Poreč: Dokad ćemo trpjeti 'Kurbin pir malograđana' u režiji HZZO-a?

Članak "Kurbin pir malograđana" Borisa Dežulovića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji potaknuo me na razmišljanje o tome kako HZZO Porečanke i Porečane već desetljećima primorava na beskrajna čekanja u redovima i penjanje na treći kat zgrade, dok istovremeno za uređenje omanje sale za sastanke (po kvadraturi možda i veće od ukupnog prostora kojeg građanima i svojim djelatnicima u Poreču daje na raspolaganje) troši sto šezdeset tisuća eura.

Ravnatelji Zavoda se mijenjaju. Neki od njih, vidimo, postali su i ministri, a građanima ostaju tek puka obećanja "da će se stvari riješiti kad ekonomska situacija bude bolja". A bolja ne može biti baš zahvaljujući karikaturama na vlasti koje svoju egzistenciju ne duguju stručnosti ni sposobnosti, nego snalažljivosti, poltronstvu i uvlačenju svojim političkim mecenama u najsmrdljivije tjelesne otvore.

Nije Porečankama i Porečanima pomoglo ni naše pisanje članaka na tu temu, kao ni dopisivanje sa nedostupnim šefovima. HZZO u Poreču i dalje djeluje u katastrofalnim uvjetima, a građani na njegove usluge moraju čekati satima i danima, uz uvjet da nisu stari i nemoćni ili invalidi. (Citat iz našeg članka objavljenog 2009. godine: " Kao poseban problem invalidi Poreča su istaknuli upravo katastrofalnu situaciju sa prostorom HZZO-a kojeg često moraju posjećivati, a nalazi se na trećem katu zgrade u centru. Mišljenja su kako bi Grad trebao pokazati daleko više sluha za svoje invalide, jer za takvo nešto ima dovoljno sredstava. Gotovo nema zgrade lokalne, županijske ili državne administracije u koju invalidi mogu ući bez da naiđu na nepremostive prepreke. Čulo se i mišljenje o tome da se jedan prostor u Obrtničkom domu moglo dati na korištenje HZZO-u, umjesto što se svaki kvadratni metar iznajmio po komercijalnim uvjetima" .

Ako znamo da brojni poslovni prostori u gradu zjape prazni i da milijun i dvjesto tisuća kuna ulupanih u popravak jedne jedine prostorije može platiti puno godina najma prostora u kojem bi se Porečankama i Porečanima pružilo uslugu dostojnu čovjeka i cijene koju svaki zaposleni svakoga mjeseca plaća za zadravstveno osiguranje, sasvim je jasno da su među onima na vlasti i ljevičari i desničari zapravo jednaki guzičari , nesposobni da vlastitim radom i znanjem stvaraju dodanu vrijednost. Umjesto toga oni, uz svo prozirno i magloprodavačko zazivanje "izvrsnosti",  svaku priliku koriste da na račun poreznih obveznika uživaju u luksuzu, pa koliko traje da traje. Za takav kriminal, kao ni za farbanja tunela i gradnje nepotrebnih mostova ionako u ovoj državi nitko neće odgovarati.

Ako niste kliknuli na poveznicu prema Dežulovićevu članku, pročitajte barem dva pretposljednja odlomka:

Sad već izvjesno i konačno, naime, svi su u hrvatskom javnopolitičkom životu takvi usrani malograđani, i u HDZ-u i u SDP-u, i u Saboru i u vojsci i na sveučilištima i u Crkvi, s tom razlikom da je Crkva u Hrvata, za razliku recimo od HZZO-a, svoje sobe od oniksa barem jednim malim dijelom gradila od para koje su joj vjernici dali dobrovoljno.

Nisu, jebiga, ni HDZ-ovci ni SDP-ovci postali malograđanski snobovi onog časa kad su podlegli diskretnom šarmu korupcije, već su tom šarmu podlegli zato što su klajnburški skorojevići. Zbog toga su, najzad – jer su cijelo hrvatsko društvo malograđansko – njegovi petnaest puta uzastopno na izborima potvrđeni predstavnici obični, sitni provincijski malograđani: zbog toga jer su drugi posve nemogući, osim na nekakvim lažiranim izborima.