Politika je igra u kojoj uvijek pobjeđuje Nino

Narodni heroj Damir Kajin za dlaku je izbjegao upasti u jamu koju je drugome kopao: preživio je svoj do sada najžešći okršaj sa stranačkim šefom Ivanom Jakovčićem, kakvih je - manjih razmjera - među njima bilo otkako je IDS-a.

I na iznenađenje mnogih naivaca koji su ovu, gotovo filmsku bitku tjednima promatrali u medijima, a ponajviše na njegovo vlastito iznenađenje, Kajin nije izbačen iz IDS-a. No, neke su se okolnosti u bitnome promijenile.

Pozicija Damira Kajina u IDS-u nakon ovog zadnjeg fighta, koji je on sam glupo i nevješto započeo, značajno je oslabljena. Ponajprije u stranci, ali i kod birača.

Iako je njegovo legitimno pravo pozivati bilo kojeg dužnosnika - pa i stranačke kolege i oponente Ivana Jakovčića i Borisa Miletića - da se testira na droge (osobno držim da su se i ova dvojica i brojni drugi odavno trebali podvrgnuti tom testu), načinom na koji je to napravio Damir Kajin sam si je počeo kopati jamu.

Ozbiljni, vjerodostojni političari prljavo rublje peru unutar kuće, u ovom slučaju u IDS-u. Ne rade to javnim prozivkama i spuštanjem na nivo Bruna Langera, Damira Radnića i sličnog politikantskog šljama koji je Pulu za svoje kratke, ali pogubne vladavine doveo do provalije, a o kojem su Puljani i Istrani rekli što misle izbrisavši ih s političke karte Istre na zadnjim lokalnim izborima.

Istupajući javno umjesto na stranačkim tijelima ili u četiri oka s Miletićem i Jakovčićem, trpajući u isti koš nesretni slučaj u pulskoj gradskoj upravi i kuloarske priče o konzumiranju kokaina u vrhu IDS-a s Jakovčićevim "dubokim sukobom interesa" u biznisu potonjeg s Ivicom Todorićem, pa onda u sve to uguravši i Jakovčićev odnos s Ivom Sanaderom dok je ovaj bio premijer, "poentirajući" da se on, Kajin, svjetonazorski razišao s Jakovčićem upravo tih dana, Kajin je u javnosti stvorio dojam da mu je manje stalo do prave istine u slučaju samoubojstva Miletićeve bliske suradnice, a više do napada na Miletića i Jakovčića, s kojima je trenutno u stranačkom okršaju za pozicije.

Svima je dobro poznato da je kadroviranje za stranačke izbore u IDS-u, iako do njih ima još gotovo dvije godine, uvelike počelo. Svakome je jasno i to da Kajin ima aspiracije na mjesto predsjednika IDS-a. Nije to ništa čudno, loše i nelegitimno, međutim začuđuje žestina njegove retorike spram Jakovčića, kao i sam tajming za početak paljbe teškim riječima na račun svog - kako je sam rekao - bivšeg prijatelja.

Kajin je po Jakovčiću počeo udarati tek nakon što je ovaj najavio svoj odlazak iz politike, očito odjednom ugledavši šansu da zasjedne na stranačko prijestolje pa da nakon Nina ipak ne bude Nino nego - Damir. Nesreća je u tome što Nino nakon Nina želi Borisa, ne Damira, a Nino voli o svemu, pa i o svom nasljedniku, reći posljednju riječ, za ne reći da se njega za sve pita ili, nedajbože, da on sam o svemu odlučuje.

Nije, međutim, Kajinu kredibilitet pao preko noći. Na tom je padu sam uporno radio i kopao se sve dublje i dublje pa je počeo živcirati ne samo Miletića i Jakovčića, već i obične ljude. Što mu je sada, u jeku afere s (ne)konzumacijom kokaina u vrhu IDS-a, trebalo spominjanje njegova svjetonazorskog razlaza s Jakovčićem zbog Sanadera daleke 2004. godine? Što je time htio poručiti javnosti i stranačkim suborcima? Zašto je s "prljavim rubljem" (njegov razlaz s Jakovčićem zbog Sanadera) izašao tek sada, osam godina nakon Sanaderova imenovanja premijerom?

Kajin se zaletio i udario po Jakovčiću, a onda - kada mu je ovaj vratio svom snagom, a stranačka mašinerija počela puštati balone o mogućem izbacivanju buzetskog narodnog tribuna iz IDS-a - Kajin se povukao tri koraka unatrag i fino zamolio svog "bivšeg prijatelja" da ga ne baci u jamu. U toj molećivoj gesti Damira Kajina razotkriva se suština ove priče, jer je ovakvom taktikom bitke za predsjednika IDS-a postigao kontraefekt.

Njegovo povlačenje i pokrivanje ušima, ta Jakovčićeva pobjeda nad još jednim mangupom iz svojih redova, nije samo običan Kajinov poraz i slabljenje njegove uloge u svemu što će idućih godina slijediti na lokalnim i potom stranačkim izborima. To zauzdavanje Damira Kajina dodatni je vjetar u leđa idejama Ivana Jakovčića o tome koje će ljude po svom odlasku postaviti na čelo IDS-a, Istre i Pule.

Ali, prije svega je to jasna i glasna poruka drugima u stranci o tome tko je gazda, o tome da dobro paze što rade, o tome što ih čeka ako ikad krenu protiv Nina.

To je poruka, koje se valja s vremena na vrijeme prisjetiti: politika je igra u kojoj uvijek pobjeđuje Ivan Jakovčić. (Dražen DOBRILA)