Pismo čitateljice: Lipi naš Poreč

Cijeloga života živim u Poreču i volim svoj grad. Volim to što se stalno uređuje, što se u proljeće sadi cvijeće, što imamo novu dvoranu i grade se rotori, ali sam zaista zabrinuta za ˝zdravlje˝ našeg lijepog grada jer, kad se malo prokopa ispod površine, ništa mi se više ne čini tako lijepim, piše naša čitateljica na temu smjenskog rada osnovne škole u Poreču.

-Neprestano mi se nameće pitanje tko diktira prioritete u ovom našem gradu. Pitam se što će mi cvijeće u proljeće i protočnost prometa kada moje dijete nema gdje ići u školu. Osnovna škola kakvu Poreč ima za mene nije škola, već tvornica sa smjenskim radom usmjerena na proizvodnju bolesne i frustrirane djece s upitnim sustavom vrijednosti. Kako možemo očekivati da nam djeca budu zdrava, kompetentna, s razvijenim životnim vještinama i socijalno osjetljiva kad s njima vrijeme možemo provoditi tek svaki drugi tjedan?

Neprestano se govori o visokoj kvaliteti života u ovome gradu, o viskom životnim standardima, o socijalnoj osjetljivosti. Pitanje koje mi se slijedom toga nameće jest kako možemo pričati o kvaliteti života kada toliki broj djece pohađa nastavu u poslijepodnevnim satima, iako bi bilo primjerenije da su u to doba kod kuće sa svojim obiteljima.

Prostorno i drugačije neadekvatni uvjeti generiraju, nadalje, brojne organizacijske probleme, zbog čega školskom osoblju ne zamjeram pokoji propust, ali je žalosno da su djeca, koja bi trebala biti budućnost našeg grada, toliko nisko na listi prioriteta našoj gradskoj vlasti. Više od deset godina nam obećaju izgradnju nove škole, no tome se uvijek ispriječi neki problem ili neki značajniji prioritet. Kada nam ta ista djeca budu potrebna, kada nam bude potrebna njihova briga i skrb, nemojmo se začuditi što to od njih ne dobivamo, jer iz primjera kojeg im pružamo ništa drugo niti ne mogu naučiti, kaže naša čitateljica.