Pazin-Tajland-Poreč ili kako su spojene čakavica i tajlanđanski
Izvor:
Parentium
„Ne reklamiramo se, ne volin ja to“, rekao mi je Robert Lukež kad sam ga zamolila za razgovor jer već drugu sezonu vodi sa suprugom Ammalom restoran tajlandske ulične hrane Aroi Dee (jako dobro) u Zelenoj laguni. Obećavam mu da to neće biti reklama, nego me zanima otkud Pazinac u Poreču na čelu tajlandskog restorana i kako se njegova supruga Tajlanđanka snašla u Istri.
„Otputovao sam u Tajland jer sam želio upoznati tu kulturu. U Bangkoku sam našao Ammalu. Vodila je ekipu od tridesetak računovođa u jednoj tvrtki. Nije prošlo dugo i oženili smo se, sada imamo obitelj, Leona koji će uskoro u školu i trogodišnju Luciju“, kaže Robert. Žive u selu blizu Gračišća, u Istri su zajedno već devet godina. Robert je po struci mesar a Ammala je pokušala pronaći neki posao, kao bi financijski pridonijela obitelji, ali nije išlo. Ona dosta tečno govori „po domaći“, književni hrvatski ne razumije ali engleski joj odlično ide. Kad se otvorila mogućnost da otvore sezonski restoran, prihvatili su je i potpisali ugovor o zakupu prostora na pet godina. Ammala je osmislila jelovnik i u početku sama kuhala. Sada imaju pomoć dvoje a u vrhu sezone i četvero ljudi. „Zaposlili smo Tajlanđane jer oni razumiju ideju pripreme i posluživanja hrane kakvu jedu i doma“. Odgovara Robert na pitanje jesu li druga kuharica i konobar slučajno strani radnici.
Ammala se, prema Robertovoj procjeni, super snašla u Istri, dobro se uklopila u obitelj, njegovi roditelji su je odmah prihvatili, a ona posebno prigrlila Robertovu majku. I istrijanski je, kaže, odmah ćapala a uz djecu joj ide sve bolje. „Ovdje je jako, jako drugačije. Ima puno manje ljudi nego u Bangkoku, to je prvo što mi je bilo posve drugačije. A onda zima i snijeg. Kad sam prvi puta došla u Hrvatsku bila je zima i tada sam prvi puta u životu vidjela snijeg. Sve je bilo bijelo a snijeg je i dalje padao“, sjeća se Ammala. Kaže da nije sve baš potpuno drugačije – ljudi su, veli, dragi, smješkaju se kao i Tajlanđani i spremni su uvijek pomoći. Zato se tako lako udomaćila.
„Kad sam tek došla bilo je teško pronaći hranu i začine na koje sam navikla, a kad bismo ih i našli bili su skupi. Sad je već malo lakše, ali priznajem da sam izbirljiva posebno kad je u pitanju meso. Riba piletina su mi dovoljni i puno povrća. Ne mogu jesti ako je sirovo ili ako ima krvi“, pripovijeda Ammala a Robert s blagim smiješkom dodaje dane jede pršut jer je to po njenom mišljenju sirovo, a ni kobasice joj nisu drage. Oboje se smiju na komentar da tako štede.
Izvor:
Parentium
Zanima me i kako se pomirila s činjenicom da je osim prebivališta promijenila i posao. Ured i računovodstvo zamijenila je wokom i toplom kuhinjom. „A što bih ovdje mogla raditi? Razmišljala sam puno o tome, javljala se za različite poslove ali nije išlo. Moram raditi kako bismo zajedno zaradili za obitelj ali ne znam ništa o tajlandskoj masaži, na primjer. Kuhati znam i volim a ovdje kuhamo onako kako bih skuhala i svojoj obitelji. Od dobrih namirnica. To je „honest food“, veli Ammala i ne moram joj vjerovati na riječ jer se s prijateljicama vraćam na ovo mjesto još od lani. Pitam je može li zamisliti čitav život provesti u Hrvatskoj, a Robert veli da to ni on ne želi. Restoran otvaraju početkom travnja i zatvaraju u listopadu. Svaki dan su na poslu od ujutro pa gotovo do ponoći, premda im je radno vrijeme od 11 do 23, ali treba obaviti pripremu, očistiti, ići u nabavku… Dok rade, djeca su s Robertovim roditeljima. Nije s njima teško, jer nisu zahtjevni i slušaju, naglašava Robert. S nonićima govore po domaći, mama s njima govori tajlandski, oni Robertu prevode a ubace i koju riječ engleskog. Nije im jednolično, barem kad su u pitanju jezik i kultura, jer ih Ammala osim tajlandskog jezika uči i kako se u njenoj domovinu ljudi ophode jedni prema drugima.
Kad zaključe sezonu mogu se više posvetiti djeci a Robert veli da oko kuće uvijek ima posla. Plan im je ostati u Hrvatskoj dok djecu ne izvedu na put, odnosno dok ne budu dovoljno stari da mogu birati žele li ostati u Hrvatskoj ili pokušati na Tajlandu. Jer njih se dvoje vide upravo u Ammalinoj domovini kao umirovljenici. Normalan, jednostavan život kakav žive ovdje u Tajlandu bi bilo lakši i manje skup, unisono zaključuju Lukeži. On uz jedva primjetan smiješak, ona uz širok osmijeh koji izvire iz očiju.
No, kako smo se upoznali u njihovom restoranu tajlandske ulične hrane, pitam ih i kako ide posao, tko su najčešći gosti, ima li i domaćih, Porečana, što ljudi najčešće jedu, planiraju li cjelogodišnji rad. Robert kaže da sigurno neće produživati sezonu jer imaju samo otvorenu terasu koju pune i stranci i domaći. „Naši poznanici iz Pazina i Poreča češće dolaze u predsezoni, a otvorimo već u travnju zbog mladih Britanaca. Najčešći gosti su nam Nizozemci i drugi Skandinavci, ali i Slovenci, Austrijanci. To su uglavnom gosti iz kampa. Imamo jednog gosta iz Slovenije koji dva puta tjedno biciklom dolazi iz Červara. Nije to baš blizu, ali čovjek je redovan. Zadovoljni smo i stvarno se ne reklamiramo jer od toga malo zazirem. Puno nam je važnije kad nas netko tko je bio ovdje preporuči poznanicima. A što se naše hrane tiče, izbor je dobar i sve podjednako naručuju, premda je pad thai zvijezda tajlandskog street fooda“, veli Robert dok se terasa puni i moramo razgovor privesti kraju.
Izvor:
Parentium
