Porečan Goran Vrus kao Ironman iz Nice

[slika7d]

Porečan Goran Vrus je prošloga vikenda ostvario sportski pothvat kakvim se može pohvaliti omanji broj stanovnika naše planete, a to je prolazak kroz cilj drugog najtežeg Ironman natjecanja na svijetu, onog u Nici, Francuska.

Svoje je viđenje tog događaja i onoga što mu je prethodilo odlučio podijeliti sa nama, pa vam njegov izvještaj prenosimo u cijelosti, a Ironman Gogu iskreno čestitamo.

Došao je i taj dan, kad sam prošao kroz cilj svog drugog Ironmana. Bila je to nedjelja 28. lipnja 2009, težak ali blažen dan u mom životu!

No, svoj bih izvještaj započeo rečenicom koju je nakon prolaska kroz cilj iste utrke prije 3 godine upotrijebio moj kolega Boris: „Ironman NICE je zaista težak triatlon!“

No, da počnem ispočetka: odluka o Nici pala je u 11. mjesecu 2008. kad sam tražio slobodna mjesta za jednu od Ironman utrka, ali slobodnih mjesta u Europi nije bilo na vidiku osim famozne Nice. Nakon konzultacija sa trenerom, odlučio sam se prijaviti i odraditi drugi po težini (gledano sa strane konfiguracije staze) Ironman u svijetu.

Treninzi su počeli istoga dana kad je prošla prijava, redali su se jedan za drugim, po kiši, po vjetru, po suncu, po mraku. U veljači sam odlučio promjeniti bicikl, pa sam tako prodao svoj cestovnjak i uzeo si pravi triatlonski bicikl Cannondale Slice. Period prilagodbe je trajao skoro puna dva mjeseca, sve dok se leđa nisu privikla na novu aeropoziciju tijela tijekom vožnje. Osjećao sam se puno bolje i iz mjeseca u mjesec bio sve bolji.

U vrijeme promjene bicikla počeli su i lagani zdravstveni problemi koji me nisu zaobišli niti ove godine. Naime, upalila se jedna tetiva na skočnom zglobu što je značilo terapiju i mirovanje. I dalje sam plivao i vozio bicikl, ali trkačke treninge sam morao izbaciti na 3 tjedna. Srećom, ekipa sa fizikalne porečkog Doma zdravlja osposobila me vrlo brzo i ja sam se već u ožujku vratio na tartan stazu.

Polako se bližila moja prva test utrka, half Ironman u Beču, Austrija. No, tjedan dana pred samu utrku umor je rekao svoje i morao sam sa bicikla prijeći na Sumamed.

Odlično za samopouzdanje pred utrku.

No, nisam se dao niti u toj situaciji. Po uputstvima moje doktorice Ade, ležao sam 3 dana i nakon petog dana počeo lagano trenirati. Otišao sam u Beč poluspreman. Cilj u Beču je bio istestirati svu opremu i prehranu, da sve bude spremno za Nicu. I tako je bilo, odradio sam utrku, za 5 h 36 min, što je na kraju ispalo super, te otišao natrag za Poreč da se u narednih 30 dana maksimalno pripremim za Nicu. Tapering je dobro prošao, pa smo trener Željac i ja zaključili da sam spremam.

Na put sam se uputio u srijedu i nakon cijelog dana u autu, smještaja u hotelu koji je bio 5km udaljen od Zone (mjesta gdje se sve zbivalo) odradio lagani jogging, dobro se istegao i krenuo na noćni počinak. Sljedećeg jutra nakon doručka otišao sam se prijaviti dok još nije bila gužva i lagano krenuo autom na razgledavanje bike staze. Naravno, odradio sam i svoj trening, isprobao uzbrdice, nizbrdice i nakon jednog sata vožnje nastavio sam razgledavanje staze automobilom, pri čemu sam došao do saznanja zašto je moj kolega Boris rekao da je Nice zaista težak Ironman…

Lagano spuštanje iz Provanse u Nicu na večeru i ponovno stretching pred spavanac.

Petak je bio dan koji me jako razveselio, jer su tog dana stigli moji navijači. Njih 9 doletjelo je u Nicu iz Venecije, da bi bodrili svog sina i prijatelja na nedjeljnoj utrci. Vjerujte mi, da njih nije bilo, ne znam kako bih prošao kroz cilj!

Tog sam dana odradio sve treninge ujutro, a popodne se s mojim navijačima opustio u razgledavanju Nice. Navečer sam ih odveo na Energy Party, gdje smo svi zajedno večerali u pravoj Ironman atmosferi. Ja sam se „punio“ ugljikohidratima, pošto je taj dan bio ključni dan u mojoj prehrani. Nakon večere lagana šetnja do grada, moji navijači pravac piva ili palačinke, a ja u krevet!

Htio sam što ranije leći, jer noć s petka na subotu također je ključna za odmor, budući se malo spava. Jesam se i nisam naspavao, jer je moj „prijatelj“ sa recepcije pogrešno naručio taxi i došao me probuditi u 4:30. Prilikom dolaska u hotel odmah sam naručio taxi za noć sa subote na nedjelju, a momčina je razumjela petak na subotu.

Kad bi bar naučili malo engleskog jezika, jer od svih postojećih svjetskih jezika francuzi se služe samo i isključivo francuskim!

Zaspao jesam, ali probudio sam se (polu)odmoran, doručkovao i otišao malo razvrtiti svoj Slice, kad na jednoj nizbrdici - prasak. Pukla zadnja kočnica… dobro da sam otišao razvrtiti, jer subota je bila planirana za odmor i razgledavanje Monte Carla sa navijačima.

Odmah sam otišao u servis i dečki iz Cannodalea su odmah sve zamijenili i namjestili kao da se ništa nije dogodilo. Koje olakšanje za mene!!!

Popodne lagani odmor i u 18 sati, dosta kasno, imao sam bike check-in koji je malo potrajao jer se neki triatlonci nisu pridržavali satnice i došli su u krivo vrijeme. Svejedno sam uspio do 21 sat biti u sobi, psihički se pripremiti za sutrašnji dan i lagano krenuti na noćni počinak. Sve je bilo super dok u jednom trenutku, oko 22h kad sam polako tonuo u san, nisam čuo glasnu glazbu. Odakle li je dolazila? Naravno, iz hotela u kojem je bila, ništa drugo nego, svadba, a ja namjerno kod traženja hotela odabrao upravo ovaj koji je malo udaljen od gradske buke… eto što sam zauzvrat dobio, jednu pravu francusku svadbu!!!

Naravno, od buke nisam mogao zaspati sve do iza pola noći a pomisao da će budilica „poludjeti“ u 3:30 činila me još nervoznijim. Tek što sam zaspao, eto budilice: urliče, a ja bih još malo odspavao…

Dizanje, hladan tuš, doručak i pravac taxi. U Zonu sam došao 15min prije samog otvaranja, stao u red i čekao. Provjerio sam bike, napunio bidone, napumpao gume i polako se počeo zagrijavati. Start je bio predviđen za 6:30. Minute su prolazile jako sporo, nikako da sve skupa krene. Nervoza je bila itekako prisutna. Svakakve misli letjele su mi kroz glavu, a prilikom oblačenja gornjeg dijela odijela opet se začuo prasak. I to onaj prasak kad odijelo puca po šavovima… Da, puklo mi je odijelo na desnom ramenu u duljini od otprilike 15cm. Odlično, taman pred samu utrku za koju sam se spremao punih 7 mjeseci, prošao uspona i padova, izliječio ozljedu… voda je bila toliko hladna da sam u nju bio spreman skočiti i bez odijela! Eto, toliko o mojoj želji da odradim još jedan Ironman!

Još par minuta i sve je spremno za 5. izdanje Ironman Nice. U tom trenutku sam ugledao svoje navijače i odmah mi je bilo lakše kad sam ih vidio sve odjevene u iste majice s natpisima „GORAN VRUS IRONMAN FRANCE 2009“!

Top je opalio i počela je makljaža u vodi, nas 2.800 sportaša koji su došli pomicati granice svojih mogućnosti, koji su došli dodirnuti zvijezde na nebu, krenuli su u osvajanje Azurne obale, brda u romantičnoj Provansi i u vrućinu gradskog asfalta na Promenadi u Nici!

Gužva je bila velika, a u takvoj gužvi nema stajanja, jer onaj koji stane, taj tone! Ja sam startao bočno, i to s desne strane da donekle izbjegnem gužvu, ali na kraju u tome nisam baš uspio.

Upravo me ta masa ljudi izgurala na krivu bovu pa sam plivao u krivom, da bismo tek nakon prve bove krenuli u pravom smjeru.

I dalje gužva, plivači kud god se okreneš. Od svake sam bove bio udaljen najmanje 50-tak metara, što je značilo da plivam više nego što trebam. Ali okrenuo sam treću bovu, krenuo prema obali, masa se malo produžila i nakon 1.500 metara sam konačno uhvatio svoj ritam. Bilo mi je teško plivati jer je voda ušla u odijelo i osjećao sam se kao da iza sebe vučem još jednog triatlonca.

Izlaz iz vode i brzi ulaz uz strastveno navijanje mojih navijača, i krenuo sam u drugi krug plivanja koji je bio kraći. U ovom krugu sam išao direktno na bovu, prošao sam tik uz nju, okrenuo i drugu bovu i pravac - kopno. Tu sam konačno plivao normalnom tehnikom, svojim tempom i izašao van relativno brzo. Brza promjena, skok na bike, pozdrav vjernim navijačima i odoh za na prekrasna brda u Provansu! Počelo je dobro, prvih 10 km ravno, tada već lagani usponi, kad na dvadesetom kilometru uspon od 12 do 13% punih 500 metara gdje su mnogi doslovce padali s bicikala.

Upravo su tu počeli usponi prema famoznoj Provansi. Moja taktika je bila odraditi prvih 70 km brda uz što manje potrošene energije, tako da sam vozio i vozio i vozio, a brdima nikad kraja… kako su se samo polako nizali kilometri na mom brzinomjeru… usponi su bili od 6% pa do 9%!

I došao je trenutak kad sam se nakon punih 70km popeo na famozno brdo Col de Ecre i otuda krenuo malo jačim tempom, kako bi rekao moj coach: „Gogo kad se popneš na brdo onda gazi bike do daske!“ Opet su se redale uzbrdice, pa nizbrdice, pa uzbrdice, pa nizbrdice i sve do samog kraja i zadnjih ravnih 20-tak km pred ulazak u samu Nicu. Na samoj biciklističkoj dionici, koja je bila jako zahtjevna, bilo je puno padova, odustajanja zbog iscrpljenosti i tu sam se sjetio mog kolege Borisa i njegove rečenice s početka moje priče. No, pomislio sam, pa i nije bilo tako jako teško, ali me još čeka i maraton, puna 42.195 km po užarenom asfaltu Promenade des Anglais.

E, tu su počeli pravi problemi, tu sam konačno shvatio Borisa!

Ulazak u Zonu, brza promjena, još „samo“ maraton pa sam gotov. Prvih 10 km sam držao zadani tempo od 5min/km i odlično se osjećao. Navijača je bilo toliko da oko Zone ne bi bila stala niti igla! Ja sam svoje uočio po prepoznatljivim HR kapama i zastavi. Na svakom okretu bili su tu oni koji su me bodrili… no, nakon 15km javio se želudac. Počeli su sitni problemi, koji su, kako su se kilometri nizali, postajali jači i jači, te su me u jednom trenutku u potpunosti zaustavili. Želudac je toliko bolio i stezao da, što sam god probao pojesti i popiti, ništa nije ulazilo dalje od grkljana. Sve se vraćalo na cestu!

Tako sam izmoren, gladan, žedan, pun žuljeva imao za odraditi još jedan krug od 10km i to je bila prava drama. Kad mi se počelo mantati shvatio sam da sam iscrpio svaki atom snage koju sam mjesecima skupljao za današnji dan. Još svega 5km, zadnji okret, gurao sam kilometar po kilometar i tako došao pred samu ciljnu arenu gdje je po običaju bila ludnica.

Glavni spiker je napravio atmosferu u 15 sati kad je pobjednik ušao u cilj i držao „ludilo“ u cilju do samoga kraja utrke čiji je time-limit bio 16 sati!

Ja sam ponosno, umorno ali blaženo, sa osmjehom na licu i bolovima u želucu, ušao u cilj nakon 13:16 sati, i to ne sam, već zajedno sa moja 4 najmlađa navijača, a to su Nina, Vanessa, Borna i Jakob!

Moj je cilj ostvaren. Prošao sam kroz ciljnu arenu, uzeo Finisher majicu i medalju i sretniji nego ikad popio pivo sa svojim vjernim navijačima!

Vaš Ironman GOGO