Parentium istražuje: Za ili protiv zabrane vješanja rublja po staroj jezgri?

Više primorskih gradova u Hrvatskoj nedavno je u odluke o komunalnom redu ugradilo i zabranu sušenja rublja na otvorenom u starim gradskim jezgrama. Uslijedila je polemika i otpor na društvenim mrežama, a na temu se osvrnuo i Telegram .

Je li riječ o pretjerivanju, ukidanju živopisnih lokalnih običaja, bitnog dijela mediteranskog identiteta? Ili se pak radi o usmjeravanju pažnje na nebitne pojave, dok na prave devastacije jezgri izostaje reakcija?

I u središtu Poreča, po gradskoj Odluci o komunalnom redu iz 2013. je na prozorima, balkonima, ogradama i drugim dijelovima zgrada koje gledaju na ulicu ili trg, zabranjeno vješati ili izlagati rublje, posteljinu, tepihe i slične predmete.

Pročelnik gradskog odjela za prostorno planiranje i zaštitu okoliša Damir Hrvatin , po struci arhitekt, objašnjava da takva vrsta zabrane u Poreču nije novost. Prisutna je od početka suvremenog turizma, odnosno početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Iz tog je vremena poznata urbana legenda o komunalnom redaru Diminiću koji je hodao po starom gradu i vikao: "... gaće skini!"

-Rublje se vješalo po fasadama u uskim ulicama starog grada, no znatno manje nego u Rovinju. U centru se to događalo u unutrašnjosti stambenih blokova. Stanari bi razvukli špagu od prozora do stupa u vrtu i koristili je za sušenje rublja. Od tada se život jako promijenio pa toga u Poreču više nema, ili ima u zanemarivim količinama. Živimo u eri sušilica, "raštela" i drugih naprava u kupaonicama, spremištima ili balkonima, pa je i sušenje rublja na otvorenom gotovo nestalo, objašnjava Hrvatin.

- Mislim da ipak nije primjereno vješanje rublja po ulicama starog grada, i da to nije nešto čime bi se sačuvao duh i trag Mediterana. Ima puno drugih, važnijih stvari, kojima bi se zaštitio duh Mediterana, naveo je Hrvatin.

Naša sugrađanka Sniježana Matejčić , nekadašnja novinarka porečkog dopisništva Glasa Istre, a ranije i Porečkog glasnika, zabranu smatra protivnom tradiciji, ali i svojevrsnim udarcem na način života stanovnika starih jezgri, koji ponekad nemaju drugog načina za sušenje robe. 

Navodi primjer talijanskog Barija - šetači se u povijesnom dijelu grada probijaju uskim ulicama ispod rublja koje se suši nad njima, ali i pored stolica na kojima se suši domaća pašta. Autentična je to slika tamošnjeg života i običaja.

Na tom je tragu i razmišljanje našeg sugrađanina i likovnog umjetnika Eugena Varzića . On upozorava na kontradikciju između zabrane sušenja robe na otvorenom i slogana “Croatia full of life” kojim Hrvatska obećaje gostima dio planete koji obiluje životom u svim njegovim najboljim varijantama.

-Uklanjanje mikroelementa poput tiramole utječe, ako ne na život onda na prepoznatljivost starogradskih jezgri, kaže Varzić. 

Povjesničar umjetnosti Ivan Matejčić drži da u staroj jezgri Poreča ima važnijih problema koje treba rješavati, a štrikovi s odjećom nisu na vrhu liste.

- To su monade, pogotovo u usporedbi sa silnom plastičnom komunalnom opremom i tepisonima na kamenim pločnicima ulica i trgova, koji prolaze nekažnjeno, prokomentirao je za Parentium.

Ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine Elena Uljančić smatra zabranu vješanja rublja s prozora u osnovi dobrom. Drži da stari grad sam po sebi ima mnogo za ponuditi - tek kad skinemo sve viškove, postat ćemo pravi “Mediteran kakav je nekad bio”.

-Mediteranski aspekt pročelja zgrada već je odavno narušen reklamama i tendama. Sušenje rublja na njima značilo bi dodatno prekrivanje fasada i unijelo bi još vizualnog nereda. Smatram pitanje vješanja rublja ipak manje važnim problemom. Danas se događa da, oponašajući neke kvazi-mediteranske i za Poreč neautentične atmosfere, u želji da budemo šarmantni i dopadljivi turistima, gubimo na izvornosti, a to bi nas dugoročno moglo koštati. Ne mora se stolarija farbati u kričave boje, niti se moraju saditi sjenice gdje nikad nisu bile, niti fugirati pročelja za koja se zna da su bila žbukana, a sve u cilju dopadanja. Povijesna jezgra ne mora biti podijeljena u tematske cjeline, jer u tom slučaju stvaramo Disneyland u kojemu se realni život ljudi ne vidi, zaključuje ravnateljica Uljančić.

[sivacdesno]Tiramole su po logici stvari i nedostatka stvarnog života u starim gradskim jezgrama, ionako postale eksces, a ne pravilo. Iz vizure birokrata, nepristojan eksces, kojeg u ime napretka treba ukloniti. I tu dolazimo da samoubilačke naravi ovakvog turizma s kojim živimo posljednjih desetak godina, piše Dragan Markovina u Telegramu .