Parlov je gledao Cuella kako nemoćan leži na podu ringa

Danas se prisjećam dvojice svjetskih majstora boksačke vještine. Hrvata Mate Parlova i Argentinca Miguela Angela Cuella. Obojica su bili profesionalni boksački svjetski prvaci u poluteškoj kategoriji po verziji WBC. Matu, Tea, kao boksača, koji je boksao kao Jugoslaven, pratio sam više od petnaest godina i u njegovu društvu proveo jedne od najljepših godina mog života, a Cuella nikad nisam upoznao. Iako je Cuello svjetski prvak postao 1977. godine, s brkovima izgledao mi je kao nekakav meksikanski pjevač ili glumac. Premda su obojica bili mlađi od mene, danas ih nema među živima, a to je nepravda prema velikanima ringa. Kad me danas pitaju o boksu, kažem da ne znam ništa o profesionalnom boksu, osim svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, a nekad sam mogao izrecitirati sve europske i svjetske prvake u svim kategorijama i po objema svjetskim verzijama. Iako mi to - dvije verzije, a poslije tri - liči na prostituiranje profesionalnog boksa.

Rijetki sam među živima od onih četvorice ili petorice koji smo o Mati Parlovu najviše napisali ili izgovorili putem malih ekrana, a zanimljivo da su meni, koji sam se u odnosu na ostale kolege mnogo pisao o kriminalcima i mafiozima svih vrsta, političarima i inim negativcima, pa je to bio razlog da su mi prognozirali da neću doživjeti 42 godine, koliko se govorilo i pisalo da u prosjeku živi novinar. To je naravno velika laž, jer najveći broj novinara, osobito u republikama bivše Jugoslavije živjeli su jako dobro, komodno i bezbrižno, pogotovu sportski izvjestitelji. Dakle, sjećam se da smo samo nekoliko dana, nakon što smo proslavili Novu 1978. godinu, krenuli put talijanskom milijunskom gradu Milanu, poznatom po opernoj Scali, nogometnim momčadima Milanu i Interu, te najvećem medijskom velegradu na Apeninskom poluotoku.

[yt2]

Nismo otputovali samo novinari iz tadašnjih jugoslavenskih medija, nego velik broj navijača, a najgrlatiji su bili malobrojni Crnogorci, a za njima Srbi. Uostalom, Srbija je bila najpoznatija u boksu u tadašnjoj Jugi. Prije nego što sam otišao iz Pule koji sam svojim gradom izazbrao prvi put 1965. godine, a potom 1968. za moj novi dom do vječnosti, a ne kao Ivan Cankar, James Joyce i mnogi drugi koji su u grad antičkog Amfiteatra došli u privremeni egzil i otišli, našao sam se sa starim prijateljem Nikolom Mudrovčićem, negdašnjim boksačem Pule i beogradskog Partizana. Nekad najvećim i nerazdvojenim prijateljem Mate Parlova (razišli su se još 1971. kad je Parlov u Madrid postao amaterski eurospki prvak u srednjoj kategoriji zbog dvije izrečenih kraćih i nedorečenih rečenica u kojima nije bilo uvreda).

- Što je Novica, zabrinut si za svjetskog? - smiješkao se Mudro, kako smo zvali Mudrovčića, a Novica je nadimak koji su mi «prišili» obojica, Nikola i Mate, tamo davne 1967. godine kada sam za kultni tjednik Vjesnik u srijedu (Zagreb) intervjuirao mladog i talentiranog Parlova u kavani «Jadran» u strogom središtu Pule, a za one koji ne znaju to je na šetalištu Giardini, tamo gdje je su danas dva ugostiteljska objekta.

- Taj Culleo je prvak svijeta, nije boksačka beba! - rekoh.

- Novica, svjetski će nokautirati tog «tvog» Cuella! Ti znaš da su se do sada obistinile sve moje prognoze - kazuje Mudro, koji je ispijao rum punch.

- Pozlatile ti se riječi, Mudro! Bojim se da će biti jako teško...

- Hoće, Argentinac će ostati bez lijepih brkova i nikad više neće biti prvak svijeta! Zapamti što sam ti rekao. Znaš kako je u Beogradu prošao Adinolfi... (Talijan Domenico Adinolfi je nokautiran na nogama!) Nikad više nije se vratio na eurospki tron! Koga svjetski «pošteno» udari taj se više ne vraća - smiješkao se Mudro s kojim sam počeo raspravu oko sukoba Parlov-Mudrovčić, istaknuvši da ga je mlađi prijatelj razočarao što ga je s visine pogledao u toj istoj kavani «Jadran» kada je postao prvak Europe 1971. i upravo iz Madrida doputovao u Pulu. Uzalud sam ih godinama pokušao pomiriti, a znam da su obojica bili tvrdoglavi i patili što ne razgovaraju.

Cijeli štab Mate Parlova i većina novinara odsjeli su u hotelu «Bruxelles». Tog 7. siječnja 1978. prije večernjeg meča, cijelo jutro i poslije podne razmjenjivali smo mišljenja o meču, pa smo većina ipak strepili... Premda sam bio zaposlen u tri dnevniku dva tjednika;Večernjem listu, Areni i Studiju, dvoboj za svjetsku titulu između Cuella i Parlova izvještavao sam za visokonakladni Studio. Budući da je uredništvo u Zagrebu prihvatilo moj prijedlog da, ako Parlov izađe pobjednik i postane prvak svijeta, unaprijed pripremim feljton u nastavcima pod naslovom «Parlov izvan ringa» u kojemu bi se opisale sve muke koje su imali Mate Parlov i vrlo rijetki novinari koji su zastupali njegov prelazak u profesionalce, kada je «tučen» svim mogućim prljavim udarcima, uglavnom ispod pojasa, u brojnim medijima. U toj prljavoj raboti posebno se isticao Glas Istre i njegov glavni urednik Željko Žmak, koji je dugo godina kasnije postao jedan od vlasnika i na kraju glavni «boos». Prvi nastavak je trebao biti reportažni prikaz o borbi mjeseca te 1978. godine. Serijal je imao veliki odjek, a «gazde» su trljali ruke jer je tiraža povećana 29 posto i prodaja je bila iznad očekivanog.

Čak ni mi novinari nismo mnogo znali o Matinom protivniku Miguelu Angelu Cuellu. Tada nisu kao danas bila u modi računala gdje se moglo pročitati više nego je potrebno. Znali smo da je svjetski prvak rođen 27. veljače 1946. u Elortondu, provinciji Santa Free u Argentini i kako je stariji od pulskog boksača dvije i pol godine, te titulu svjetskog prvaka drži od 21. svibnja 1977. godine. Nismo vjerovali čak u službenu informaciju da je u profesionalnoj boksačkoj karijeri imao 21 borbu i pobjedu, od kojih čak 19 klasičnim nokautom! Cuello je imao gotovo 33 godine a Parlov 30, a to dovoljno kazuje da nije riječ o mladim borcima, nego iskusnim prvacima s briljantnom karijerom Argentinca i hrvatskog odnosno jugoslavenskog boksača koji je nadmašio sve prije njega.

U čuvenoj sportskoj dvorani milanskog Palazzo dello Sport navečer okupilo se mnoštvo ljubitelja «plemenite vještine»;čini se da je Parlov imao više navijača nego Cuello. Prije početka borbe, kada borci još nisu izašli na ring, primijetio sam da su Matini navijači strepili za ishod borbe. A kada su boksači ušli u dio dvorane koji je bio pun boksačkih navijača i neutralaca iz Italije osjećao sam sam nekakav svojstven ponos. Smatrao sam se dio Matine ekipe, iako nisam o ničemu sudjelovao, osim što sam pisao i podržavao ga kad je krenuo u profesionalni boks. U tom trenutku u glavi su mi se «vrtile» riječi koje mi je u hotelu «Bruxelles» izgovorio poznati svjetski manager, Talijan Umberto Branchini, kojega sam poznavao pet godina... «Signor Armando, Parlov je veliki boksač, to znaju i mala djeca, ali večeras će titula ostati Cuellu!», reče signore Branchini, koji je tada bio manager argentinskog šampiona svijeta. Na moje pitanje, što ako pobijedi Parlov, Milanese je odgovorio:»Sve je moguće, ali Parlov može dobiti jedino nokautom, no i Cuello snažno udara i mogao bi nokautirati vašeg Polesana...!»

Dvorana skandira jednom i drugom boksaču, ali više se čuju ona Mati Parlovu. Mate je oko desetak centimetara viši od Miguela Angela. Parlov, istarski Dalmatinac, koji je najveći dio života proveo u Puli i Fažani, nadomak Brijunskog arhipelaga, bio je sigurniji od Cuella, svjetskog prvaka iz provincije Santa Free. Mate je u 9. rundi zadao snažan udarac Cuellu koji se našao na podu, trzajući dijelovima tijela. Mi, koji smo sjedili pokraj ringa, bili smo poprskani krvlju. Neki su se počeli ljubiti. Mene su izljubili s lijeve i desne strane obraza, zapravo ne znam je li to bio Medo iz slavne zagrebačke pjevačke grupe «4 M» u kojoj su, osim Mire Ungara, pjevali sami Primorci. Prvak svijeta ležao je potrbuške i pokušao podignuti glavu, ali ponovno je spustio na pod. Udarac je bio toliko snažan da su liječnici morali pružiti pomoć nemoćnom Argentincu. Dokle se orilo Palazzom dello Sport. Je li Parlov pobjednik? Hoće li se Cuello podignuti? Neće! - pomislih, a gotovo da nisam čuo od navijanja.

Sekunde prolaze, a Parlov ushićen, uzbuđen i iznenađen promatrao je Cuella koji je i dalje ležao na podu.

Večeras, trideset i tri godine kasnije, tko zna po koji put, prisjećam se glupih priča nemalog broja Hrvata, od kojih je bilo dosta i Puljana, koji su zadnjih dvadesetak godina brbljali da je Matin udarac bio mlakav, samo ga je malo dirnuo i protivnik je pao (Cuello). Oni ne znaju da je Argentinac od udaraca već bio uzdrman i da je ovaj posljednj bio finalni i kobni. Uostalom, poznati južnoamerički list El Grafico, koji je objavio opširno izvješće iz pera Juana Carlosa Mena, među ostalim, tiskao rečenice o dramatičnom nokautu na milanskom ringu. Štoviše pisao je kako je Cuellu preporučeno da ga treba prebaciti u Rim gdje bi pregladali tamošnji specijalisti. Međutim, neki «navijači», kao i mnogi novinari, prepisivači poznatih autora o karijeri Parlova, nisu imali pojma da je taj isti Miguel Angel Quello za sva vremena završio karijeru. Njegova bilanca govori da je bio boksačka zvijezda s 22 borbe, 21 pobjeda i samo 1 poraz, onaj od Mate Parlova!

Miguel Angel Cuello umro je 14. rujna 1999. u trenutku dok je trenirao sina Mariana u rodnom gradu, doživjevši infarkt, a Mate Parlov 29. srpnja 2008. godine od teške i neizliječive bolesti u Puli.

Imena dvojice velikana ringa i sportskih legenda ostat će zauvijek zapisane u povijesti svjetskog boksa, a u vlastitim zemljama Hrvatskoj (i republikama bivše Jugoslavije) i Argentini još uvijek su popularni.