara/tehničara i 7-8 vozača, a novim je preustrojem taj broj, iako su jedva preživljavali turističke sezone kad bi im bila pridodana još dva liječnika, sveden na po pet liječnika, sestara/tehničara i vozača.

Umjetno stvoreni višak osoblja sad je preraspoređen, pa su tako neki vrsni vozači sa višedesetljetnim iskustvom u radu na stresnoj i zahtjevnoj Hitnoj pomoći dodijeljeni Sanitetu gdje rade na "običnim" prijevozima, baš kao i uvježbane medicinske sestre i tehničari koji su doslovno krema porečkog zdravstva, neprestano u akciji, bez trenutka odmora. Jer, ako nije educiran, pitanje je bi li liječnik opće medicine znao reanimirati unesrećenu osobu ili upotrijebiti defibrilator, kao što je novinarima Novog Lista priznao anonimni liječnik u Primorsko-goranskoj županiji nakon smrti jednog mještana pred zaključanim vratima Hitne pomoći na Krku.

U Puli, kažu, po novom ustroju radi Prijavno-dojavna jedinica novoosnovanog Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Istarske županije, no to je neistina, kažu nam djelatnici HMP iz Istre koji su željeli ostati anonimni: na telefonski se poziv javljaju djelatnici službe 112 koji, ako najbliža ekipa nije na raspolaganju, na mjesto intervencije upućuju slobodna vozila i ekipe iz drugih gradova poput Rovinja, Umaga ili Pazina.

No, kakva vam koristi od vozila HMP iz Rovinja ako krvarite na cesti u Poreču, dok je kombi iz Poreča na putu u Rijeku ili natrag, ili je ekipa zauzeta pružanjem pomoći nekome drugome? Takav bi sustav kao podršku trebao imati helikoptere, ili je primjenjiv za Zagreb ili još par većih hrvatskih gradova. No, Istra je rijetko naseljena i ima bolnicu u samo jednom gradu na najjužnijem jugu poluotoka?!

U medijima je najavljeno da će Županija za HMP Poreč sufinancirati dvije medicinske sestre koje bi radile samo po noći, kako vrata ne bi bila zaključana. Navodno se to zove NADSTANDARDOM, što je, prema našem izvoru, pojam nepoznat u svijetu. Medicinske sestre nisu svemoguće i zakonom su, sukladno naobrazbi, propisane njihove kompetencije. Iako su educirane, postoje neke stvari koje one jednostavno po zakonu ne smiju raditi. Ako ih samoinicijativno učine pa sve bude dobro - nikome ništa. Ako nešto pođe po zlu - završit će na sudu i/ili u zatvoru.

Posjetivši Hitnu pomoć u Poreču za vrijeme radnog vremena u petak otkrili smo da, nakon odlaska ekipe sa pacijentom koji je doživio infarkt u Pulu, tamo po svojoj vlastitoj volji dežura nekadašnja sestra sa Hitne koja je dodijeljena sanitetskoj službi i koja svoj redovni posao obavlja uz nošenje "hitnog telefona". Ne zato što tako treba biti, nego zato jer nema tko drugi i zbog toga što to netko mora.

Uzmimo za primjer da se u Buićima dogodi teška prometna nesreća, što je gotovo svakodnevna pojava. Jedna jedina ekipa HMP iz Poreča je u Pulu odvezla pacijenta koji je preživio infarkt. Centar 112 poziva ekipu iz Rovinja ili Umaga koja je označena kao slobodna i ona za nekih pola sata stiže u Poreč. Ukrcava ozlijeđenog u vozilo i kreće prema Puli te na odredište stiže sa dobrih pola sata zakašnjenja. Ukupno sat vremena. A vozilo HMP iz Poreča do Buići stigne za 2-3 minute. Mogu li se te dvije situacije uopće uspoređivati?

Osim toga, lokalni vozači HMP gotovo savršeno poznaju sva sela i zaseoke sa počesto potpuno neuređenim oznakama naselja i kućnim brojevima. A što kad vozačima iz Rovinja ili Umaga kažu da pronađu adresu u Perinima ili na Tičanu? A što kad netko, kako je to već običaj, pred Hitnu doveze ovisnika o drogama ili pijanca, pa ga tamo iskrca iz automobila i ode? Tko će o njemu brinuti? I kako će se on javiti na telefon 112 ili na portafon, po onome kako su to zamislili odgovorni u Puli?

Još ćemo jednom ponoviti i pojasniti, kako bi to pročitali i političari koji u ovo doba brinu jedino o predstojećim izborima i svojim foteljama, a građane prepuštaju pukoj sreći i dobroj volji liječnika i drugog medicinskog osoblja koje grca u problemima: kad jedan jedini tim Hitne pomoći izađe na teren, porečka Hitna pomoć ostaje prazna. To se od 1985. godine do danas nikad nije dogodilo, a sad je takva pojava svakodnevna, blagoslovljena sramotno lošim tempiranjem zakona koji nije trebao zaživjeti dok se za to ne steknu uvjeti.

Pacijenti u takvim situacijama imaju tri moguća izlaza:

• jedan je da zovu broj 112 sa kojeg će im poslati vozilo iz Umaga, Rovinja ili Pazina, pod uvjetom da je ekipa slobodna i spremna za intervenciju. Za dolazak će im trebati oko pola sata, iako standard propisuje da je vrijeme odziva 10 minuta za grad odnosno 20 minuta za ruralno područje.
• druga je mogućnost da si prijevoz do bolnice u Puli ili Rijeci organiziraju sami
• onima koji ni to ne mogu preostaje jedino da, poput nesretnog stanovnika Krka, umru pred vratima Hitne, ili na cesti.

Kad se krenulo u reorganizaciju zdravstvenog sustava, bilo je zamišljeno da se domovi zdravlja podijele u tri dijela: hitnu pomoć u okviru Zavoda za hitnu medicinu Istarske županije, Centar obiteljske medicine (COM) i Sanitetski prijevoz. Situacija je takva da je Hitna izdvojena iz domova zdravlja, Sanitet je također odvojen i u njemu rade bivši zaposlenici Hitne  dok COM ne radi.

Da bi ovako postavljene stvari funkcionirale, jedinstveni su djelatnici hitne pomoći, potrebni su traumatski bolnički centri i blizina bolnice te helikopteri.

Prema riječima zdravstvenih djelatnika, sedam od deset slučajeva infarkta do Hitne stigne tako da pacijenta doveze član obitelji ili netko drugi. - I ranije je trebalo još liječnika i ekipa, ali smo se nekako snalazili. Sad su političari ubili svaku šansu da se organizira pristojna hitna medicinska pomoć. Nemamo osnovnog uvjeta funkcioniranja takvog sustava, a to su bolnice u blizini i izuzetno brz transport, po mogućnosti zračni. Ne usuđujemo se ni zamisliti što će biti ako ljeto dočekamo u ovom stanju, kažu zabrinuti djelatnici Hitne pomoći iz Istre čiji su višemjesečni vapaji do medija stigli tek kad je loša politika izazvala nepotrebne smrtne slučajeve.

-Ionako nas pacijenti psuju i prijete nam. To redovito doživljavamo, ali i razumijemo, jer su pod stresom. No. sad će biti još gore, jer netko tko treba pomoć neće imati nikoga da mu je pruži, rekla je jedna od naših sugovornica zaključivši:"A što kad se nešto dogodi djetetu u vrtiću ili školi, pa ne bude nikoga da mu pomogne?"

• Do sada je Hitna pomoć "rješavala" sitne ogrebotine i ozljede. Sad kad je odvojena, trebao bi ih odrađivati COM koji nije zaživio, pa sav posao ostaje na jednoj jedinoj dežurnoj ekipi.
• Na Hitnoj rade osobe koje tu službeno ne bi trebale biti: pomažu samo zato jer im je to ljudska dužnost
• Poreč je po površini 3. ili 4. grad u Istri, a po broju stanovnika drugi iza Pule. No, ima jednak broj timova kao Buzet sa 7-8.000 stanovnika.
• Kažu da je Dispečerski centar srce u dobro organiziranoj Hitnoj službi, no on u Istri još uvijek ne radi, nego pozive prima Centar 112.
• Kažu za medije da je Istra spremna za novi ustroj, što je također neistina

Nakon više od punih osam godina izlaženja možemo konstatirati kako smo samo jednom na mjesto prometne nesreće stigli prije ekipe HMP iz Poreča, što je posljedica činjenice da se nesreća dogodila dvije minute prije našeg nailaska na poprište. Iako informacije o događaju od čitatelja i raznih službi u pravilu primimo nakon nekoliko minuta, rijetko se kad dogodi da, kad je hitnoća u pitanju, na mjestu nesreće zateknemo ekipu HMP. Ona je u pravilu već na putu ili za porečki dom zdravlja ili za pulsku opću bolnicu.

Uz ovako drastično srozavanje razine Hitne službe za očekivati je da će novinari, vatrogasci i policajci na mjestima prometnih i drugih nesreća sve češće gledati kako netko nepotrebno umire, a sve zbog ušteda na nečemu na čemu nitko normalan ne bi škrtario. Jer, osim što je novi ustroj tako traljavo i neorganizirano izveden, njime je onemogućeno da se, kako doznajemo, hitni slučajevi sa Bujštine i Buzeštine umjesto u Izolu prevoze u udaljeniju Pulu ili Rijeku.