Osvrt: Tangiraju li nas javne štete?

Razbijen prometni znak, udarena kanta za smeće, ukradena oprema na školi i vrtiću. Takvih je pojava uvijek bilo, a zanimljivo je zapitati se kako na njih reagiramo kao građani. Jesmo li dovoljno svjesni toga da krađe i uništavanja javne imovine - premda neizravno - i nas udaraju po džepu?

U razgovoru s policajcima čujemo da građani znatno manje nego prije prijavljuju incidente ove vrste,  čak i kad su vidjeli počinitelja i mogli bi ga opisati. Svaka oštećena klupa, stupić ili stup javne rasvjete je povreda imovine koja pripada svima i namijenjena je tome da se njome svi služimo. Ipak, njeno uništavanje kao da manje osuđujemo. Ako nije naše, često se ponašamo kao da nije ničije, a osjećaj povrede je manji nego kad nam netko razbije prozor na automobilu, ili ukrade nešto iz dvorišta.

Često čujemo komentare da treba postaviti kamere, i da će se time problem riješiti. Međutim, video nadzor nije ni jednostavan ni jeftin, a nekad ga i nije moguće izvesti. Drugi pozivaju policiju neka jednostavno radi svoj posao, i da će stvari sjesti na mjesto. Građansku dužnost rijetko tko spominje, i čini se da je olako shvaćamo.

Ovisno o nadležnosti, štete se često plaćaju iz gradskih, županijskih i državnih proračuna. Drugim riječima - novcem svih nas. Postoje i nešto rjeđi, ali nimalo svjetliji slučajevi, kada štetu moraju namiriti privatne tvrtke koje izvode javne radove. Pred više od godinu i pol, netom pred primopredaju, sa škole u Žbandaju ukradeni su oprema za video nadzor, ozvučenje i sanitarni elementi. Šteta je procijenjena na 70 tisuća kuna. Dvije tvrtke su se našle u neprilici da, ne svojom krivnjom, nisu mogle isporučiti naručitelju - Gradu Poreču - ono na što su se ugovorom obvezale. Nije bilo druge nego platiti štetu, tj. o svom trošku postaviti novu opremu. Štetu nisu uspjeli namiriti putem osiguravajućeg društva, a kradljivci do danas nisu otkriveni, iako se za njima i dalje traga.

Ono što prečesto gubimo iz vida je da štetu uvijek netko plati, ponekad s teškim posljedicama i rizicima. Kradljivci i vandali vjerojatno ne brinu o posljedicama svog čina - koliko će zbog nastale štete pretrpjeti javni proračuni, i hoće li doći u pitanje poslovanje tvrtke koja je morala namiriti štetu. Bi li, međutim, o tome morali malo više brinuti i građani? (dp)