OSVRT: Bolje da netko ubaci svoje smeće u moju kantu nego da ga ostavi na cesti

Život se nekada činio mnogo jednostavnijim. Doduše, nekada sam bila dijete.

Tada, sjećam se, pisali smo spomenare. Zaključavali smo ih malim lokotom i još manjim ključem. Između šarenih korica skrivale su se najslađe tajne i veoma važne informacije o prvim simpatijama i ljubavima. Još od tih ranih i bezbrižnih dječjih dana, sjećam se da sam lokote nalazila na mjestima ili stvarima iza kojih se nešto skrivalo ili čuvalo.

Osim na spomenaru, imala sam lokot na kasici prasici. Moram priznati kako mi je žao što sam svaki uspjela otvoriti, s ključem ili bez njega.

Danas, kada je život postao mnogo kompliciraniji, iza lokota se osim tajni, ušteđevine ili nekih vrijednih stvari krije ni više ni manje nego smeće. Kada kažem smeće, doslovno mislim na - smeće.

Lokot na kontejneru??

Po prirodi sam nepovjerljiva, pa sam znala "uhvatiti" samu sebe kako trljam oči u nadi da ono što vidim možda ipak nije stvarno. Tako sam jednog jutra u svom ritualu ispijanja kave na terasi ugledala nešto što je izgledalo kao lokot. Sve bi to bilo u redu da se on nije nalazio na nečemu što izgleda kao kontejner.

Teško mi je bilo definirati vidim li ja to zaista lokot na kontejneru. Situacija je bila previše intrigantna pa sam se spustila s trećeg kata da riješim misterij. Ispalo je da dobro vidim. Kontejner u dvorištu je zaključan lokotom. Gotovo sam pala u napast da ga otvorim, ali kao što sam naučila obijajući lokote svojih kasica, mogla bih požaliti kada ga otvorim. Tim više ako se on nalazi na kanti za smeće.

Kako sam sklona odlaženju u krajnosti, nisam se mogla zaustaviti samo na tome što sam ustanovila da dobro vidim. Ubrzo sam saznala da je to usko povezano s izmjenama oko odvoza otpada.

Gledam i ne vjerujem!

Pričalo se o tome da se izmjenama pokušava stati na kraj neovlaštenom bacanju otpada u tuđe kante. Moje čuđenje nije prestalo rasti, kao ni račun za odvoz smeća. Nekoliko sam dana istraživala te saznala kako postoji pregršt lokota na kantama uzduž i poprijeko grada.

Na žalost, kuverte koje su pristigle na vrata svakog građana nisu prouzrokovale samo stavljanje kanti pod ključ. Razjareni je puk počeo nezadovoljstvo iskazivati tako da smeće odloži gdje mu je drago. Rezultat su sve veće količine smeća koje se bacaju po šumama ali i po samom gradu.

Uvijek kada pomislim da me više ništa ne može iznenaditi ili kad u Konzumu naiđem na light svinjsko meso, ponovo trljam oči u nevjerici. Gledam i ne vjerujem! Gospođa ispred mene ne otvara kontejner ključem, što je sada već stara priča, ovdje govorim o modernim podzemnim spremnicima za otpad koji se otvaraju pomoću kartice. Ono što definitivno nije bilo moderno jest to da je bacala trulo voće i povrće u spremnik na kojem lijepo piše plastika.

Plastika nije jedino što je lijepo i čitko pisalo u prizoru koji sam gledala, jednako čitko je na uniformi gospođe pisalo ime tvrtke koja se bavi zbrinjavanjem tog istog otpada.

Između dva zla biram manje

Suspregnula sam se od svoje ogromne želje da uđem dublje u priču jer bi to imalo smisla kao i staviti lokot na kantu za smeće. Neke stvari nemaju cijenu, a meni nema cijenu gledati susjede kako otključavaju kontejner da bi bacili smeće. Život me naučio da između dva zla biram manje.

Na poskupljenje odvoza smeća ne mogu utjecati, na nezadovoljni i ekološki neosviješten puk još manje, pa svoju kantu pod ključ neću staviti taman odvoz smeća još poskupio. Manje mi je zlo da netko ubaci svoje smeće u moju kantu od toga da ga ostavi pored nje. (Tamara Teodorović)