Poreč bez Giostre – hoće li povijesni festival biti reaktiviran?

Fotografije: Manuel Paljuh

Svako malo netko na društvenim mrežama objavi fotografiju s nostalgičnim komentarom vezanim za porečki Povijesni festival Giostru. U rujnu broj objava na tu temu raste, jer je to vrijeme kada se odvijao festival kojega nema već nekoliko godina. Na javnoj gradskoj sceni osjeti se praznina koju je ostavilo šarenilo barokne odjeće, plesa, viteškog konjičkog natjecanja na Peškeri, dramuleta u gradskim javnim prostorima i mjuzikla koji je doživio samo jednu izvedbu. Bila je to velika mašinerija koju je pokretao i realizirao niz volontera izvođača i kreativaca, na sceni i iza nje. Bio je drugačiji od sličnih u Hrvatskoj jer se temeljio na povijesnim dokumentima, evocirao je barokno razdoblje u životu grada a pokrenuo ga je porečki Muzej, odnosno njegova ravnateljica, povjesničarka Elena Uljančić koja je aktivno sudjelovala. Organizatori su bili Muzej, odnosno Društvo prijatelja Gisotre i Studio 053, odnosno njegov vlasnik Franko Štiković.

Pa što se dogodilo? Neki Porečani kažu da je festival bio preskup pa mu je uskraćeno sufinanciranje iz jednog izvora, drugi će reći da mu je presudio elitizam, odnosno da se nije lako moglo ući u krug odabranih, treći da je nedostajalo mladih snaga. Provjerili smo što o tome kažu sami „giostranti“ i „giostrantice“. Neki od njih željeli su ostati anonimni, drugi nisu niti željeli razgovarati o Giostri, opravdavajući se da žele zadržati samo lijepe uspomene. Osjetila se kod takvih gorčina koja je ostala zaogrnuta tajnom.

Giostru je prekinula pandemija Covida a potom je Franka Štikovića, jedinog organizatora konjičkog natjecanja, zaustavila bolest. „Odustao sam nakon infarkta. Nitko nije htio preuzeti organizaciju konjičke utrke. Imao sam dojam da su se svi umorili. Meni je bilo dosta. Sam sam istovarivao dvije tisuće bala sijena po cijele dane. Više to nisam mogao. A Giostra je veliki projekt i mislim da je trebalo uključiti još puno više ljudi i Grad kao suorganizatora. Iz moje perspektive nedostajalo je mladića u organizaciji“, procjenjuje Štiković.

Snježana Lehman i Goran Prodan bili su vrlo aktivni i predani Giostri, sudionici svih radionica, plesači baroknih plesova i glumci, dok je Prodan napisao libreto za mjuzikl „Viva la Giostra“. Ispočetka su, sjećaju se, nosili kostime posuđene iz riječkog kazališta, a pomalo je Društvo prijatelja dalo izraditi vlastite. Vesna Milanović organizirala je zainteresiranu djecu iz Osnovne škole Poreč koja su crtala kostime, učila barokne plesove i na druge načine sudjelovala u festivalu. „Šteta da festival nije nastavljen nakon što nismo pronašli drugog organizatora konjičke utrke. Istina je da bez toga Giostra ne bi bila ista, ali bili su to uglavnom konji i jahači s Barbanštine pa se vjerojatno mogao dogovoriti nastavak. Imali smo sve potrebno znanje i nema opravdanja da nema festivala. Kao Giostra i Rapska fiera je festival koji održavaju volonteri uz potporu Grada i TZ, pa ako može Rab zašto ne može Poreč“, pita se Goran Prodan. Lehman i Prodan kažu da je velikoj grupi volontera jako žao što nema Giostre, jer su kroz festival rođena i prijateljstva a priča je živjela čitave godine kroz predavanja o povijesti grada i kreativne radionice. „Maurizio i Zdenka Sauko, danas supružnici, upoznali su se i zaljubili na Giostri. Imali smo pravo giostrantsko vjenčanje. Bio je to fenomenalan događaj i za njih i za nas koji smo im bili svati“, sjeća se Lehman.

Prodan napominje kako su se trudili da svaki detalj bude autentičan, od kostima, muzike do plesova, jer Giostra je bila barokni a ne „renesansni festival kakav ima svako selo“. Giostranti su dobivali autentična imena nekadašnjih Porečana, a u mjuziklu je bilo 118 sudionika. „Prelako su dignute ruke od svega. Festival je bio višeslojan, okupljao je puno Porečana volontera koji su učili o povijesti svoga grada i pri tome se zabavljali. Festival je odigrao važnu ulogu i u socijalizaciji ljudi koji su doselili u Poreč i bili predani giostranti. Putovali smo zajedno i to nas je još više zbližavalo. Mislim da još nije kasno da se reaktiviramo, da još ima žara među ljudima. Možda organizatori nisu ni svjesni koliki je to gubitak za Poreč, ne samo zbog manifestacije i vidljivosti, nego i u povezivanju ljudi. Giostra je bila potvrda da je ono što je dobro nama dobro i turistima, ali nismo je radili za turiste nego za sebe“, rekao nam je Prodan.

Udruga prijatelja Giostre kao organizator festivala i dalje je aktivna u Registru udruga. Osnovala je i poduzeće kroz koje posluju kafe bar Lapidarijum i suvenirnica u Muzeju. Samo festivala nema. S pozicije ravneteljice Muzeja i predsjednice Udruge prijatelja Giostre Elena Uljančić odgovara na pitanje zašto.

„Porečki povijesni festival Giostra doživio je 13 izdanja u organizaciji Studija 053 i Udruge Društvo prijatelja Giostre. Financijsku potporu iz svojih proračuna uvijek su osiguravali Turistička zajednica Poreča i Grad Poreč. Logistička potpora lokalne zajednice nije nikad bila upitna. 

Dogodio se niz negativnih okolnosti zbog kojih smo bili prisiljeni ukinuti organizaciju Festivala. Godine 2018. od funkcije je odustala tajnica Udruge koja je vodila većinu radionica. Broj članova Udruge se u navedenom razdoblju smanjio. Održavanje Festivala 2020. i 2021. godine spriječila je pandemija COVID-19. Studio 053 odustaje od organizacije središnjeg događaja Festivala, Viteškog turnira Giostre, iz privatnih razloga. U međuvremenu se zgrada Muzeja koja je služila kao sjedište Udruge obnavljala, a do 2026. godine bit će izvan uporabe zbog nastavka građevinskih radova.

Važno je napomenuti da Muzej nastavlja kontinuirano raditi na organizaciji drugih manifestacija koje prezentiraju našu bogatu povijest, a ukoliko dođe do organizacije novog izdanja Porečkog povijesnog festivala Giostre, podrška svih gradskih tijela bit će neupitna“, kaže Uljančić. Dakle, vrata nisu zatvorena, samo pritvorena, ali ne vidi se osoba niti grupa ljudi kojoj je dovoljno važno ponovno pokrenuti priču.

Je li riječ o već poslovičnom porečkom sindromu napuštanja uspješnih priča, odnosno organiziranja manifestacija kratkog daha – sjetimo se samo prvog teniskog turnira koji je mogao prerasti u ono što je danas ATP u Umagu, potom Dana Jugoslavenskog filma, pa povijesnog spektakla s natjecanjem u gađanju balestijerama, Porečkog Charminga 10, festivala Poreč 24 i niza drugih. Istina je da se ukus i očekivanja turista mijenjaju, ali neke stvari bi trebalo raditi za zajednicu, zbog nas samih. Je li to baš Giostra? Ako i nije, mogli bismo barem valorizirati rezultate kreativnih volontera – onih koji su stvorili samo jednom izveden mjuzikl i onih koji su napisali i uprizorili nekoliko dramuleta ili igrokaza iz porečke povijesti. Mogli bismo ih vidjeti na pozornici porečkog kazališta. Pa kostimi i volja dijela volontera očito postoje. Možda bi se iz toga stvorila volja za novu Giostru.