Počeci kinematografije u Poreču i prvi porečki kinematograf

Piše: Elena Poropat Pustijanac

Jedan je naš sugrađanin nedavno došao do vrlo vrijednog pronalaska filmskog plakata iz 1916. godine s popisom filmskih naslova prikazanih u prvom porečkom kinu.

Poznato je da je veći broj plakata, kojima su najavljivani prvi prikazani filmovi u porečkom kinematografu ( Cinematografo Parentino ), pohranjen u Državnom arhivu u Pazinu, ali ovo je prvi poznati plakat koji svjedoči o djelovanju kinematografa i u ratnim prilikama. 

Prilika je to za upoznavanje s počecima kinematografije u Poreču i prvim porečkim kinematografom otvorenim 1910. godine. 

Prve filmske projekcije u Istri

Prve projekcije tzv. živućih fotografija u Istri prikazane su u Puli u studenom 1896., nepunih godinu dana nakon prve filmske projekcije braće Lumière u Parizu i svega nekoliko mjeseci nakon prve projekcije u Trstu, glavnoj austrijskoj trgovačkoj luci i središnjem gradu Austrijskoga primorja ( Österreichische Küstenland ) u čijem se sastavu nalazio Istarski poluotok. 

U Austro-Ugarskoj Monarhiji putujuća kinematografska mreža bila je razvijena i svi su veći gradovi već 1896. ili početkom 1897. imali privilegij upriličiti masovnu zabavu sve popularnijih živućih fotografija pa tako i po današnjim hrvatskim krajevima. Putujući kinematografi tih su godina (do Prvoga svjetskog rata) u Istru redovito stizali iz Trsta, jednoga od najvećih europskih obalnih gradova koji je na prijelazu stoljeća imao više od 178 tisuća stanovnika. Samo kroz Trst je do 1914. prošlo 67 putujućih kinematografa i otvorena je 31 kinodvorana, odakle su profesionalni vlasnici kinematografa s putujućom kinoprikazivačkom opremom putovali i projicirali filmove diljem Monarhije, uključujući i Istru.

Prve projekcije većinom su se izvodile na vanjskim prostorima (trgovi, sajmišta i sl.) i iznajmljenim prostorijama s drugom namjenom (kazališta, lokali itd.). Na našem širem području se prvi stalni kinematografi, isključivo u namjenskom kinoprikazivačkom obliku, pojavljuju prvih godina 20. stoljeća u svim glavnim i većim gradovima, premda su i prije postojali razni prostori, u kojima su uzastopce ili duže vremena gostovali putujući kinematografi. Prvi službeno proglašen stalni kinematograf u Istri otvara se u Puli u lipnju 1906., nepuna dva mjeseca nakon riječkog stalnog kinematografa, prvog na području današnje Hrvatske. Upravo se sredina prvog desetljeća 20. stoljeća smatra razdobljem početka kinofikacije Hrvatske.

Popularnost masovne zabavne novotarije gibljivih slika bila je velika, pa je u razdoblju 1906. – 1918. u Istri bilo otvoreno dvadesetak kina. Osim onih u Puli, postojala su još kina u Rovinju, Bujama, Poreču, Labinu, Buzetu, Pazinu, Vrsaru i dr. Samo u Puli je od 1906. do početka Prvog svjetskog rata 1914. otvoreno deset stalnih kinematografa različitih kategorija, od kojih je pred Veliki rat ostalo pet djelatnih, što zorno pokazuje da je Pula bila kinematografski (kinodvoranama) i filmski iznimno dobro pokriven grad koji je promptno pratio gotovo sve europske filmske domete preko ažurne, kvalitetene i brze distibucije iz Trsta i Beča. 

U početku su prikazivani crno-bijeli nijemi filmovi, duljine do stotinjak metara, a prvi poznati obojeni film, duljine 500 metara, istarskoj je publici prikazan 1910. (u pulskom kinu „International“). U Trstu su se, primjerice, prvi obojeni film gledali već 1905. godine, a od sljedeće godine projekciju filmova su pratili i fonografi, čime je ostvarena mogućnost sinkronizirane projekcije filmske slike i reprodukcije snimljenog zvuka. U nedostatku fonografa, filmske projekcije su pratili orkestri. Filmovi su snimani u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Italiji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama, a zanimljiv je podatak da je u razdoblju od 1903. do 1918. čak tridesetak filmova snimljeno u Puli.

Počeci kinematografije u Poreču

Što se tiče Poreča, ne može se još sa sigurnošću utvrditi kada su prvi putujući kinematografi stigli u grad niti gdje su se prve „gibljive slike“ projicirale, ali svakako je to bilo na samom prijelazu 19. u 20. stoljeće. Prvo stalno porečko kino otvoreno je sredinom 1910. na trgu Fuori le porte (današnji Trg slobode), zajedničkom poduzetničkom inicijativom braće Cuzzi. Candido, Michele i Giovanni Cuzzi, poduzetnici iz porečke kovačke obitelji, uvidjeli su novu poslovnu priliku i komercijalno isplativ posao u kinematografskoj djelatnosti, za što su i dobili licencu austrijskih vlasti. Ubrzo je vođenje kinematografa preuzeo sam Michele Cuzzi (1858. – 1919.). Grad Poreč je tada imao nešto više od 4000 stanovnika, a demokratska dostupnost i sveprisutnost kinematografije kao jeftine zabave u svim slojevima društva postala je porečka svakodnevica. Poznato je da su se u Poreču u prvim godinama kinematografske aktivnosti prikazano više klasika nijemog filma „zlatnog doba“ talijanske produkcije, među kojima i „La caduta di Troia“ te „Cabiria“ G. Pastronea. Cuzzijev kinematograf ostao je prvi i jedini kinematograf u razdoblju austrijske uprave u gradu, iako je zabilježeno nekoliko neuspjelih pokušaja ishodovanja dozvola za rad novih kinematografa. Austrijske su vlasti smatrale kako postojeći kinematograf u potpunosti ispunjava potrebe porečkog stanovništva. 

Tijekom Prvog svjetskog rata u kinoprojekcijama su se prikazivali filmski žurnali, dokumentarni filmovi o ratnim zbivanjima i sl., te se sve više intenzivirala propagandna filmska produkcija, pa tako i u porečkom kinematografu. O tome svjedoči i nedavno pronađeni plakat iz 1916. godine, kojim je najavljeno nekoliko filmskih naslova na temu tada aktualnih ratnih zbivanja. Zasad ostaje nepoznato je li Cuzzijev kinematograf nastavio s radom i u narednim ratnim godinama. Postavlja se pitanje je li mu posao u tim uvjetima bio isplativ, s obzirom na to da porečko stanovništvo nije bilo pošteđeno ratnih posljedica – nestašice živežnih namirnica i drugih potrepština, neimaštine, gladi, pa i smrti. Osim toga, poznato je da je grad u to vrijeme pretrpio velike štete jer je bio metom talijanskih napada s mora i iz zraka. U tim napadima, u kojima je glavna meta bila austrougarska mornarička zrakoplovna postaja Poreč (njem. Seeflugstation Parenzo ), oštećeno je nekoliko privatnih i javnih zgrada, a poginulo je i desetak civila te nekoliko vojnika. Je li u tim teškim uvjetima porečko kino uspjelo opstati, zasad nam ostaje nepoznanica. Svakako znamo da je Michele Cuzzi umro 1919., ne ostavljajući u nasljeđe svoju kinematografsku djelatnost jer već u narednom razdoblju, za vrijeme talijanske uprave, na tom mjestu više nema kinematografa. Zanimljivo je spomenuti da je Michelle Cuzzi bio otac poznatog arhitekta Umberta Cuzzija (1891. – 1973.), jednog od protagonista racionalističke arhitekture između dva svjetska rata u Goriziji i Torinu, a koji je 1943. projektirao i zgradu današnje FINA-e u Poreču ( Cassa Rurale e Artigiana di Parenzo ). 

Činjenica da je Poreč u razdoblju austrijske uprave imao svoj kinematograf dokazuje da je i naš grad pratio europski trend ubrzane kinofikacije prihvaćanjem ove nove i masovne zabave.