Popiti jutarnju kavu na porečkoj rivi je mazohizam

Čovjek lako zaboravi kako je na porečkoj rivi bilo lijepo ispijati kavu u vremenima turističkog booma, kad su svi ostali turistički gradovi napeto iščekivali što će naši tadašnji gradski oci novoga smisliti, ne bi li njihova (u pravilu uspješna) rješenja pokušali primijeniti i u svojim, u odnosu na Poreč nerazvijenim i turistima puno manje zanimljivim gradovima.

Poduzetnost je bila na cijeni, propisi su se, uvažavajući potrebe domaćeg stanovništva, prilagođavali uspjehu i uspješnima, a regule ponašanja činjenici da svi živimo od turizma.

Kad netko voli svoj grad, ne može ne uspoređivati aktualnosti sa prošlošću, pa tako ni ja ne mogu ne primijetiti da mi više nije gotovo nikakvo zadovoljstvo u 9 sati ujutro sjediti uz kavu na terasi popularne Epoce, ili bilo kojeg ugostiteljskog objekta osim onoga iza hotela Palazzo. Razlog je jednostavan; samo se tamo taj dnevni ritual može obaviti u miru.

Strašan je to paradoks jer ugostitelji na rivi imaju izvrsnu kavu, poslugu također, a pogled je predivan: otok Sveti Nikola, lijepi brodovi novčano dobro potkovanih turista koji izdašno troše, kako u spomenutoj kavani, tako i u obližnjim, izvrsnim restoranima čije se osoblje trudi dobaviti i ptičje mlijeko ako ga nekome zatreba, čiji su vlasnici u taj težak i zahtjevan posao uložili sve što imaju.

Postoji, naravno, i tamna strana medalje.

Rivom bez ikakva reda i ograničenja teče kolona dostavnih vozila, a vozikaju se njome i mnogi kojima tu uopće nije mjesto, puneći zrak smrdljivim dizelskim dimom. Pogled prema otoku trenutno mi priječe dostavno vozilo, crveni Opel i ružni kutijasti kamion. Posljednji je parkiran poprijeko, preko dva mjesta rezervirana za dostavu te se pokraj njega uopće ne može proći prema lijepom jedrenjaku vezanom iza hotela Palazzo.

Neki dostavljači (ne, naravno, svi) kao da na raspolaganju imaju svo vrijeme svijeta, već 15 minuta sa kamiona u kafić prebacuju nekoliko gajbi pića. Jedan od njih, stariji, sa rukama u džepovima i mrkog, nezadovoljnog pogleda, kao da je plaćen da bi turistima boravak učinio što neugodnijim. Metalnu pivsku bačvu uz zaglušnu buku kotrlja po bijelom kamenu. Čovjek od njega ne može čuti ni svoje misli.

Slušamo lupanje vratima hladnjača, "glamurozno" škripanje hidrauličkih kamionskih rampi od kojeg ti leđima srsi prolaze, dovikivanje, brundanje dizelskih motora. Na kantunu kod Epoce česte su u ljetno doba i gužve, prometni čepovi. Bude onda i takvih koji bez pardona "sjedaju" na sirenu. (Trgovački putnik jedne tvrtke je, dok ovo pišem, sjeo u svoj Scudo i upalio motor, nešto piše u blok i ispija mineralnu vodu iz zelene litarske boce. Nikud ne ide, a motor je uključio da bi proradio klima uređaj.)

Preda mnom staje nova hladnjača "kompanije sa srcem", vozač ju je parkirao točno meni ispred nosa. Motor je uključen, auspuh riga dim. Vozač izlazi iz kabine, otvara hladnjaču i iz nje iznosi dvije kartonske kutijice. Mogao ih je dovesti biciklom, ali ne, zbog te dvije kutijice trebalo je a) zakrčiti promet pred pilomat stupićem, b) ugušiti dimom i ubiti bukom goste na terasi čiji vlasnik skupo plaća najam terase i c) na turiste ostaviti dojam da se nalaze u Afganistanu, a ne na obali Mediterana.

U međuvremenu je porečki zlatar čekao da se hladnjača makne, kako bi bolesnu majku mogao odvesti kući.

Ispijanje kave na rivi turističkog mjesta usred turističke sezone trebao bi biti privilegij, a ne mazohizam.

Sramota je, velika sramota, što su od porečke rive učinili nekompetentni "stručnjaci", koji radni dan provode u smišljanju na što će gubiti vrijeme, umjesto da se uhvate ukoštac sa problemima koje su sami stvorili, za koje su osim njih zaduženi drugi nesposobni likovi koji su posao dobili preko Partije ili rođačkih veza.

Privremeno su u potpunosti uspjeli uništiti rivu i mediteranski život na njoj, a ne znamo hoće li uspjeti uništiti Porečane. One nasmijane, srdačne, susretljive, educirane, kulturne, svjesne da žive od svog osmijeha i da je kultura njihov najvažniji proizvod. I ne samo rođene Porečane, nego sve one koji se takvima osjećaju. Konobare, čistače, dostavljače, cvjećare, vinare, restoratere, slastičare, sve. One zbog kojih gosti u Poreč dolaze. Iz inata brđanima. Ne brđanima sa brda, nego brđanima u glavi.

Za vašu informaciju: kad sam se probio kraj tri file parkiranih automobila od Neptuna do rampe, onaj isti kamion "kompanije sa srcem" bio je parkiran ispred pilomata kod nekadašnje Rivierine upravne zgrade u Nazorovoj. Blokirao je prolaz svima, pa i vatrogascima i Hitnoj. Dan kasnije (pogledajte fotografiju) zaustavio se na sred sredine Narodnog trga. Tako se to radi na kamenjaru. Tako to rade brđani i ništa im se zbog toga neće dogoditi dok u foteljama sjede oni koji im to omogućavaju, također brđani. U glavama.

Još nešto o organiziranoj dostavi u Poreču: između 6 i pola devet ujutro teško da ćete bilo gdje vidjeti gužvu zbog kamiona i kombija. Svi će u centar grada nagrnuti onda kad on bude pun turista.

[video1]