Poreč: Teatar koji je uljepšao grad

Piše: Goran Prodan

Koncem godine Porečani bi opet mogli u svoje kazalište s »prave« strane, kroz glavni ulaz i po širokom stubištu s Narodnoga trga, kao što je to bilo do prije 30-ak godina. Budu li se izvođači radova na obnovi jedne od prepoznatljivih porečkih zgrada držali rokova, moglo bi se »zgoditi« da svečano otvaranje bude druge prosinačke subote, točno 119 godina (minus jedan dan) nakon prve inauguracije gradskog kazališta, onajput Teatro Comunale.

Dok ovih dana radnici buzetskog Grading Kuka, tvrtke koja je pobijedila na javnom natječaju za građevinski dio adaptacije zgrade, počinju radove, vrijedno je podsjetiti na onovremenu izgradnju prvog i jedinog porečkog teatra. U »rekonstrukciji« toga vremena poslužili smo se vrijednim povijesnim esejom danas pokojnog Enee Marina, objavljenim na stotu godišnjicu otvorenja porečkog kazališta u časopisu porečkih ezula »La Strada Granda« te fotografijama/razglednicama iz spomen-knjige »Srdačno vaš Poreč« Draga Orlića.

Oslikavajući okolnosti u kojima ondašnji Poreč dobiva kazalište, Marin podsjeća na velike komunalne potrebe koje je grad imao u drugoj polovici 19. stoljeća. Uz urgentnost izgradnje vodovoda, odnosno cisterni za pitku vodu te uređenja luke i pristaništa, prioritetna je bila izgradnja čitavog niza novih javnih zgrada – škole, poljoprivrednog instituta, muzeja, banke, sportske dvorane, doma umirovljenika… sve do uprave Provincije Istre čiji je Poreč glavni grad bio u ondašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji (od 1861. dakle prije 145 godina). Kao i danas, novac za kapitalne projekte iz prijestolnice teško je stizao pa su prolazile godine, gdjekad i desetljeća između odluka i realizacije pojedinih zahvata. Iako grad sredinom druge polovice 19. stoljeća nije imao kazalište, lokalna kazališna scena ipak je postojala, stisnuta u privatne dvorane imućnijih Porečana. Marin podsjeća na posljednju takvu salu, koju je držao Daniele Perusino, ravnatelj tzv. Društvenog kazališta (Teatro Sociale) u kojoj su uspješno gostovale talijanske kazališne družine.

Porečani sakupljali novac za dovršetak kazališta

Nakon odluke Općinskog vijeća (Rappresentanza Comunale) iz prosinca 1884. da se krene u izgradnju kapitalnih objekata – škole, kazališta i cisterni za pitku vodu, radovi su počeli u ožujku sljedeće godine. Prednost je imala osnovna škola za koju je izabrana lokacija malo izvan gradskih zidina - to je zgrada u današnjoj Nazorovoj ulici u kojoj je sada Uprava Riviera holdinga. Kazalište se po prvotnom planu trebalo graditi »u nastavku« škole, prema današnjem Trgu slobode (otprilike gdje je filijala Istarske kreditne banke), ali Općinsko je vijeće uvidjelo da je bolje zgradu podignuti na sadašnjoj lokaciji (bočno, »desno« od škole) jer će tu biti »dekorativnija i pridonijet će uljepšavanju grada«. Za ove radove grad je digao kredit u iznosu od 45 tisuća forinti (fiorini).

Godinu dana kasnije obje zgrade s pripadajućim vodospremama bile su dovršene. Škola je svečano otvorena 1. lipnja 1886. (evo još jedne zgodne obljetnice!), a Marin prenosi riječi tadašnjeg kroničara koji piše da se malo istarskih gradova mogu pohvaliti tako kvalitetnom narodnom školom poput ove, ne samo svrsishodno uređenom nego i elegantnom, sunčanom i prostranom. Za inauguraciju kazališta valjat će počekati još godinu i pol dana. Naime, Porečani su bili oduševljeni vanjskim izgledom zgrade, osobito glavnom fasadom, pa su je htjeli dodatno uljepšati i urediti interijere. Osnovana je i komisija za uređenje i uljepšavanje grada (članovi su bili Domenico Crismanich, Francesco Danelon, Daniele Perusino, Michele Ghersina i Guido Becich) koja je pokrenula široku akciju, samodoprinos među građanima da bi se prikupio novac za dodatne radove jer općinski proračun više nije mogao podnijeti nova izdvajanja. »Odaziv je bio dostojan entuzijazma Porečana. Odmah je premašen planirani iznos od 3.000 forinti: preciznije prikupljen je 3.541 forint u prosincu 1886. da bi se 27. veljače 1887. došlo do 4.719«, piše Marin napominjući da su uz imućnije Porečane priloge dali i obrtnici, ribari, poljoprivrednici… Za pripremu scene kazališta pozvani su Tršćani Lorenzo Guidicelli i njegov tada mladi asistent slikar Giacomo Rossi. Nakon dvomjesečnog intenzivnog rada kazališna je dvorana za razgled otvorena na Duhovni ponedjeljak 1887., uz opće oduševljenje građanstva i čestitke gradonačelnika, piše Marin.

Od kazališta do kinodvorane

Slijedili su završni radovi i, naposljetku, u subotu 10. prosinca 1887. svečano otvorenje uz prisustvo ne samo brojnih Porečana nego i gostiju iz cijele Istre, kao i predstavnika državne vlasti. U dvorani osvijetljenoj brojnim svijećama i velikim svijećnjakom (petrolejke su bile u predvorju, a plinska rasvjeta, potom električna stigli su desetak, odnosno 15-ak godina kasnije) i s 96 fotelji bilo je premalo mjesta za natisnutu publiku koja je stajala i na galeriji. Marin, kao Porečan neprežaljenog talijanstva grada, posebno će prenijeti da je publika frenetično tražila bis istarske himne i ostalih djela (talijanskih) koje je na početku otvaranja svirao gradski orkestar, a koja su sigurno bila nezgodna za predstavnike vlasti (austrijske). Prva odigrana predstava bila je »Goldoni i njegovih 16 novih komedija« Paola Ferrarija, a kazališno talijansko-venetsko društvo Benini-Sambo s Emiliom Zagom nije bilo slučajno odabrano za premijeru, piše Manin, aludirajući na rastući talijanski patriotizam tadašnjih Porečana. Kazalište je idućih godina ugošćavalo brojne, uglavnom talijanske predstave. Nacionalno opredjeljenje tadašnji Porečani, živeći u »tuđoj« Austriji, pokazali su i davanjem kazalištu imena slavnog Giuseppea Verdija. Bilo je to odmah, mjesec i pol dana nakon njegove smrti, odlukom Općinskog vijeća na sjednici održanoj 15. veljače 1901. godine. Osim za kazališne i glazbeno-scenske predstave (opere, koncerte i druge) dvorana je služila i za svečana okupljanja, pa i kao plesna sala (stolice su bile pomične). Dolaskom filmova početkom prošloga stoljeća postala je i kinodvoranom. U porečkom su gradskom muzeju sačuvani plakati predstava iz onoga vremena, koji su se prije nekoliko godina mogli pogledati i na posebnoj izložbi. Godine 1910., a to je u Poreču godina otvaranja triju važnih zgrada – gradske vijećnice, hotela »Riviera« i doma umirovljenika – bilo je i ponovno otvaranje kazališta »Verdi« (19. studenoga), nakon što je obnovljeno i dograđeno – arhitekturno ne baš sretno riješenim aneksom s desne strane. Tada je duž prednje fasade prošireno stubište s podestima koje je završavalo stupovima s kandelabrima. U povodu otvaranja obnovljenog kazališta općinsko je vijeće imenovalo njegovu upravu (Direzione Tetrale) u kojoj su bili Angelo Danelon, Giuseppe Antunovich i Lino Crast.

Nes(p)retna rekonstrukcija zgrade

Nakon Drugog svjetskog rata Komunalno kazalište Verdi postalo je Kino Zagreb. U zgradi je bilo (i ostalo) sjedište Narodnog sveučilišta, osnovanog prije 45 godina, danas Pučkog otvorenog učilišta. Nes(p)retna rekonstrukcija zgrade napravljena je polovicom 70-ih godina kada je predvorje kina/kazališta iskorišteno za udomljavanje gradske knjižnice. Kazalište je izgubilo vezu s glavnim stepeništem i dobilo vrlo neugledni ulaz sa strane, kroz »servisnu« zgradu. Ni unutarnje uređenje glavne dvorane nije bilo za pohvalu, neuspjeli kič zidova i falših svijećnjaka, tepisonima obloženi zidovi predvorja, azbestni strop i uklanjanje glavnog lustera samo su detalji tog promašaja. Aktualna rekonstrukcija kazališta, koju je uz dogradnju sa stražnje strane »gurao« još polovicom 90-ih ondašnji ravnatelj Sveučilišta Drago Orlić, dijelom je povratak na staro. Ponovno se otvara predvorje uz glavno stepenište. Uza nj će biti garderoba i kafić, a u glavnu dvoranu ulazit će se kroj vrata na uglovima stražnje strane. Parter će biti zakošen, postupno će se podizati da bi se poboljšala vidljivost scene i/ili filmskog platna sa svih sjedišta. Fotelje će biti i udobnije i razmaknutije, pa će u konačnici biti 50-ak sjedećih mjesta manje od dosadašnjih 320. Nove stolice »tražile« su i novo podište, a »usput« se obnavlja i podrumski dio. Autorica uređenja interijera Aleksandra Kostrenčić-Krebel odabrala je crno-zlatnu kombinaciju zidova i dekoracija za dvorane. Prema projektu arhitekta Eligija Legovića rekonstruira se i »servisni« dio – izvođači dobivaju prostorije desno od pozornice, preuređuje se sanitarni čvor, a s bočne će strane biti i rampa za ulaz invalida. Za kino je već kupljena nova audio i video oprema. Sanira se i statika zgrade, uvodi klimatizacija, te preuređuju prostorije na katu aneksa u kojima su uredi i učionice POU-a. Gordana Restović, donedavna ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, koja je na odlasku potpisala ugovor o radovima – blizu deset milijuna kuna vrijedni su građevinski, plus pola toga iznosa za opremanje, istaknula je da će Poreč ovime dobiti jedan od najkvalitetnijih prostora te namjene u Istri. Cjelinu će se zaokružiti sljedećom fazom koja obuhvaća dogradnju na lokaciji sadašnjeg ljetnog kina s prostorima za javne i poslovne sadržaje, eventualno povezivanje sa zgradom susjedne Glazbene škole, te preuređenje parka između kazališta i vijećnice. No, za početak neka majstori na vrijeme i kvalitetno odrade posao, pa da se ostvari najavljeno otvaranje kazališta s početka ovog teksta.