Otvaranje stalnog postava izložbe Renca Kosinožića u Traktorstory galeriji Baredine

U nedjelju, 1. svibnja 2011. godine u 19 sati u galeriji Traktorstory kompleksa Jame Baredine bit će svečano otvorena izložba porečkog majstora fotografije Renca Kosinožića, prerano preminulog 26. listopada 2009. godine na ledenjaku Hintertux u Austriji.

Renco Kosinožić rodio se 2. svibnja 1952. u Novoj Vasi kod Poreča.

lako je stekao zvanje strojarskog tehničara, zaposlio se u turizmu kao hotelski recepcionar u porečkom poduzeću Riviera, ali ga je zanimanje za kompjutorsku tehnologiju ubrzo navelo na posao računalnog programera u istoj tvrtki.

Prvi fotografski aparat dobio je sa 16 godina, a s navršenom 21. počeo je dobivati prve profesionalne narudžbe. Svu zaradu investirao je u opremu, a početkom 80-ih prošloga stoljeća u potpunosti se odlučio za profesionalno bavljenje fotografijom.

Od 1981. bio je član Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti, a od 1985. i Zajednice umjetnika Hrvatske. Fotografije s njegovim potpisom izlagane su diljem Istre, Hrvatske, Europe i svijeta. Sudjelovao je na više od 50 izložbi - tematskih i prigodnih, samostalnih i u suradnji s drugim fotografima. Objavljivao je u mnogim novinama i časopisima, turističkim, skijaškim i drugim publikacijama te u nekoliko značajnih monografija - od one Poreča do posljednje, "Čarobne Istre" autorice Jadranke Bota.
Surađivao je s mnogim autorima - od Miroslava Sinčića (monografija o Humu), Josipa Bratulića (monografija o Puli) i Drage Orlića (monografija o posljednjem vrsarskom ljetu Ede Murtića), do etnologinje Jelke Ribarić Radauš (ženska narodna nošnja u Istri) i povjesničarke Elene Uljančić Vekić (monografija o porečkim šternama, fotozapis porečke Giostre), a s prijateljem Željkom Burićem upravo je pred smrt završavao knjigu o zajedničkom putovanju motociklima Južnom Amerikom.

Za svoj rad dobitnik je nagrade "30. april" Grada Poreča, Zlatne koze Turističke zajednice Istarske županije, nagrade za najbolje arhitektonske fotografije na manifestaciji Photodavs 2008....

Renco Kosinožić je bio član zborova učitelja i trenera skijanja Hrvatske i Istre te službeni fotograf hrvatske skijaške reprezentacije. Upravo prilikom snimanja reprezentacije na austrijskom ledenjaku Hintertux preminuo je od srčanog udara 26. listopada 2009.

"Volim slikati. Najviše volim uzeti torbu, otići negdje i jednostavno promatrati. Opustiti se i uživati. Otvoriš se i pustiš da te dira ono oko tebe", rekao je prije desetak godina ugledni istarski fotograf Renco Kosinožić u jednom novinskom razgovoru. Nažalost, već dvije godine Renco Kosinožić ne slika, ne uzima torbu, otišao je negdje odakle se neće vratiti, možda nas tek promatra.

"Fotografiju ne stvara fotoaparat, nego naša glava", rekao je jednom zgodom. Uz Rencove fotografije najčešći je pridjev "majstorski", što je dobar opis, ali nepotpun. Njihova preciznost i jasnoća doista odaju ruku majstora. Otvara se blenda, ulazi svjetlo, blenda se zatvara. Ponovno je mrak, a unutra zarobljeno svjetlo između dva "klika". No, to zarobljeno svjetlo preneseno na fotopapir ili danas u piksele odaje osobitu estetiku i sofisticiranu ekspresiju. Izglave. „Mijenjala se Istra, a mijenjam se i ja, mijenja se način na koji je gledam", napomenuo je jednom u kontekstu razgovora o njegovom "istarskom etnografskom opusu", za koji je rekao daje davno nadmašio "hotelski", odnosno turistički dio njegove bogate i pedantne fototeke. lako prvenstveno poznat kao "turistički" fotograf, potom i kao "skijaški", u Rencovom opusu najviše je strasti i nježnosti prema Istri i Istrijanima. Maglovita svitanja među brežuljcima i neizbježno kičerski primorski sutoni, none i nonići, djeca i delavci, boškarini i koza, kljuka i gromača, zavičaj i njegovi ljudi bijahu najveća ljubav Rencova objektiva.

Bješe osebujan umjetnik koji svijet oko sebe nije mijenjao fotoaparatom, nije lažirao, nije ga banalizirao. Nije dodavao ni oduzimao, nego čekao kad će fotoaparatom moći uhvatiti upravo ono što mu je ušlo u dušu, čemu se otvorio i što ga je nadahnulo.

Njegove fotografije govore o njemu kao o dragoj i ljubaznoj osobi dobre ćudi koja oko sebe širi osebujne vibracije na granici neutralnosti, ispod koje kuha strastvenost.