Poreč treba manji broj gostiju, a ne više parkirališta

Bila je dovoljna ova prva ljetna kišica da bi se Poreč suočio sa svojim starim problemom, pomanjkanjem parkirališta i prometnim krkljancem. Bilo je podne i 35 minuta kada je na semaforu velikog parkirališta obznanjeno crveno upozorenje zauzeto. Četiri nova rotora postavljena na četiri ugla toga velikog parkirališta pokazala su svu svoju nemoć. Automobili su se kretali prema spasonosnom velikom parkiralištu, no ono je bilo popunjeno, a mala udaljenost od rotora do rotora »ingolfala« je promet. Od raskršća kod bolnice niste mogli skrenuti prema gradu zbog duge kolone jer rotori nisu mogli »gutati« velik broj automobila.

Preko puta velikog parkirališta, odnosno između nove pošte i Hypo banke, zjapi prazna velika poljana. Na tom su prostoru bili mali vrtovi Porečana, no ovog su proljeća buldožeri sve poravnali. Netko je trebao znati što će se dogoditi te na tom prostoru organizirati improvizirano, privremeno, ako hoćete i interventno parkiralište.

Naravno, parkirališta nisu samo problem Poreča, ona su neminovno zlo, a Korado Korlević će reći i ekološki neprihvatljiva poradi isijavanja velikih količina toplote. Svakojako ljudi u svijetu nastoje riješiti taj problem: od podzemnih garaža do najma isluženih nosača aviona. Poreč će, primjerice, graditi brdo parkiralište (?!). Sada Porečani grade veliko parkiralište uz groblje. Eto, ni mrtvima ne damo mira.

No, je li gradnja parkirališta ujedno i rješenje tog problema? Naravno da nije! Sportski rečeno, ako nije puki biznis u pitanju, Poreč je davno »trebao stati na loptu«. Netko se trebao upitati kamo to idemo. Da li nekontroliranom izgradnjom i divljim razvojem režemo granu na kojoj sjedimo? Što prenapučenom Poreču znači izgradnja stanova za tržište? Urbano smo upropastili stancije, sela, grad, zavičaj, naprosto je apsurdno reći: u tom pogledu funkcioniraju samo poduzeća Laguna i Riviera.

I krunsko pitanje: do kada će oni koji vode ovaj grad nemilice prodavati njegova najbolja zemljišta da bi financirali svoje upitne projekte i to s takvom bahatošću kao da im je Poreština djedovina.

Kako je to drugdje u svijetu? Prvi sličan problem rješavao je grad Portofino u Italiji još ranih šezdesetih godina. Portofino je predgrađe velikoga lučkog grada Genove, gradić je bio zakrčen prometom, lošim hotelima, prljavim prenoćištima, javnim kućama, neuglednim birtijama, riječju – Sodoma i Gomora. I neki pametni ljudi, koji su doista voljeli svoj grad, rekli su dosta. U dvije godine svi mali hoteli trebali su biti pretvoreni u luksuzne hotele, birtije u ugledne restorane, grad je postao cvijetnjak, a smišljeno naručena pjesma »I love Portofino« postala je svjetski evergrin.

Drugi je zanimljiv primjer, posebice kada je riječ o parkiralištima, gradić Positano na jugu Italije, jedan od najčuvenijih svjetskih turističkih središta. Tamo konfiguracija tla (strma obala) ne daje prostora parkiralištima. U onim rijetkim hotelima koji imaju kakvo-takvo minijaturno parkiralište mladić slaže automobile kao da igra kompjutersku igru tetris, slažući ih u skladu s vremenom kada će ih koji turisti koristiti. Naravno, cijena hotelskog noćenja je 850 dolara, a gosti su uglavnom Amerikanci i Japanci. Možda bi naši gradski oci trebali vidjeti ova dva grada.

Ovim napisom želim podcrtati da Poreč svojom prelijepom obalom, povijesnom jezgrom i Eufrazijevom bazilikom, odličnim hotelima i autokampovima nema više vremena za gradnju parkirališta, već treba razuman preokret. Dosta je bilo brojenja turista, treba nam kvaliteta, a ne kvantiteta. Pojednostavljeno rečeno, umjesto 60 tisuća sadašnjih turista treba nam (za početak) 30 tisuća onih koji će trošiti dvostruko više. Lova će biti ista, a parkirališta poluprazna. Drugi će potez biti dovesti turiste koji će trošiti četiri puta više, onih s dalekih destinacija, Japance i Amerikance, koji će doći avionima, a parkirališta ćemo preorati te saditi masline, vinovu lozu i smokve kao gradske parkove.

Drago ORLIĆ