Otvoreno pismo Vladimira Bugarina: Poštovani gradonačelniče, dragi susjede

-Kao što vjerojatno znate, o Muli di Parenzo postoje brojne legende, utemeljene i neutemeljene na činjenicama, zagonetne, srcedrapateljne, okrutne, romantične i dirljive priče. A postoji li bolji temelj za turističku promociju grada u kojem je ona, kažu, rođena, živjela i umrla, kaže naš sugrađanin Vladimir Bugarin gradonačelniku  Lorisu Peršuriću  u otvorenom pismu koje prenosimo u cijelosti.

Poštovani gradonačelniče, dragi susjede,

Prije mjesec-dva, za vrijeme onih nesnosnih vrućina, niotkuda je Porečom protutnjala vijest da se užurbano, gotovo nervozno, traži po javnim mjestima primjerena lokacija za postavljanje velebnog spomenika Majci Terezi.

[slika1d]Neuk kakav jesam, odmah sam prionuo obnavljati i širiti svoje (ne)znanje o njoj uz pomoć literature, prijatelja povjesničara i svemoćnog Googlea, istražujući kada je to Majka Tereza bila u našim krajevima i čime je zadužila naš grad, Poreštinu, Istru... No, izgleda da ni knjige, ni prijatelji, ni Google pojma nemaju o životu i radu Majke Tereze u našim krajevima. OK, ima neka veza: proglašena je sveticom, a u Poreču žive uglavnom katolici, čija uvjerenja, kao i uvjerenja ljudi svih drugih vjeroispovijesti duboko poštujem, ali je li to dovoljnim razlogom za podizanje spomenika? Jer - budimo malo slikoviti - osim što se većina ovdašnjeg stanovništva izjašnjava katolicima, većina ih u svakodnevnom životu koristi žarulje, perilice i televizore pa, koliko znam, nikome ne pada na pamet predlagati podizanje spomenika Nikoli Tesli u Poreču. A on je, k tome, i rođen u Hrvatskoj.

Mislim, poštovani gradonačelniče, da bismo mi vaši sugrađani, koji smo Vas izabrali velikom većinom u prvome krugu - kapa dolje - ipak morali dobiti malo relevantniju informaciju čime je to upravo ona zaslužila za sva vremena uveličavati svojom, kažu oni koji sve znaju, predimenzioniranom skulpturom naš - vol dir i Vaš - grad. Jesu li o toj temi uopće za mišljenje upitani stručnjaci, konzervatori, povjesničari, urbanisti, arhitekti, sociolozi? In fin dei conti: građani i građanke Poreštine. Ča ja znam, nisu...

I zar u Poreču nije, daleko prije svih, spomenik zaslužila naša La mula di Parenzo, za koju se svojevremeno, ne tako davno, snažno, ali bezuspješno zalagao naš sugrađanin, pjesnik, pisac, erudit, satiričar, sommelier, moj prijatelj, učitelj skijanja, novinar, gastronom (nešto sam sigurno ispustio) Drago Orlić. Reći će netko da si je za to sam kriv kad nakon eskaju i eskaha, gdje smo zajedno sjedili, nije šegavo odabrao novu stolicu za još bolje sjesti.

Ja ću se još prisjetiti da je i prije njega vrlo slične ideje i prijedloge imao i moj prijatelj iz ranih sedamdesetih, pokojni Božo Jakovčić. Za čestih druženja u mom fotolaboratoriju ili na projekcijama prošvercanih loših porno filmova kod Darija u ateljeu tadašnjeg Jedinstva gdje je on, Dario, bio glavni aranžer za izloge, ali i štošta drugo, barba Božo je znao o toj temi iznositi zanimljive ideje pa je čak i imao mjesto gdje je zamislio postaviti kip Muli. Ja znam gdje je to mjesto bilo - više ga nema.

A znam i priču kad je naš Novovašanin Adriano za vrijeme i poslije Domovinskog rata konobario po planinama Trenta te mu je jednog dana došao na večeru tada slavni Paolo Villaggio, u nas poznatiji kao Fantozzi, i čuvši Adrianov talijanski upitao ga odakle je. "Parenzo", odgovorio je Adriano ponosno. Fantozzi mu je u istom trenutku otpjevao gotovo cijelu La mulu di Parenzo. Bilo je to, kako rekosmo, u dalekim bespućima Trenta.

Kao što vjerojatno znate, poštovani gradonačelniče i dragi susjede, o Muli di Parenzo postoje brojne legende, utemeljene i neutemeljene na činjenicama, zagonetne, srcedrapateljne, okrutne, romantične i dirljive priče. A postoji li bolji temelj za turističku promociju grada u kojem je ona, kažu, rođena, živjela i umrla? Ne postoji! I još kad čujemo kako nam Dubrovčani bezočno otimaju našu Mulu (samo ukucajte u Google: "O mlada Dubrovčanka, otvorila dućan, u njem je svega bilo, samo ne jedna stvar, a to je bakalar...").

Sjetit ćemo se na kraju spomenika kumici iz Zagreba, ribaru iz Crikvenice, sirenama iz Opatije i Amsterdama, Pisu iz Bruxellesa. O uravnoteženoj Mozartovoj skulpturi iz Salzburga pored koje sam tri godine živio, neću ni govoriti. Nema razglednice iz tih gradova na kojoj se ti likovi ne pojavljuju. Sve te spomenike sam osobno vidio i zbog toga se osjećam ispunjenijim. Zanimljivo, ni jedan od njih nema s vjerskim osjećajima ni neposredne ni posredne veze. S lokalnim i globalnim političkim previranjima još i manje.

Pa zašto onda spomenik u Poreču nobelovki, svetoj Majci Terezi uz, ponovit ću, moje najiskrenije divljenje njezinom humanitarnom radu po dalekim Kalkutama? Nije li vjera intimna i privatna stvar svakog od nas? Sigurno nećemo Njemu biti miliji ako mu na takav pompozan način izražavamo poštovanje.

Istina, ima i argumenata koji sve moje navedene pobijaju: ako je u ne tako dalekom Mostaru netko podignuo spomenik Bruceu Leeju, zašto onda ne bismo mi u Poreču mogli Majci Terezi?

Meni su takvi argumenti jako zanimljivi, no i poprilično duhoviti.

Srdačno!

Vlado Bugarin
U Poreču, rujna, 2017.

Gradonačelnik Loris Peršurić je na otvoreno pismo odgovorio ovdje .