TRAGOM PISMA ČITATELJA: Jesu li općine na Poreštini suvišne?

Ovih je dana pažnju izazvalo pismo čitatelja koji primjećuje da je koronavirus u ove krajeve donio i ponešto dobroga. Kada je zbog epidemije ograničeno kretanje stanovnika i uvedene su propusnice, pokazao se, kako kaže, ”besmisao sadašnjeg teritorijalnog ustroja Poreštine”, geografskog i ekonomskog područja koje čini Grad Poreč i općine Vrsar, Funtana, Sveti Lovreč, Višnjan, Kaštelir-Labinci, Vižinada i Tar-Vabriga.

Nakon iscrpne analize, čitatelj zaključuje da bi najbolje bilo ukinuti male općine, a Poreštinu spojiti u jednu veliku općinu sa sjedištem u Poreču , kakva je postojala od kraja 1940.-ih do početka devedesetih. Složili se s njim ili ne, zanimljivo je pozabaviti se ovom temom.

Reforma lokalne samouprave u Hrvatskoj je vruć krumpir kojim se nijedna Vlada u posljednjih 20-ak godina nije ozbiljnije bavila. Iako mnogi pozivaju na ukidanje županija, formiranje većih regija te ukidanje malih općina koje se ne mogu same financirati, ozbiljnije analize i koraci po tom pitanju do sada nisu poduzeti. A kako u svemu tome stoji Poreština?

– Stariji će se sjetiti da je nekada postojala Općina Poreč koja je obuhvaćala geografsku Poreštinu, prostor od Mirne do Lima, a na istoku do Vižinade, Baderne i Seline, ekonomski i geografski manje-više povezano područje. Po popisu iz 1991. to područje imalo je oko 30 000 stanovnika i jednu općinu . Danas, 30-ak godina kasnije, broj stanovnika je ostao otprilike isti, ali umjesto jedne općine, na istom području imamo jedan grad i 7 općina , navodi čitatelj u pismu u kojem argumentira za ukidanje općina u čitavoj zemlji, a Poreštinu uzima kao primjer.

Do uvođenja propusnica, većina nije bila svjesna upravne rascjepkanosti Poreštine, niti se tome pridavao značaj. Činjenica je, međutim, da Kaštelir, Vižinada, Funtana i Sv. Lovreč na svom području nemaju benzinske postaje. Neke općine nemaju banku ni mesnicu. Većina javnih službi je u Poreču, od suda, do Doma zdravlja, policije, vatrogasaca, katastra, tijela državne i županijske uprave.

Dnevne migracije prema centru, Poreču, su česte i životno bitne. Tiču se obitelji, posla, kupovine, društvenog života, zabave. To smo u pravom smislu osvijestili tek kada su nakratko uvedene propusnice, pa je odlazak do roditelja ili supermarketa nekoliko kilometara dalje postao prava zavrzlama jer su se nalazili u drugoj općini.

Jesu li sve to razlozi za ukidanje malih općina na Poreštini, ili su neke od njih ipak potrebne? Pitanje je složeno, s argumentima za i protiv, i mnogo faktora koje treba uzeti u obzir.

Čini se da u prilog ujedinjavanju govore mnogi podaci - od broja vijećnika i načelnika, izdataka za plaće i naknade, ušteda i projekata koji bi se (možda?) mogli bolje ostvariti kroz udružene budžete i zajedničko planiranje. Primjerice, trenutačno stanovnike Poreštine predstavlja 92 vijećnika u osam lokalnih vijeća. Ako bi se područje ujedinilo, po sadašnjem bi ga zakonu moglo predstavljati oko 25 vijećnika. Moglo bi se, doduše, raspravljati i o tome je li manji broj vijećnika-predstavnika isključivo pozitivna stvar, ili ima i negativnih strana.

Čitatelj tome pribraja i troškove načelničkih plaća, plaća ostalih zaposlenika u općinskim upravama, naknada koje se isplaćuju vijećnicima. Iako neki načelnici obavljaju posao volonterski, a naknada koju primaju je manja od plaće, mnogi su na tom poslu profesionalci, a neki doista imaju neproporcionalno visoke plaće u odnosu na privatni sektor.

S druge strane, i postojanje malih općina ima brojne argumente. Suština lokalne samouprave je da stanovnici o svom području čim izravnije odlučuju sami, i vode svoje poslove. Komunalna pitanja, zelene površine, dječja igrališta, groblja, parkovi…logično je da odgovornost za njih preuzmu upravo stanovnici sami, i to kroz lokalne, njima pristupačne strukture.

Manja općina može olakšati komunikaciju, omogućiti veću demokratičnost, bolju kontrolu nad potrošnjom novca i postupcima nadležnih, ali i bolju identifikaciju stanovnika sa sredinom u kojoj žive. Može i omogućiti bržu suradnju privrede i vlasti. Također, za očekivati je da će stanovnici lakše iznijeti prijedloge i probleme nekome koga poznaju (lokalnom vijećniku, načelniku, tajniku u općini), nego nepoznatoj osobi u 15 ili 20 kilometara udaljenom uredu.

Istra se tradicionalno protivila centralizaciji i zauzimala se za odlučivanje doma, a ne u centru-Zagrebu. Istom logikom, i male općine Poreštine mogle bi argumentirati da ne žele da o njihovim lokalnim pitanjima odlučuju činovnici u Poreču, već stanovnici njihovih mjesta, ljudi koji najbolje poznaju teren i potrebe.

Međutim, kao što i čitatelj primjećuje, ustroj s mnogo malih općina poskupljuje upravljanje. Treba platiti nekoliko profesionalaca, financirati općinu. U teoriji, rezultat bi trebale biti kvalitetnije usluge, vlast bliža građanima, brže rješavanje lokalnih potreba, a time i brži napredak zajednice. Je li tome uvijek tako, drugo je pitanje. Sigurno je da treba sagledati troškove, organizacijsku i kadrovsku strukturu, broj potrebnih predstavnika i drugo. Cilj je naći način da općina funkcionira ekonomično i na dobrobit svojih stanovnika, umjesto da porezi i prirezi odlaze na podmazivanje motora samo zato da bi ostao upaljen.

Bi li stanovnici Vrsara, Tara ili Višnjana pristali da im se ukine samouprava, i da se njihovim područjem upravlja iz Poreča? Svaka od ovih općina ima oko dvije tisuće stanovnika i solidne općinske prihode, pogotovo Vrsar i Tar, koji profitiraju od položaja uz more i brojnih turističkih kapaciteta na svom teritoriju.

Prisjetimo se i Funtane, u kojoj su prije 15-ak godina gotovo svi stanovnici, neovisno o dobi, zanimanju i političkoj pripadnosti - potpisali peticiju kojom su tražili vlastitu općinu, ne želeći da njihovo područje ostane u sastavu Općine Vrsar. Vrsar im je tada pokazivao ekonomske studije po kojima imaju više koristi od ostanka nego od izlaska, no dominantan lokalni stav je bio da treba formirati vlastitu samoupravu. Funtanjanima je to na koncu uvažio i Hrvatski sabor te im dao općinu.

Mjesta poput Svetog Lovreča mogla bi se pak pozvati i na povijesne argumente, i višestoljetnu tradiciju komuna, gradske samouprave koja je igrala bitnu ulogu u ranim danima mletačke uprave na ovim prostorima, ali i kasnije.

Od 428 općina koliko ih postoji u Hrvatskoj, procjenjuje se da više od 300 njih po različitim kriterijima spada u kategoriju male općine - bilo po broju stanovnika, površini ili prihodima.

Neke od njih su procvjetale kada bi ih preuzeo sposobni načelnik i složno lokalno vijeće. Poznati su primjeri kada su u dva mandata poduzetni pojedinci i timovi učinili za svoje područje više nego njihovi prethodnici u 50 godina. S druge strane, mnoge općine su godinama, pa i desetljećima zaglibile u političkim i osobnim konfliktima, sukobu interesa, nedostatku kadra i vizije pa bi za stanovnike vjerojatno bilo bolje da se takve općine ukine, a njihovo područje pripoji većoj jedinici.

Moguće je da će digitalizacija i internet - koji su se u vrijeme koronavirusa nametnuli kao rješenje za mnoge probleme - ubrzati i neke pozitivne promjene u općinskim upravama. Možda će korona-kriza, kad završi, potaknuti neke nove rasprave, i iznjedriti nova rješenja i za lokalnu samoupravu.

Na koncu, zanimljivo bi bilo znati i što bi na prijedlog o ponovnom ujedinjenju Poreštine rekli Porečani? Bi li radosno uzeli k sebi okolno područje, ili bi radije zadržali samo grad i užu okolicu, u sadašnjim gabaritima. Lako je zamisliti da bi im zaleđe donijelo dodatnih problema s kojima se radije ne bi bavili. Kao što je davno rekao načelnik jedne male općine - mislite da bi nas uzeli k sebi? (dm, sj)