Plesačice USB-a: Tko smo? Što nas određuje? Kako to artikulirati?

Dvadesetak djevojčica u dobi od 14 i 15 godina, plesačica u udruzi mladih Urbana subkulturna baza (USB) intenzivno se posljednjih mjeseci bavilo pitanjem tko su, što je to što ih određuje, kako to artikulirati, kako se nositi sa osobnošću koja  ne odgovara očekivanjima drugih. Kroz proces su ih vodili psihologinja Tanita Perčić i psiholog Goran Poropat. Njihova plesna učiteljica Ivana Domazet pomogla im je te preokupacije iskazati na način kako najbolje znaju - plesom.

Ivana je projekt "Tko sam ja" i osmislila na temelju vlastitog iskustva sa djevojčicama s kojima radi. Velika završnica bila je u vidu cjelovečernje plesne predstave koja je porečko kazalište ispunila roditeljima, prijateljima i nastavnicima, dok je u petak u Centru za održan forum za roditelje i djecu te njihove razgovore o problemima koji muče mlade u najosjetljivijoj dobi. Projekt je financijski poduprla Zaklada za razvoj partnerstva i civilnog društva.

Tko su djevojčice plesačice? Zašto imaju probleme koji tište njihovu mladost i odrastanje?

"Zašto" nije pravo pitanje. Trebalo bi zapravo pitati "kako im pomoći". Dvoje mladih stručnjaka otvorilo je vrata, ostalo je na djeci i roditeljima. Činjenica je da problemi postoje i da tinejdžeri ne znaju kako se s njima nositi – od toga kako izgledaju, kako razmišljaju, kako se ponašaju, koju glazbu slušaju, kakvu odjeću nose. "Roditelji od nas očekuju da budemo ovakve ili onakve, od djetinjstva nam govore da trebamo biti poslušne, učiti, imati dobre ocjene; u školi od nas traže da razmišljamo na određen način i samo tako; vršnjaci očekuju da budemo kao oni, a ja bih nešto drugo. Ispada da sve radimo zbog drugih, da im se svidimo. Ako pokušaš reći mami ili tati što te muči, odmahnut će rukom jer …ma to je pubertet, proći će. A ja bih da me čuju što govorim, da ne misle kako ih optužujem ako se ne slažemo. Možda ih je strah suočiti se s problemima djeteta, da ne bi ispalo da su oni nešto pogriješili. Ali, i oni su bili djeca i  vjerojatno su imali slične probleme, pa zašto nas sada ne razumiju, zašto se ponašaju kao njihovi roditelji? Želim se osjećati dobro takva kakva jesam, ali najbolji je osjećaj kad je roditelj ponosan na neki tvoj uspjeh" – to su, među ostalime, rekle djevojčice koje ipak radije plešu nego što govore.

Na forumu su se, doduše, čuli i drugačiji primjeri. Jedna je djevojčice rekla da s mamom može razgovarati o svemu. A tek je jedna od nekoliko mama rekla da bi odmah upisala školu za mame, da takva postoji.

Djevojčice i njihove prijateljice na forumu su razgovarale i o plesnoj predstavi, a iskustvo iz radionice sa psiholozima bi, rekle su, rado ponovile. Bilo im je važno to što su roditelji redom rekli da im je plesna predstava bila uspješna, a jedna od prijateljica rekla je: „Pronašla sam se u njihovom plesu, u toj temi, udubila sam se kao da nisam na predstavi, nego da je stvarno. Ne mogu to ni opisati. Plačeš i to je to“.

Projekt „To sam ja“ iznio je na površinu priču koja je važna adolescentima. Samo mali dio njih bio se spreman suočiti i pokušati riješiti izazove koji im se čine nepremostivima. Imale su priliku savladati i neke vještine koje će im pomoći, a trajni rezultat je moćna plesna predstava koja ni odrasle ne ostavlja ravnodušnima, jer su djevojčice svoje emocije i strahove vrlo efektno, umjetnički, ali nadasve iskreno prenijele na plesni podij.