Otvoreni krug i Udruga I/Atelier I: snaga mladosti i ideja

„Ta je priča trajala desetak godina i iz nje je proizašlo puno dobroga, a najvažnije je to što su tadašnji akteri i danas dobri jedni drugima, to je trajna vrijednost Otvorenog kruga i Udruge I odnosno Ateliera I“, smatra David Belas, najjača karika u tom specifičnom lancu događanja iz druge polovine devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz poratnog i postsocijalističkog vremena, ako ćemo točno.

Želimo podsjetiti na taj fenomen kojega ni svi akteri nisu bili svjesni. Danas nema sličnih inicijativa, a Belas veli da možda nema niti potrebe. Dejan Štifanić danas živi i radi u Puli. Sjeća se da ih je inspirirao Otvoreni krug Rijeka, da su s njihovom članicom psihologinjom, dogovorili prve radionice u Poreču. „Bili su tu muzičari Dražen Dobrila, Ivan Arnold, Vladimir Bugarin, Danijel Kopić, Momir Oljača, Zoran Budija. Okupili su se i likovnjaci Kristina Kalčić, Silvio Živković, Sean Poropat, David Belas dakako, Tajar Šehu, Aleksandra Vinkerlić, Andrej Zbašnik. Sad se teško svih sjetiti. U početku smo se skupljali u kafićima, najčešće u Ulixesu. Nismo nikada od Grada dobili prostor za djelovanje. S festivalom Svijet tišine izašli smo s punim potencijalom. Imali smo koncerte u Ljetnom kinu, izložbe, bili su tu skejteri, roleri. Ciljali smo na napuštenu tvornicu Školjku. Imali smo na umu nešto kao što je Metelkova u Ljubljani ili Rojc u Puli, ali Školjka je do danas ostala ruševina. Trajali smo dvije-tri godine, a onda je dio aktera nastavio zajednički rad u Atelieru I s Davidom Belasom i Dejanom Cvekom“, ispripovijedao nam je Štifanić koji je svoj profesionalni život fotografa utemeljio još tada.

Nastavnica hrvatskog jezika i književnosti Tajana Reznić Brenko sjeća se da je s Davidom i Alenkom Krivičić bila na prvom sastanku u Otvorenom krugu Rijeka na kojem je dogovoren Otvoreni krug Poreč. „Osobno mi je ta priča jako važna jer mi se do tada činilo da me sve važno u životu promašilo. A tada sam mogla biti dio priče koja je važna cijeloj generaciji. Atelier I je bio prvo mjesto toga tipa u Poreču nakon nestanka Omladinskog kluba. Bio je to svojevrsni generacijski dnevni boravak. Tada, 2003. godine bila sam studentica i dolazila sam vikendima u Poreč a u Atelieru I smo se ponovno povezivali, mi koji smo otišli iz grada na studij. Promicalo se samoorganiziranje i proaktivnost i to mi je bilo važno, ta poruka da ne treba čekati da neka institucija nešto za nas organizira. Bili smo različitih generacija, ali bliski po godinama. Zamislite što je moglo značiti Dei Curić, šesnaestogodišnjoj kreativnoj čudakinji kad je u Atelieru imala svoju prvu izložbu“, prisjeća se Tajana.

Od Davida Belasa željeli smo saznati koji je to uvid ili uvidi, koja potreba otvorila priču ili krug. „Krenuo sam kopati po papirima, prisjećati se kako je počelo. Okupili smo se oko ideje kako je najbolji način da si pomognemo – uzeti stvari u svoje ruke. U to vrijeme 1996./1997. postojao je širok krug prijatelja koje su dijelila dva grada, Rijeka i Poreč. Družili smo se i zajedno sanjali. U jednom trenutku preko Istarskog kluba – Kluba studenata Rijeka upoznao sam Tanju Stanić (apsolventicu psihologije) koja je bila angažirana u Otvorenom krugu Rijeka. Počeo sam raditi s njom. U samom početku okupili su se Alenka Krivičić, Tajana Reznić, Ana Vinkerlić, ja i još neki drugi ljudi. Tanja nam je objasnila koncept otvorenih razgovora i komunikacije kao temelja. Puno nam je pomogla u početku.“

David se dao na ozbiljan posao kopanja po dokumentaciji. Veli da ga je iznenadila ozbiljnost njihova pristupa. Anketirali su petstotinjak vršnjaka kako bi saznali koje probleme vide i na taj način artikulirali okosnicu djelovanja koja bi odgovorila na potrebe. „Osnivačka skupština održana je 31. 3. 1997. godine s više od sedamdeset upisanih članova. Odmah smo počeli pripremu prvog događaja, „Svijet tišine“ 13. 6. 1997. godine. Za mene, a vjerujem i za ostale uključene, taj datum i taj događaj (postoji lijep članak pokojnog profesora Branka Mrkušića u Glasu Istre) bili su kulturno-umjetnička bomba koja je definirala buduće smjerove pojedinih protagonista, utjecala na profesionalni razvoj te inicirala druge brojne projekte. Osnovna je tema, osim izražavanja naših potencijala, bio naglasak na komunikaciju. Svijet tišine je svijet savršene komunikacije i razumijevanja“, sjeća se Belas. Posebno ističe činjenicu da je komuniciranje, odnosno učenje razgovaranja bila okosnica rada, jer su komunikaciju prepoznali kao oruđe za prevenciju od svih vrsta ovisnosti.

„Učiti, slušati, razgovarati pretpostavka je svega ostalog. Uvjeren sam kako je to bila naša revolucija koja je trajala od 1996. do 1998. godine koja je poput determinističkog kaosa promijenila paradigme svega, ali bez konkretnog rezultata u materijalnom ili institucionalnom smislu. Promjena se dogodila u nama a nastavljajući raditi mijenjali smo polako i svoju okolinu“, veli David. Svjestan je da je to bio temelj mnogih kasnijih događaja u Poreču. Osnovane su druge udruge, akcije, projekti. David je osnovao Udruga „I“ za proizvodnju suvremenih umjetnosti, a malo kasnije zajedno s Deanom Cvekom MMC Atelier I. To je po obliku i sadržaju bilo nešto sasvim drugačije, avangardno, mjesto u kojem su spojili potrebu za kulturom kroz udrugu i privatnu inicijativu kroz ugostiteljski obrt koji je potpora programima udruge.

„Tada je to privuklo veliku pažnju na širem području. Imali smo i reviziju nacionalnog ureda za udruge, koji nije mogao odmah razumjeti koncept privatnog i javnog interesa. Morao sam objašnjavati da šank daje novac za kulturu na način da osigurava logistiku, prostor i ljudske potencijale da se projekti mogu realizirati, i to dokazivati nevjerojatnim brojem događanja. Danas je to prihvatljivo kao oblik djelovanja, ali tada je bilo ispred vremena. U toj formi djelovali smo tri godine, od 2003. do 2005. godine. Nakon toga sam otišao u Pulu i intenzivnije se bavio kazalištem, a Dean je nastavio raditi dobar program, prvenstveno glazbeni pod imenom Atelje (bez slova i) te kasnije Rock cafe.

Čuvam programe koje smo osmislili u te prve tri godine, a ima ih jako puno. Ovom prilikom izdvojio bih rad galerije koju je zajedno s nama utemeljio Sven Stilinović, koji je i uredio prostor kluba. Prva izložba bila je „Osvoji me“ Mladena Stilinovića, pa su dalje izlagali Damir Stojnić, Andrej Zbašnik, Dejan Štifanić, Damir Čargonja Čarli, Dea Curić, Ingrid Belak, Saša Vadanjel, Đani Celija, Darko Brajković, Sven Stilinović, Maksim Majkus, Adrijana Šuran, Luka Stojnić, Željko Bobanović. Postavljena je skupna izložba fotografija „Izlozi“ B. Cvjetanović, I. Posavec, M. Vesović, M. i S. Stilinović. Koncept je bio jednostavan: jednom mjesečno otvorili bismo izložbu uz potporu sponzora i veliku feštu (domjenak i promocija vinara). Uz izložbu bismo još neki događaj, najčešće koncert, jer je to privuklo i onu publiku koju ne zanima likovnost. Što se tiče izbora izložbi, nastojali smo predstaviti jednog poznatog autora, zatim jednog koji će tek postati poznat, pa jednog dobrog amatera, pa neku skupnu tematsku izložbu, pa opet ispočetka. Tako smo u tom razdoblju ostvarili oko trideset značajnih događaja s puno posjetitelja i velikom voljom. U početku sam pratio Svena Stilinovića kao mentora te ubrzo prihvatio vođenje galerije. Umjetnici su mogli birati boju zidova, koje bih sam bojao neposredno prije postavljanja, nerijetko radeći noću“, sjeća se Belas.

Atelier I bio je po definiciji radni prostor. Ljudi su mogli gledati kako postavljaju izložbu, uređuju scenu za neku predstavu i slično dok su pili kavu. Takva dinamika davala je živost prostoru. Volimo gledati druge ljude dok rade, zar ne? Zidovi kluba bili su zidovi galerije, pa je vidljivost likovnih radova bila jako velika. Kulturno-zabavni program koji je tada nudio Atelier I i danas bi bio senzacija. DJ večeri, koncerti, performansi, promocije… Velika raznolikost događanja stvorila je publiku koja je dolazila na sve programe, bez obzira na partikularni interes za koncert ili likovnu izložbu, performans ili kazalište. I bilo ih je iz sve više generacija. Profesora Mrkušića se nakon umirovljenja moglo svako dopodne sresti u Atelieru, a obavezno na svim večernjim događanjima. Takav pogon trebao je ljude, kreativnu radu snagu. Ali, ta radna snaga odlazila je iz Poreča na studij ili za poslom u veće gradove. Postupno su intenzitet i energija bljedjeli, dok se nisu ugasili. David će reći da je to prirodni proces.

Sve što se dogodilo prije nestanka Ateliera I definiralo je aktere i odredilo smjer kojim su se razvijali profesionalno i osobno. David kaže da su stvorili zajednicu u kojoj je sustav vrijednosti bio drugačiji nego u našoj okolini. „Imali smo sreće da su se u tom razdoblju skupili jako kvalitetni ljudi koji su nesebično davali svoja znanja i uživali u toj sredini. To je bila sredina u kojoj se odmah radilo. Kada je netko rekao da ima ideju odgovor bi bio: „Pa napravi!“ Na taj bi način onaj koji je izrekao ideju, preuzeo odgovornost za nju a ostali bi pomogli koliko bi mogli i željeli. Takva otvorenost i neposrednost bile su temelj djelovanja. Naravno, to se ne može dogoditi bez međusobnog povjerenja. Osim moje generacije tu su se okupljali i stariji i mlađi, pa su aktivni protagonisti bili i Robert Rudan, Luka Stojnić, Sven Stilinović, Silvio Živković, Mario Santrač, Željko Bobanović... A od mlađih Darko Brajković, Dea Curić i mnogi, mnogi drugi. Tu je nastao i festival Sedam dana stvaranja 2004. koji je doživio 15 izdanja. Prva dva su bila u Poreču, u Atelieru, potom se preselio u Pazin, gdje se dobro udomaćio. Valja spomenuti da se prijateljstvo iz studenskih dana u Rijeci između Pazinjana i Porečana razvijalo i raslo. Volio bih istaknuti Roberta Rudana koji je kroz Istarski klub, pa Udrugu I i Sedam dana stvaranja bio veliki kulturni radnik i producent velikog broja događanja“, ističe David Belas uronjen u dokumente i fotografije.

U Poreču se nakon Ateliera I nije do danas dogodilo ništa slično. David spominje nevjerojatan dugogodišnji rad udruge USB, odnosno neumornih Ivane Domazet i Valentina Gašparinija. „Uvijek ima vrijednih inicijativa, ali ona razina kvalitete i energije u relativno kratkom vremenu ostaje neponovljena i jedinstvena. Mislim da je jedini nasljednik Ateliera I kao mjesta otvorenog alternativnoj kulturi Corner Le-Mat. Drugačija je to priča, ali vrijedna spomena. Zoran Budija kontinuirano u Corneru nudi programe dobre urbane kulture. Možda se to najbolje vidi kroz izložbeni postav koji se periodično mijenja. Nemojmo zaboraviti da na zidovima Cornera možete pronaći vrijedne radove velikih umjetnika, mladih i starih. To je svojevrsna neformalna mješavina više od pedeset autora koji se stalno mijenjaju, a radove je teško prebrojiti“, kaže David. Priznaje da su danas potrebe mladih drugačije i teško ih razumije. Njegova generacija prepoznala je potrebu za stvaranjem zajednice koja će biti izvor individualnog rasta. Sami su je kreirali pa iz toga dobili iskustvo za daljnji osobni razvoj. Veli da nema empirijske dokaze o njihovu tadašnjem utjecaju na društvo i okolinu ali vjeruje kako su kroz obitelji, prijatelje i projekte utjecali i na zajednicu.

„Danas treba biti budan, paziti, jer ako naš um teži slobodi, treba osvijestiti trendove koji nas stalno udaljavaju od cilja, infiltriraju se u procese koji nužno nemaju veze s nama, a kamoli s opjevanom slobodom. To je ključno, a mladi to uglavnom ne vide. Tehnologija i potrošačko društvo žele tvoju pažnju, a ako se predaš, više nisi slobodan niti možeš težiti tom idealu. Ostaje tek privid zadovoljavanja osobnih potreba, ali kako zadovoljiš jednu potrebu, nameće se druga, pa sljedeća i uvijek je prisutan taj neuhvatljiv osjećaj praznine, rezignacije“, lamentira David.

Kad bi mogao vratiti vrijeme, bi li ponovno izabrao taj dio puta, pitamo Davida koji je u Atelier I unio najviše vremena i energije. Odgovara da bi ponovio. „Ako bih imao današnju glavu, vjerojatno bih neke stvari drugačije izveo, ali sam kroz to snažno iskustvo puno naučio. Danas se takve stvari podcjenjuju, važan je novac. Ali novac ne pomaže ako nemaš temelj i uvid, on je utješna nagrada. Mislim kako treba pokazati koje vrijednosti zastupaš, ne docirajući, kritizirajući ili se žaleći, već tako da nešto učiniš, mali događaj, predstavu, izložbu, dobar projekt te da uvijek pokušavaš naučiti nešto iz toga iskustva, popraviti greške kojih uvijek ima, tražiti dublje koji su uzroci loših tendencija i opet sve ispočetka, bez jamstva za uspjeh i smisao (smijeh). Samo nas pravo znanje može osloboditi siromaštva. Da, ponovio bih“, veli David Belas.

Mogu li reminiscencije na jednu sjajnu urbanu avangardnu kulturu jedne urnebesne skupine mladih Porečana biti inspiracija novim generacijama?